Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 22.01.2014.

Podcjenivačima ulaz zabranjen

Neki dan gledam taj plakat i ne vjerujem. Fascnirano i bez teksta. Možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne kao sportaša. Plakat na kojem su sportaši s invaliditetom koji kažu možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne kao sportaša. Sve to skupa mi je tragikomično. Jer valjda se daje na znanja svima koji nemaju pojma da su i sportaši s invaliditetom ipak sportaši, poneki i vrhunski. To valjda potiče na shvaćanje o ravnopravnosti.


Prvo o paraolimpijadi se uvijek da raspravljati, a imaju ljudi i razne ideje, mogima ništa tu nije jasno. Ja ju vidim kao šamar nama koji imamo, zdrave ruke noge i ostalo i koji seremo non stop o svemu i svačemu i sve nam je teško. Jer nakon toga valjda se svatko zapita, a što je meni ono teško?
Nije mi recimo jasan bio lik koji je silno želio sudjelovati na igrama unatoč tome što nema dvije potkoljenice. Ne zato što je htio na olimpijske igre, to je sasvim ok upravo u svjetlu šamara prosječnoj ljenčini. Ono gdje mi priča postaje nejasna je trenutak u kojem se on žali na drugog lika u istoj poziciji s pričom o tome kako su njegove proteze prevelike i daju mu nepravednu prednost.

Čovjek koji je nositelj neke invalidnosti je samo čovjek. Kao i čovjek koji pripada nekoj manjini i zbog tog je diskriminiran. Oni unatoč svojim otegotnim okolnostima ne moraju nužno biti osjetljivi na tuđe otegotne okolnosti. Tako postoje recimo crnci koji su na svojoj koži osjetili rasizam, ali bi makljali pedere, pederi koje je netko mlatio, ali u isto vrijeme smatraju da su siromašni sami sebi krivi i ako nema kruha nek jedu kolače. Postoje zasigurno i siromašni ljudi kojima se gade crnci i tvrde da su za njihovo siromaštvo krivi Židovi. Postoje i žene koje skupljaju potpise da neke druge žene ne bi mogle usvojiti djecu svoje partnerice.
Prije 50ak godina ne bi mogle ni glasati na referendumu, ali eto, sad mogu pa to koriste.

Ljudi nemaju nužno razumijevanja za druge ljude zato što eto netko očekuje da imaju. Jednako tako ljudi nisu ni bolji ni lošiji zato što su invalidi. Da nisu tko zna bi li se ti ljudi uopće bavili sportom, ako bi se bavili, bi li ikad imali zapažen rezultat?

I što to dovraga govori o njima osobno?

Ne znam odakle potreba da jednu osobinu rastegnemo na cijelu ličnost. Na kraju krajeva za koliko ljudi možete reći da im poznajete kompletnu ličnost? Skoro pa ni za sebe.

Ali se procijeni nekog drugog dok si reko keks. I ako netko pristaje da ga podcijene kao čovjeka(što god to značilo), dok god ga ne podcijene kao sportaša...taj se gadno zajebo. Prvo jer tko god te podcijeni kao čovjeka podjenjuje i tvoj rad i trud, upornost, sposobnost...na kraju će podcijeniti i taj rezultat kojim se kao definiraš.

Invaliditet nije definicija. Tko Anu Sršen vidi prvo kao invalida, a onda kao sve ostalo je prvo invalid, u jednom puno važnijem segmentu nego što je noga, a tek onda sve ostalo.

Bem ti, kakvo smo mi društvo...

nedjelja, 12.01.2014.

Lud jebo zbunjene. I obrnuto. Normalni emigrirali.

Ljudi se daju motivirati na razne načine. U pravilu je motiv vlastita korist ili strah. Red mrkve red batine.

Uvjetovani refleksi su jebena stvar. Ako dobro uvjetujete reflekse koje želite gotovo pa sigurno možete dresirati bilo što; goluba, psa, muža, djecu, i ženu dabome. Mačke malo teže.
Gledala sam dokumentarac o majmunima koji beru neke plodove s nekih palmi. Majmune se ne dresira hranom nego ih se nakon što dobro obave posao pomazi, gospodar majmuna je rekao da ako im se kao nagrada daje hrana zabušavaju.

