Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 22.01.2014.

Podcjenivačima ulaz zabranjen

Neki dan gledam taj plakat i ne vjerujem. Fascnirano i bez teksta. Možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne kao sportaša. Plakat na kojem su sportaši s invaliditetom koji kažu možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne kao sportaša. Sve to skupa mi je tragikomično. Jer valjda se daje na znanja svima koji nemaju pojma da su i sportaši s invaliditetom ipak sportaši, poneki i vrhunski. To valjda potiče na shvaćanje o ravnopravnosti.


Prvo o paraolimpijadi se uvijek da raspravljati, a imaju ljudi i razne ideje, mogima ništa tu nije jasno. Ja ju vidim kao šamar nama koji imamo, zdrave ruke noge i ostalo i koji seremo non stop o svemu i svačemu i sve nam je teško. Jer nakon toga valjda se svatko zapita, a što je meni ono teško?
Nije mi recimo jasan bio lik koji je silno želio sudjelovati na igrama unatoč tome što nema dvije potkoljenice. Ne zato što je htio na olimpijske igre, to je sasvim ok upravo u svjetlu šamara prosječnoj ljenčini. Ono gdje mi priča postaje nejasna je trenutak u kojem se on žali na drugog lika u istoj poziciji s pričom o tome kako su njegove proteze prevelike i daju mu nepravednu prednost.

Čovjek koji je nositelj neke invalidnosti je samo čovjek. Kao i čovjek koji pripada nekoj manjini i zbog tog je diskriminiran. Oni unatoč svojim otegotnim okolnostima ne moraju nužno biti osjetljivi na tuđe otegotne okolnosti. Tako postoje recimo crnci koji su na svojoj koži osjetili rasizam, ali bi makljali pedere, pederi koje je netko mlatio, ali u isto vrijeme smatraju da su siromašni sami sebi krivi i ako nema kruha nek jedu kolače. Postoje zasigurno i siromašni ljudi kojima se gade crnci i tvrde da su za njihovo siromaštvo krivi Židovi. Postoje i žene koje skupljaju potpise da neke druge žene ne bi mogle usvojiti djecu svoje partnerice.
Prije 50ak godina ne bi mogle ni glasati na referendumu, ali eto, sad mogu pa to koriste.

Ljudi nemaju nužno razumijevanja za druge ljude zato što eto netko očekuje da imaju. Jednako tako ljudi nisu ni bolji ni lošiji zato što su invalidi. Da nisu tko zna bi li se ti ljudi uopće bavili sportom, ako bi se bavili, bi li ikad imali zapažen rezultat?

I što to dovraga govori o njima osobno?

Ne znam odakle potreba da jednu osobinu rastegnemo na cijelu ličnost. Na kraju krajeva za koliko ljudi možete reći da im poznajete kompletnu ličnost? Skoro pa ni za sebe.

Ali se procijeni nekog drugog dok si reko keks. I ako netko pristaje da ga podcijene kao čovjeka(što god to značilo), dok god ga ne podcijene kao sportaša...taj se gadno zajebo. Prvo jer tko god te podcijeni kao čovjeka podjenjuje i tvoj rad i trud, upornost, sposobnost...na kraju će podcijeniti i taj rezultat kojim se kao definiraš.

Invaliditet nije definicija. Tko Anu Sršen vidi prvo kao invalida, a onda kao sve ostalo je prvo invalid, u jednom puno važnijem segmentu nego što je noga, a tek onda sve ostalo.

Bem ti, kakvo smo mi društvo...

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi