Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 26.02.2014.

Dresura slonova

Navodno slonove dresiraju tako da dok su mali ih zavežu i onda se kad narastu i ne opiru jer sama činjenica da su zavezani znači da su bednici i da trebaju slušat mršuljavog lika koji ih voda okolo i maše štapićem.

Isti slon mu može stat na glavu, otplesati kratku dionicu, okrenuti se na petama i otići kao Nelica za zovom krda ili gdje već slonovi idu kad im je pun k gazde. Ali ne, on ide za štapićem jer mu nikad nije palo na pamet promijeniti smjer, baciti čiču iza ramena i jednostavno otići.

I bio je taj štrajk solidarnosti i protivljenja novom zakonu o radu. I neki su štrajkali nakon 2 godine bez plaće, neki zbog činjenice da će morati raditi 60sati tjedno ako netko procijeni da tako treba, neki iz solidarnosti.

Solidarnost je čudna stvar. Obično se ljudi solidariziraju na način da kažu nešto kao: ma šuti, dobro je.

Ako još jednom čujem nešto kao budi sretan/sretna da radiš uopće, samo nek se to plati, sve je bolje nego sjetiti kod kuće, važno je samo da se radi i lične floskule i provrištat ću sve frekvencije za koje nisam mislila da su moguće.
Ovo budi sretan/sretna da radiš je floskula često upućena sretnicima na briljantnoj mjeri osposobljavanja ili onima koji su na poslu van struke i ispod kvalifikacija. Nisam sigurna s kojim dijelom trebaju biti sretni, onim što si jedan mjesec mogu priuštiti stan drugi mjesec hranu i režije ili tim da se ne vode kao nezaposleni iako im ne ide staž ili da nisu porezna olakšica jer previše zarađuju.

Da sve je bolje nego sjediti kod kuće. Jasno! Svatko će rado sjediti kod kuće ili raditi stvari u vlastitom aranžmanu neko vrijeme. Nakon tog nekog vremena čovjek počne jesti sam sebe. Važno je da se nešto radi. Dobro jutro Margareta. Nije nevažno, posebno zato jer se rad plaća šarenim papirićima koje mijenjamo za hranu i alkohol.

Ako radite posao koji je ispod vaših sposobnosti ili kvalifikacija ili za kretena koji vas maltretira to što radite će vas držati neko određeno vrijeme koje je u direktnoj korelaciji s potrebama. Što više ovisite o nečem duže ste sposobni trpiti.

A moja najdraža je samo nek to bude plaćeno. Super. Samo nek to bude plaćeno.Tko može raditi 40godina 50-60sati tjedno? Što mislite koliko treba da pregorite? Ali hej plaćeno je.

Pa kad recimo netko ne plati radnika prekovremeno, ali mu kaže nešto produhovljeno tipa – sad je sezona, ali, kad prođe ću ti dati 3mjeseca slobodno, a ostavljam ti istu plaću. Aha, sezona završi, a vi ste nazad na burzi i tražite novi posao na kojem nikog ne zanima pretjerano kako ste prošli. A poslodavac svako nešto uzme još jednog sretnika s burze. Pa mu naš ministar gospodarstva kaže hvala. I ovi s biroa mu neće reći ništa, jer svako nešto im makne jednog s liste.

Tko može ženi, majci kraljici najčešće trgovkinji, jedinoj čuvarici našeg natlaiteta vratiti ili platiti toliko nedjelja godišnje koje nije bila sa svojim djetetom na ručku? Kad istom tom djetetu ne bude mogla priuštiti nešto što svi imaju unatoč silnom prekovremenu koje je provela na poslu za plaću dobro ispod hrvatskog prosjeka što ćete joj reći?

Gore spomenuti ministar kaže da vodimo pametnu energetsku politiku i brinemo o svojoj industriji. Pišem iz nekad industrijskog grada u postindustrijalizmu.

Unatoč dobroj dozi smijeha koju sam dobila na teoriju zavjere i dalje u nju vjerujem. Ova razina kaosa u kojem sve i dalje donekle funkcionira ne može biti slučajna. Ovo je struktuirani kaos, a to nikako ne može biti slučajno. To jebeno ospobljavanje je napravljeno zato da bi slomilo ljudima kičmu. Da bi ih dresiralo kao slonove. Da se ne bahate pretjerano.

