U lijepoj našoj ili njihovoj postoji određen broj parazita. Dolaze u raznim oblicima od onih koji su stranački zaposleni bez odgovarajućih kompetencija pa se dokono šeću hodnicima čekajući da završi radno vrijeme do onih koji produciraju djecu u taman takvim razmacima da država preuzme veći dio njihovih troškova.
Ovo što ja govorim je jasno pitanje perspektive jer ovi koji produciraju dijete kad god isteknu naknade na birou i dječiji doplatak najstarijeg će zapravo kroz 50ak godina biti junaci nacije jer kako se čini jedino nas oni drže u natalitetu. Kakvom takvom.
Uvijek će određeni broj ljudi parazitirati. To je tako normalno.
Uostalom, kad ste bili uključeni u neku grupnu aktivnost, zar baš nikad niste ostali po strani?
Dodajte u to neki domjenak. Većina ljudi ipak sudjeluje u tom domjenku.
Dakle svi smo mi koji put u životu bili paraziti nečijeg proračuna.
Zanimljivo mi je kako se često studenti spominju kao paraziti. Sad po novom nema iznošenja hrane iz menze, jer mora da s
onim što je na xici prosječan studentski nametnik hrani barem četvrt naselja.
I sad razmišljam o tome kako su neki moji poznanici godinama rastezali neki fakultet na temelju ko zna kakvih zamrzavanja. I išlo im. Znam neke ljude koji su upisivali fakultet za fakultetom (one koji su jasno bili lakši za upisati nego neki drugi, ne lakši za studirati jer ih studiranje i nije zanimalo) tek tako da bi si produžili neka prava i eventualno radili preko studentskog servisa.
E sad...da su ti ljudi mogli naći posao, bi li to radili?
Uopće koliko ljudi bi studiralo da imaju mogućnosti raditi nakon srednje škole?
Koliko ljudi bi nastavilo razvlačiti fakultet kao kore za pitu da se ikad ukazala mogućnost posla?
Taj fakultet je za mnoge postao kao onaj dječiji doplatak, nešto da održi situaciju, a da pritom nemaš dijete jer ga budimo realni nemaš gdje smjestiti niti čime hraniti. I tko je onda tu kriv i prazit? Je li uopće za zamjeriti ljudima koji kradu bogu dane jer nemaju što drugo? Dok sam studirala sam zbilja mislila da nije korektno da neki ljudi unedogled ponavljaju istu godinu na državni trošak. Jer na kraju svi mi dolazimo na isto i na istom jebenom tržištu konkuriramo za ista radna mjesta.
U jednom trenutku mi je postalo jasno da nismo na istom ako ni zbog čeg drugo jer sam radila stvari po svom izboru, a ne da si kupim još godinu života. I da sam zapela negdje u nečem ja ne bi završila na cesti i oviseći o xici i onom što mogu pojesti u menzi jer ne smijem iznijeti jedan jogurt van.
To ima velike veze s onim što naše društvo i obrazovanje ne daju ljudima iste šanse. Netko tko zapne na faxu padne godinu i ostaje u svom krevetu i za svojim stolom, netko drugi zapne i može parazitirati legalno ili se prostituirati.
Parazita uvijek ima i oni uvijek nalaze način, ali u realnosti koji je to postotak zapravo, a koliko ljudi je prisiljeno na neki oblik parazitizma?
I isplati li se zbog tvrdokornih vječitih parazita i te štednje zavrnuti vratove onima koji su bez neke prave alternative?
Sigurno da ima i ljudi koji su jednostavno lijeni raditi pa "studiraju", ali ako je jeftinije otići na Bali nego ne otići, i povlaštene plaće i mirovine su premali postotak ukupnih troškova da bi se na njima štedjelo...kako se onda država spašava štednjom jogurta?
Post je objavljen 20.02.2014. u 22:53 sati.