Ponovo se javljaju neka instant prijateljstva, neki ljudi koji che otichi, neshto odnijeti, neshto ostaviti... ne promjeniti me.
Prepoznaju na mom licu samo bore smijalice, dive se snazi, hvale davno zaboravljene sitnice koje ni sama vishe ne primjechujem.. smijemo se nekim shalama koje samo mi u nashem instant kosmosu razumijemo, grlimo se, chak im dopushtam da mi tepaju... a zaboravichemo se kao da nikad nismo postojali i jednom kad se sretnemo nechemo imati shta da kazhemo jedni drugima...
Pomalo sam tuzhna zato shto to znam. Po malo sam potajno ponosna na to shto znam prije njih da smo i oni i ja jedni drugima unaprijed izgubljeni. Izgubljeni na nekom propushtenom pozivu, na nekom nedolasku, na nekom pogreshno shvachenom loshem danu, na nekuim susretima instant zhivota sa stvarnim zhivotom... Oni che biti razocharani mozhda kad najednom pred njihovim ochima posivim, ja nechu, jer znam, desilo se vech toliko puta...
Ispunjavamo dane jedni drugima, ispunjavamo zhivote, popunjavamo praznine umjesto nekih koji su otishli, koji su nashi zauvijek, chiji osmijeh treperi u toplom ljetnom danu, chije suze chujem kako padaju na jastuke i odjekuju, chije ruke nisu hladne, nekih koji su zauvijek nashi...
Lagala bih kad bih ti rekla da mi je svejedno, da me zagrljaj ne ugrije, da ne pozhelim na trenutak da pred njih saspem sve tajne, sve priche, da im odgovorim na sva pitanja, da im pokazhem ovo ludo srce koje voli za dva zhivota... ali ne smijem, bojim se otichi che i odnijeche ga sa sobom u neke nepoznate sobe, u neke tudje gradove i shta che ono ovako ludo i naivno samo, bez mene? Ko che mu kupiti masku da ga grije, ko che ga pustiti da voli i kada smije, i kad ne smije? Ko che ga hraniti mrvicama sreche, ukradenim poljupcima?
Post je objavljen 21.04.2005. u 08:33 sati.