Nisu bili dovoljni ljudi koji rade po 30godina u nekoj firmi i ne znaju da izvan nje postoji cijeli jedan svijet. Čak i ako znaju za taj svijet znaju i da ih on ne treba. Jer su matori i nedovoljno fleksibilni. Nedovoljno mobilni. Vjerojatno im je ideja cjeloživotnog obrazovanja malo nejasna jer su radili jedan posao cijelo vrijeme. I jako se boje što će se dogoditi kad jednom izađu i kažu da su 2 godine bez plaće. Njihovo razmišljanje je sasvim logično ako se u obzir uzme kako su proveli veći dio života. Ne, trebalo je skršiti i ove koji po izlasku iz škole i faxa trebaju biti uvjereni da su popili svu pamet svijeta. Dati im do znanja odmah da nisu.

Zavezati špagu oko noge i povesti ih u šetnju.

nedjelja, 23.02.2014.

Kapacitet osobnih ljudi

Mrzim How I met your mother. Mrzim, prokleta serija je došla do 9.sezone, a još nije upozno mater. Scenaristi su u međuvremenu shvatili da narod želi vidit više mater jer ne može podnijeti toliko neizvjesnosti, jel ova' jel ova? Mora da je ova!! pa prešetavaju mater iz epizode u epizodu i uporno najavljuju kako se samo što nisu upoznali. I jasno da priča toliko o njoj, majke ti i ja bi pričala o njoj da mi je trebalo 9 sezona da ju nađem.

Mrzim How i met your mother, ali ju nastavljam gledati, jer jbg, oću vidit hoće se uzet na kraju.

U dok sam čistila disk sam jasno morala preletit i neke od prethodnih sezona i nabasala na epizodu u kojj Barney pokušava Marshalu izliječiti srce pokazivanjem prekobrojnih sisa. Poanta terapije je da zaboravi sise svoje tad bivše da bi ju prebolio.

Paralelno s tim slažem papire i iskopavam tekicu iz srednje škole koja je služila za dopisivanje pod nastavom jer nismo imali smartfone i vajber na njima. Seljaci. U tekici ljudi s kojima se nisam čula...pa godinama. Tad vrlo važni i prisutni. Osjećam se pomalo krivo zbog ovog dijela godinama. Nisam jasno, barem ne sama, ali flashback je jedna gadna i opasna stvar.

Ne samo da se s nekim nisam godinama čula nego nemam ni najblažu ideju šta je s njima.

Što je zapravo sasvim logično.

Ljudi druge ljude ne doživljavaju osobno. Osobno je samo dok su tvoji, a tvoji mogu biti samo određeni ljudi u određenim trenucima jer osobno zamara i troši. Nemoguće je biti osobno vezan neprebrojivo mnogo ljudi pa zato to i nismo. Broj osobnih ljudi jasno varira od osobe do osobe.

Neki su potrošeni već nakon cjelodnevnog angažmana koji zahtjeva briga o sebi, neki si nakrkaju sudbine cijele županije na vrat.
Ima jasno ljudi koji emotivnu vezu i uhaluciniraju. Pa su odma jako privatno dobri s glumcem koji živi u zgradi jer se pristojno pozdrave u liftu, a jasno ima i onih koji ju ne registriraju ni kad se druga osoba osobno pred njima raspadne jer imaju pametnijeg posla. Rješavati sirijsku krizu i tako to, razumljivo skroz.

Većina odnosa u životu ima svoj rok trajanja jer su ljudi...pa osim samozaokupljeni i prilično lijeni pa je velika tlaka nazvati nekog s kim više ne dijelite isti grad, posao, itd. I to je zapravo oke. Razvrstavanje prioriteta jer očito je neki broj ljudi nekom previše. I što kad shvatiš da se s nekim nisi čuo 5-10godina, a bili ste jako dobri i imali hrpu tog zajedničkog?

Ej bok, sjećaš se mene? Šta ima kod tebe? Šta ima...koje glupo pitanje. Što ti sad treba reći? Pa evo u međuvremenu sam sahranio pola uže obitelji/ ne radim/u drugom sam braku, ali se ne osjećam ispunjeno/živim na Islandu/otiđoh u samostan/imam savršenu obitelj/radim posao iz snova...

Kad itko kaže išta od tog?

Svi kažemo nešto kao: pa ja evo ok, a ti?Šta ima kod tebe. S nekm, rijetkim ljudima nastavljate pričati kao da je razgovor maloprije završio, ali s većinom ne bi pomogle sve kartice za razgovor koje možete nabaviti.
I to je obrnuto proporcinalno s intenzivitetom odnosa. Ako ste bili jako dobri šanse su da ćete ostati na par krugova što ima i obećanju o druženju u budućnosti.
Što ste manje tog imali prije to će vam razgovori biti lakši i zanimljiviji. Neke ljude možda nanovo i otkrijete. Pamtite ih u magli i površno jer su bili fejk i nebitni, a sad se čine skroz interesantni i nije vam jasno zašto se niste družili.