Zanimljivo je kad takvu logiku proširiš na ljudsku vrstu. Jasno da su ljudi uglavnom majmuni, ali hej uglavnom im ne možeš takvo što ni reći danas. Tuže te čas posla za klevetu iako svi prisutni znaju da to nema nikakve veze s klevetom. I vrijeđanjem. Zanimljivo je kad nekom kažeš da je mršav to je oke, utvrdio si činjenično stanje. Ali ako je debeo to je uvreda, makar si utvrdio činjenično stanje.
Uglavnom, proširimo tu logiku na ljudsku vrstu. Zanemarimo kod posla njegovu odgovornost i dodijelimo poslu bez obzira na odgovornost jednaka primanja. Prilagodimo primanja nekim drugim parametrima. Pedigreu, stranačkoj pripadnosti, poznanstvima. Omogućimo ostalima zapošljavanje genijalnim mjerama (braća Srbi imaju prvu šansu, mi imamo nešto predugo za nabranjanje) i tako se sruši tržište rada.
Zbog tog načina zapošljavanja drugo zapošljavanje prestaje ili se minimalizira. Zbog minimalnog zapošljavanja uspjeh je i prva šansa. Čovjek se osjeća dobro jer sreće svoje kolege koji nisu dobili prvu, a bome ni bilo koju drugu šansu.
Zanimljiva mi je bila priča jednog diplomiranog inženjera koji je prijavljen na srednju stručnu spremu, za minimalac koji mu ne isplaćuju, a radi kao pomoćni fizikalac i kako kaže – uči se poslu.

Da ne bi bilo nismo znali, svaki posao je pošten posao. I ja sam radila svašta, i radila bih svašta. Ono što ne razumijem je kako se ljudi izdresiraju.
Naravno da sam mantrala povremeno zbog čeg nešto radim.
Možeš prihvatiti situaciju u kojoj moraš raditi ono što je ispod tvojih sposobnosti/obrazovanja/želja, ali si svjestan toga. Zanima me kako ljudi samo sebi isperu mozak da ih se uvjeri da su sretni što rade(bez plaće). Koji dugmić? Što je zaslužno za to da sam sebe uvjeriš da je bolje tako?

Još donekle su shvaćam situaciju u kojoj propada tvornica koja je radila 60godina i u kojoj neki ljudi rade cijeli radni vijek. Oni nakon pola godine izađu na ulicu jer im nisu isplaćene plaće, netko drugi bi otišao prvi mjesec i tužio. Svjestan toga da za svoj rad treba biti plaćen. Oni će tu svijest malo potisnuti jer tamo rade već 30godina i svijet izvan tvornice puno je strašniji od jedne dvije neisplaćene plaće.
Svijet u kojem mladi rade na prvoj šansi, a stare nitko ne treba, u kojem svatko svakom ide na živce jer se svi više ili manje boje za svoju guzicu. Da ne bi ispala previše cinična priznajem izravnu opasnost za svačiju guzicu ovdje. Ni jedna nije sigurna,i to apsolutno nevezano za referendum.
I u tu priču mi je čudno kad se umiješala priča o tome je li potrebno da djeca u školi pišu pisanim slovima. Jer odjednom motivi postaju vrlo konkretni.

Treba li to nama danas kad svi imamo računala? Trebamo li znati pisana slova ili je to bzvz? Kom uopće danas trebaju pisana slova? Pa nikom zapravo. Poanta pisanih slova nije pisanje ljubavnih pisama kad to vrlo prikladno i brzo možemo obaviti mailom, smsom, fejsom, da ne nabrajam kako sve ne. Poanta pisanih slova je razvoj fine motorike i posredno time mozga. Poanta matematike nije naučiti matematiku koja vam treba. Velika većina ljudi za život treba gotovo istu onu matematiku koju je moja pokojna baka učila u svojih 6 razreda osnovne škole. U okvirima te matematike tko bi se zajebo pa postao inženjer bilo čega? Katastrofa. Šta će to nama?

Matematika je alat razvoja mišljenja, logike, apstrakcije. Poanta fizičke aktivnosti nije uzgoj svjetskog prvaka iz svakog djeteta koje dođe na neki trening nečeg, poanta je dobar psihofizički razvoj. Poanta sviranja je razvoj drugih vrsta inteligencije, motorike, u krajnjoj liniji sposobnosti. Što bi crtali, imamo računala. Zašto bi vadili drugi korijen ručno imamo digitrone?

I što kad nestane struje? Crkne komp, projektor? Mi isto prestajemo postojati, a ni jedan posao se ne može obaviti? Pa jebemu takvu logiku. Zamislite finu motoriku budućih frizera, majstora, slikara, zubara, kirurga....Institucija šire slike apsolutno ne postoji, a zapravo je šira slika na kraju vrlo logična.

Zadovoljavamo se s malim stvarima jer je lakše ostati u svojoj sigurnoj zoni, a nemamo strpljenja raditi bilo što što nije direktno i odmah isplativo jer smo dobro izdresirani ne težiti boljem ili ne daj bože raditi nešto što nije isplativo. Zamislite kako se generacije koje sad ne moraju pisati pisanim slovima potpisuju za 50 godina. Mora da je s X.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi