Ljudi se daju motivirati na razne načine. U pravilu je motiv vlastita korist ili strah. Red mrkve red batine.
Uvjetovani refleksi su jebena stvar. Ako dobro uvjetujete reflekse koje želite gotovo pa sigurno možete dresirati bilo što; goluba, psa, muža, djecu, i ženu dabome. Mačke malo teže.
Gledala sam dokumentarac o majmunima koji beru neke plodove s nekih palmi. Majmune se ne dresira hranom nego ih se nakon što dobro obave posao pomazi, gospodar majmuna je rekao da ako im se kao nagrada daje hrana zabušavaju.
Zanimljivo je kad takvu logiku proširiš na ljudsku vrstu. Jasno da su ljudi uglavnom majmuni, ali hej uglavnom im ne možeš takvo što ni reći danas. Tuže te čas posla za klevetu iako svi prisutni znaju da to nema nikakve veze s klevetom. I vrijeđanjem. Zanimljivo je kad nekom kažeš da je mršav to je oke, utvrdio si činjenično stanje. Ali ako je debeo to je uvreda, makar si utvrdio činjenično stanje.
Uglavnom, proširimo tu logiku na ljudsku vrstu. Zanemarimo kod posla njegovu odgovornost i dodijelimo poslu bez obzira na odgovornost jednaka primanja. Prilagodimo primanja nekim drugim parametrima. Pedigreu, stranačkoj pripadnosti, poznanstvima. Omogućimo ostalima zapošljavanje genijalnim mjerama (braća Srbi imaju prvu šansu, mi imamo nešto predugo za nabranjanje) i tako se sruši tržište rada.
Zbog tog načina zapošljavanja drugo zapošljavanje prestaje ili se minimalizira. Zbog minimalnog zapošljavanja uspjeh je i prva šansa. Čovjek se osjeća dobro jer sreće svoje kolege koji nisu dobili prvu, a bome ni bilo koju drugu šansu.
Zanimljiva mi je bila priča jednog diplomiranog inženjera koji je prijavljen na srednju stručnu spremu, za minimalac koji mu ne isplaćuju, a radi kao pomoćni fizikalac i kako kaže – uči se poslu.
Da ne bi bilo nismo znali, svaki posao je pošten posao. I ja sam radila svašta, i radila bih svašta. Ono što ne razumijem je kako se ljudi izdresiraju.
Naravno da sam mantrala povremeno zbog čeg nešto radim.
Možeš prihvatiti situaciju u kojoj moraš raditi ono što je ispod tvojih sposobnosti/obrazovanja/želja, ali si svjestan toga. Zanima me kako ljudi samo sebi isperu mozak da ih se uvjeri da su sretni što rade(bez plaće). Koji dugmić? Što je zaslužno za to da sam sebe uvjeriš da je bolje tako?
Još donekle su shvaćam situaciju u kojoj propada tvornica koja je radila 60godina i u kojoj neki ljudi rade cijeli radni vijek. Oni nakon pola godine izađu na ulicu jer im nisu isplaćene plaće, netko drugi bi otišao prvi mjesec i tužio. Svjestan toga da za svoj rad treba biti plaćen. Oni će tu svijest malo potisnuti jer tamo rade već 30godina i svijet izvan tvornice puno je strašniji od jedne dvije neisplaćene plaće.
Svijet u kojem mladi rade na prvoj šansi, a stare nitko ne treba, u kojem svatko svakom ide na živce jer se svi više ili manje boje za svoju guzicu. Da ne bi ispala previše cinična priznajem izravnu opasnost za svačiju guzicu ovdje. Ni jedna nije sigurna,i to apsolutno nevezano za referendum.
I u tu priču mi je čudno kad se umiješala priča o tome je li potrebno da djeca u školi pišu pisanim slovima. Jer odjednom motivi postaju vrlo konkretni.
Treba li to nama danas kad svi imamo računala? Trebamo li znati pisana slova ili je to bzvz? Kom uopće danas trebaju pisana slova? Pa nikom zapravo. Poanta pisanih slova nije pisanje ljubavnih pisama kad to vrlo prikladno i brzo možemo obaviti mailom, smsom, fejsom, da ne nabrajam kako sve ne. Poanta pisanih slova je razvoj fine motorike i posredno time mozga. Poanta matematike nije naučiti matematiku koja vam treba. Velika većina ljudi za život treba gotovo istu onu matematiku koju je moja pokojna baka učila u svojih 6 razreda osnovne škole. U okvirima te matematike tko bi se zajebo pa postao inženjer bilo čega? Katastrofa. Šta će to nama?
Matematika je alat razvoja mišljenja, logike, apstrakcije. Poanta fizičke aktivnosti nije uzgoj svjetskog prvaka iz svakog djeteta koje dođe na neki trening nečeg, poanta je dobar psihofizički razvoj. Poanta sviranja je razvoj drugih vrsta inteligencije, motorike, u krajnjoj liniji sposobnosti. Što bi crtali, imamo računala. Zašto bi vadili drugi korijen ručno imamo digitrone?
I što kad nestane struje? Crkne komp, projektor? Mi isto prestajemo postojati, a ni jedan posao se ne može obaviti? Pa jebemu takvu logiku. Zamislite finu motoriku budućih frizera, majstora, slikara, zubara, kirurga....Institucija šire slike apsolutno ne postoji, a zapravo je šira slika na kraju vrlo logična.
Zadovoljavamo se s malim stvarima jer je lakše ostati u svojoj sigurnoj zoni, a nemamo strpljenja raditi bilo što što nije direktno i odmah isplativo jer smo dobro izdresirani ne težiti boljem ili ne daj bože raditi nešto što nije isplativo. Zamislite kako se generacije koje sad ne moraju pisati pisanim slovima potpisuju za 50 godina. Mora da je s X.
Post je objavljen 12.01.2014. u 21:17 sati.