Jasno nekim ljudima se to ne događa, sve su shvatili prvi put i ne postoje šanse da uzmu u obzir da su i drugi ljudi s godinama drugačiji. Ne uvijek nužno bolje, jasno. Što često ima veze s onim kapacitetom osobnog doživljavanja. Najčešće su sami zauzeli cijeli svoj kapacitet. Uostalom smatram da tu prokletu seriju više treba ukinuti. Zahtjevam da upozna mater!

četvrtak, 20.02.2014.

Mliječna kriza epskih razmjera

U lijepoj našoj ili njihovoj postoji određen broj parazita. Dolaze u raznim oblicima od onih koji su stranački zaposleni bez odgovarajućih kompetencija pa se dokono šeću hodnicima čekajući da završi radno vrijeme do onih koji produciraju djecu u taman takvim razmacima da država preuzme veći dio njihovih troškova.

Ovo što ja govorim je jasno pitanje perspektive jer ovi koji produciraju dijete kad god isteknu naknade na birou i dječiji doplatak najstarijeg će zapravo kroz 50ak godina biti junaci nacije jer kako se čini jedino nas oni drže u natalitetu. Kakvom takvom.

Uvijek će određeni broj ljudi parazitirati. To je tako normalno.

Uostalom, kad ste bili uključeni u neku grupnu aktivnost, zar baš nikad niste ostali po strani?
Dodajte u to neki domjenak. Većina ljudi ipak sudjeluje u tom domjenku.
Dakle svi smo mi koji put u životu bili paraziti nečijeg proračuna.

Zanimljivo mi je kako se često studenti spominju kao paraziti. Sad po novom nema iznošenja hrane iz menze, jer mora da s
onim što je na xici prosječan studentski nametnik hrani barem četvrt naselja.
I sad razmišljam o tome kako su neki moji poznanici godinama rastezali neki fakultet na temelju ko zna kakvih zamrzavanja. I išlo im. Znam neke ljude koji su upisivali fakultet za fakultetom (one koji su jasno bili lakši za upisati nego neki drugi, ne lakši za studirati jer ih studiranje i nije zanimalo) tek tako da bi si produžili neka prava i eventualno radili preko studentskog servisa.

E sad...da su ti ljudi mogli naći posao, bi li to radili?

Uopće koliko ljudi bi studiralo da imaju mogućnosti raditi nakon srednje škole?

Koliko ljudi bi nastavilo razvlačiti fakultet kao kore za pitu da se ikad ukazala mogućnost posla?

Taj fakultet je za mnoge postao kao onaj dječiji doplatak, nešto da održi situaciju, a da pritom nemaš dijete jer ga budimo realni nemaš gdje smjestiti niti čime hraniti. I tko je onda tu kriv i prazit? Je li uopće za zamjeriti ljudima koji kradu bogu dane jer nemaju što drugo? Dok sam studirala sam zbilja mislila da nije korektno da neki ljudi unedogled ponavljaju istu godinu na državni trošak. Jer na kraju svi mi dolazimo na isto i na istom jebenom tržištu konkuriramo za ista radna mjesta.

U jednom trenutku mi je postalo jasno da nismo na istom ako ni zbog čeg drugo jer sam radila stvari po svom izboru, a ne da si kupim još godinu života. I da sam zapela negdje u nečem ja ne bi završila na cesti i oviseći o xici i onom što mogu pojesti u menzi jer ne smijem iznijeti jedan jogurt van.

To ima velike veze s onim što naše društvo i obrazovanje ne daju ljudima iste šanse. Netko tko zapne na faxu padne godinu i ostaje u svom krevetu i za svojim stolom, netko drugi zapne i može parazitirati legalno ili se prostituirati.

Parazita uvijek ima i oni uvijek nalaze način, ali u realnosti koji je to postotak zapravo, a koliko ljudi je prisiljeno na neki oblik parazitizma?
I isplati li se zbog tvrdokornih vječitih parazita i te štednje zavrnuti vratove onima koji su bez neke prave alternative?

Sigurno da ima i ljudi koji su jednostavno lijeni raditi pa "studiraju", ali ako je jeftinije otići na Bali nego ne otići, i povlaštene plaće i mirovine su premali postotak ukupnih troškova da bi se na njima štedjelo...kako se onda država spašava štednjom jogurta?

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi