Gledam kroz prozor. Opet neki jebeno tmuran dan. Jesen je. Ko fol radim. Radim, a ne znam shta. Ne da mi se. Milion stvari mi se mota po glavi. Kao i uvjek. Muka mi je vishe od ljudi, pogotovo s ovom jesenjom depresijom. Valjda svi polude kolektivno. Ne'am pojma koji im je vrag. Svako ima svoju neku boljku. Svako ima neku ranu. Svako u nekim problemima. Ne znam jel' i mene to deprimira, ili sam ja chisto onako depresivna sama po sebi. Ma jesam kurac. Nisam ja depresivna. Nije meni nishta. Najgore je kada te tudji problemi poklope. Kada mislish o njima da ne bi mislio o svojima. Jer kada bi se svojih dotakla, crno bi postalo josh crnje, a jesen josh hladnija.
Da ti kazhem da stalno mislim na tebe, lagala bih ti. Ne mislim vishe o tebi, niti o nama. Niti o onome shto bi bilo kad bi bilo.. Sjetim se samo mozhda kada prochitam neku tuzhnu prichu, kada chujem neku glupu pjesmu. Ako i tada. Jebiga. Dodje vrijeme kada se odraste, mada ja u tome kasnim. Davno se trebalo odrasti i shvatiti kako zhivot nije onakav kakav mi mislimo da jest kad smo djeca. Kada josh uvjek imamo neke svoje ideale koji u stvari nisu ni vrijedni tog naziva. Koje trebamo zapisati u neku svesku i staviti na dno ladice i zaboraviti, jer u realnosti, to nam neche donjeti nishta.
Ispalo je da si bio u pravu. Da che sve vremenom prochi. Da che mi biti i bolje i lakshe. Bio si u pravu. Nisam ti vjerovala, a ispalo je da je to shto si rekao i jedina istina, jedina koju si mi ikada poklonio. Ne chitam vishe tvoj horoskop. Tvoje ime mi ne znachi nishta. Ne sjetim te se kada povuchem prvi dim prve cigarete iz paketa. Niti zadnje.
Tek kada se osjechaji smire, chovjek shvati.. pogleda na proshlost pod nekim sasvim drugim svjetlom, i pita se "da li je bilo vrijedno?". A jeste.
Post je objavljen 05.04.2005. u 04:33 sati.