Mrzim How I met your mother. Mrzim, prokleta serija je došla do 9.sezone, a još nije upozno mater. Scenaristi su u međuvremenu shvatili da narod želi vidit više mater jer ne može podnijeti toliko neizvjesnosti, jel ova' jel ova? Mora da je ova!! pa prešetavaju mater iz epizode u epizodu i uporno najavljuju kako se samo što nisu upoznali. I jasno da priča toliko o njoj, majke ti i ja bi pričala o njoj da mi je trebalo 9 sezona da ju nađem.
Mrzim How i met your mother, ali ju nastavljam gledati, jer jbg, oću vidit hoće se uzet na kraju.
U dok sam čistila disk sam jasno morala preletit i neke od prethodnih sezona i nabasala na epizodu u kojj Barney pokušava Marshalu izliječiti srce pokazivanjem prekobrojnih sisa. Poanta terapije je da zaboravi sise svoje tad bivše da bi ju prebolio.
Paralelno s tim slažem papire i iskopavam tekicu iz srednje škole koja je služila za dopisivanje pod nastavom jer nismo imali smartfone i vajber na njima. Seljaci. U tekici ljudi s kojima se nisam čula...pa godinama. Tad vrlo važni i prisutni. Osjećam se pomalo krivo zbog ovog dijela godinama. Nisam jasno, barem ne sama, ali flashback je jedna gadna i opasna stvar.
Ne samo da se s nekim nisam godinama čula nego nemam ni najblažu ideju šta je s njima.
Što je zapravo sasvim logično.
Ljudi druge ljude ne doživljavaju osobno. Osobno je samo dok su tvoji, a tvoji mogu biti samo određeni ljudi u određenim trenucima jer osobno zamara i troši. Nemoguće je biti osobno vezan neprebrojivo mnogo ljudi pa zato to i nismo. Broj osobnih ljudi jasno varira od osobe do osobe.
Neki su potrošeni već nakon cjelodnevnog angažmana koji zahtjeva briga o sebi, neki si nakrkaju sudbine cijele županije na vrat.
Ima jasno ljudi koji emotivnu vezu i uhaluciniraju. Pa su odma jako privatno dobri s glumcem koji živi u zgradi jer se pristojno pozdrave u liftu, a jasno ima i onih koji ju ne registriraju ni kad se druga osoba osobno pred njima raspadne jer imaju pametnijeg posla. Rješavati sirijsku krizu i tako to, razumljivo skroz.
Većina odnosa u životu ima svoj rok trajanja jer su ljudi...pa osim samozaokupljeni i prilično lijeni pa je velika tlaka nazvati nekog s kim više ne dijelite isti grad, posao, itd. I to je zapravo oke. Razvrstavanje prioriteta jer očito je neki broj ljudi nekom previše. I što kad shvatiš da se s nekim nisi čuo 5-10godina, a bili ste jako dobri i imali hrpu tog zajedničkog?
Ej bok, sjećaš se mene? Šta ima kod tebe? Šta ima...koje glupo pitanje. Što ti sad treba reći? Pa evo u međuvremenu sam sahranio pola uže obitelji/ ne radim/u drugom sam braku, ali se ne osjećam ispunjeno/živim na Islandu/otiđoh u samostan/imam savršenu obitelj/radim posao iz snova...
Kad itko kaže išta od tog?
Svi kažemo nešto kao: pa ja evo ok, a ti?Šta ima kod tebe. S nekm, rijetkim ljudima nastavljate pričati kao da je razgovor maloprije završio, ali s većinom ne bi pomogle sve kartice za razgovor koje možete nabaviti.
I to je obrnuto proporcinalno s intenzivitetom odnosa. Ako ste bili jako dobri šanse su da ćete ostati na par krugova što ima i obećanju o druženju u budućnosti.
Što ste manje tog imali prije to će vam razgovori biti lakši i zanimljiviji. Neke ljude možda nanovo i otkrijete. Pamtite ih u magli i površno jer su bili fejk i nebitni, a sad se čine skroz interesantni i nije vam jasno zašto se niste družili.
Jasno nekim ljudima se to ne događa, sve su shvatili prvi put i ne postoje šanse da uzmu u obzir da su i drugi ljudi s godinama drugačiji. Ne uvijek nužno bolje, jasno. Što često ima veze s onim kapacitetom osobnog doživljavanja. Najčešće su sami zauzeli cijeli svoj kapacitet. Uostalom smatram da tu prokletu seriju više treba ukinuti. Zahtjevam da upozna mater!
Post je objavljen 23.02.2014. u 09:14 sati.