Ponovo pada kisha.
Nebo olovno. Niski oblaci... chini mi se mogla bi ih dodirnuti.
Provuchi prste kroz gustu tamu. Osjetiti nebeski dah na licu svom.
Kishu sam uvijek voljela. Mislila da kako sve u svemiru ima svoje zasluge i svrhu, pa tako i ona. Osim shto napaja gladna polja, osim shto pere oblake od smoga, maska je suzi nechijoj...
I sada bih, kao malena djevojchica, odbacila cipele i trchala bosa po lokvama, da rashladim zhelje i umorim dushu... sve dok ne opere ovaj chudan osjechaj, nov, a tako poznat, blizak.
Ne, nisam ovo ja.
Pretochene rijechi kroz dushu nekog meni nepoznatog. Neko ko je do sada bio sasvim daleko, ali ko je uvijek bio djelich mene. Dio mog zhivota. Skrojen da se savrsheno uklapa u ono shto osjecham, ali vjechno uspavan u nekom drugom svijetu, do sada meni nedostupnom.
Da li se kroz vrijeme mjenjamo i mi ili su to samo nagomilana zhivotna iskustva?
Da li je moguche da smo stvoreni od razlichih lichnosti?
Koja od njih sam ja?
Mozhda sam nochas obechala malo sebe, dugo o tome razmishljala...i usnula. A zashto si u snove doshao, kad znash da ja ne mogu kroz njih do tebe?
"..trebalo bi ubijati proshlost sa svakim danom shto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli.
Lakshe bi se podnosio dan shto traje, ne bi se mjerio onim shto vishe ne postoji.
Ovako se mjeshaju utvare i zhivot, pa nema ni chistog sjechanja ni chistog zivota.”
Post je objavljen 11.04.2005. u 03:50 sati.