Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 27.05.2013.

I da maknete te staze...oni nas ugrožavaju! Ti biciklisti...da...

Inače ne slušam radio, ali negdje sam sjedila i nešto čekala kad su primali pozive građana s pitanjima. Inače bio je u pitan ju jedan lokalni radio. Nazvala je čujno i čulno uznemirena žena drhtavog glasa. Uz njen apel da s eiz grada uklone ti biciklisti sam se odvalila smijati. I smijala sam se tako 2-3minute...jer žena je tražila da se uklone biciklisti. Pa sam to malo isparafrazirala. Jer mogu, to je moje ustavno pravo, a kad svi iskorištavaju svoje ustavno pravo na lupanje gluposti što bi ja bila nevina u ludnici?

Ja vas molim, te biciklističke staze posvuda, to je grozno. Ti biciklisti-...oni voze brzo...grozno brzo. I na promenadi je to pored kafića. I oni tamo jure, jure kažem vam. Ti biciklisti, to je grozno, oni nas ugrožavaju. Neki dan je neki bicikl umalo naletio na curicu...grozno je to bilo, umalo naletio na nju...
Nek se izmjeste te staze negdje...šta oni tu meni imaju voziti bicikle po centru grada? Nek ih guraju, šta oni tu imaju voziti, da, neka guraju bicikle.

Nameću nam taj svoj odvratni zdravi način života. Garant ni suhomesnato ne jedu. Ni u crkvu možda ne idu. A neću da griješim dušu, možda u crkvu idu ipak, ta tko ne ide u crkvu?

U svakom ih slučaju treba maknuti, opasni su, što ako ih moja djeca vide kako voze te...bicikle...Kako da ja svom djetetu objasnim da oni ne idu autima? I što kad djeca požele voziti te...bicikle? Valjda imamo pravo odgojiti svoju djecu ispravno, da ne voze te bicikle!

Da, tako treba! U ustav da, uđe također da se bicikl nema što voziti po ulicama!Kakve staze, kakvi bakrači? Nek oni to voze u svoje 4 zida! Da!

srijeda, 22.05.2013.

Tajna nestalog kupca

Ovim putem dodajem na listu još jednu stvar koju bojkotiram.
Inače da ne ostane u zraku bojkotiram mnoge stvari.

Kupovinu nedjeljom, proizvode testirane na životinjama, pojedine trgovine, jednu slastičarnu i tako to. Smatram to jednom od rijetkih dobrih strana kapitalizma. Mogućnost izbora.
Neće nitko propasti jer ja nešto ne konzumiram naravno. Nitko neće propasti zato što ja bojkotiram određenu trgovinu ili ugostiteljski objekt, ali za svoj novac imam pravo izbora. Ne moram dolaziti u kafić u kojem su konobari neljubazni. Posebno zato jer kafića ima mnogo. Oni neće propasti zbog moje nekonzumacije njihove usluge, ali imam pravo odabrati da ne želim njihovu uslugu.

I tako radim. Ima cijela knjiga o tome, zove se tajna nestalog kupca. Ako kog zanima. Često taj koji nestane vodi i svoju ekipu sa sobom.
Ima jasno i dobrih primjera rijetko viđene profesionalnosti koji me uvijek iznenade; recimo dosta često odem u jedan lokal po sendvič. Prvi put kad sam bila sam pitala gospođu koja radi tamo imaju li nešto bez mesa (jer sam pretpostavila, jasno poučena dosadašnjim iskustvom, da nemaju).
Žena je rekla, nemamo ali možemo napraviti bilo što od stvari koje držimo. A realno nije morala, zapravo nisam to uopće očekivala. Drugi put je znala što tražim bez da sam objašnjavala. Moj sendvič njima zapravo ne znači puno jer imaju ogroman promet, ali se profesionalno ponašaju prema SVAKOM kupcu. I zato ću uvijek i otići tamo.

Godinama pijem jednu te istu stvar. Studenu limun. Makar mi je Jana zapravo ukusnija kad razmislim, Studena je tu bila prije. Za mene je postala pojam u rangu Digitrona, Kalodonta, Faksa i Kinderlade. Brand name.

Mislim da sam dobra mušterija. Pošto ju financiram sama volim da ima okus makar je voda, voda. Oko tog se svi slažemo.

Sponzorski ugovori se daju zbog onog što osoba predstavlja. Uspješan glazbenik, glumac, sportaš. Sponzorira ga određena tvrtka pod određenim uvjetima. Često ta tvrtka i pojedinac imaju različite ideje slike koja treba ići u javnost. Recimo pretplatiš se na obiteljskog čovjeka, a dobiješ ovisnika o sexu koji ima više švalerki nego Sanader satova.

E sad zašto bojkot? Zato što javna osoba koja ju reklamira podržava uvjerenja kojih se osobno grozim. Zato što ista javna osoba kupuje popularnost koja joj pada u njenoj osnovnoj djelatnosti. Na prilično jadan i jeftin način.

To naravno neće promijeniti svijet niti upropastiti profit proizvođaču. Ali više ne pijem Studenu.(ovo shvatite kao zbirnu imenicu stvari koje dotična reklamira). Jer se eto ne slažem sa slikom osobe koja ju predstavlja. I ne želim financirati stavove koje zastupa ta osoba. Pošto sam previše asocijalna za građanski neposluh držim se neposluha građanina(građanke). Otprilike kao onaj lik koji je napravio sam svoj prosvjed i hodao okolo s transparentom.
Kapitalizam. Možda ćemo se ipak zavoljeti.

četvrtak, 16.05.2013.

Stavljam informativno, kog zanima pročitat će o čemu je riječ;

http://odvajanje-drzave-crkve.com/

ponedjeljak, 13.05.2013.

Čovek za kog se udala Buba Erdeljan...

Prije koju godinu je bila sveopća sprdačina s Nikom i njegovim bratom Robertom također. Sprdačina u mojim krugovima još traje jer smo mi jednostavno zli i obožavamo tuđe gafove.

Jednom davno prije dok je samo igrala košarku, a bila lijepa u slobodno vrijeme sam je vidjela u dvorani i pala na guzicu. A cura izgleda onako kako sam nekad nekog čula da je opisao Grace od Monaka-e da mi je to žena---pa ja bi ju samo gledo. Ne znam tko je je zakuhao te gene, ali to nisu čista posla. A cura je zbilja svjetski lijepa. Samo onda novinari skužili da i mi konja za trku imamo.

Nemaju samo Talijani neku za gledanje..Piccinini doduše osim što spada u one lepe ko greh spada i u ona stvorenja koja su svoj izgled lijepo unovčila, jer se dotična voli slikat. I to joj sjajno ide. Skoro dobro kao napad s kraja. E onda su naši novinari našli lijepu curu koja gle čuda zna igrat košarku.
I od nje napravili cirkus svoje vrste, nadam se da je u tom cirkusu nešto za sebe izvukla ipak jer je inače bzvz cijela priča.

Ono što je bilo tragikomično je kad sam ispod slike te lijepe cure vidjela i da se nalazi na listi jedne stranke. Još tragičnije je da se na predizbornom skupu pojavila u trenerci reprezentacije. E sad, da smo u civiliziranom svijetu vjerojatno bi zbog tog letila iz repke sa svih svojih skoro 180cm.
Na svu sreću nismo pa će zgode i nezgode lijepe košarkašice i dalje biti dostupne i dalje za sve zainteresirane. Ono što je interesantno a što recimo nisam znala je da mlada nada odlazi igrati van. Što znači da će u slučaju pobjede na izborima napustiti svoje mjesto i to unaprijed zna. Nije li takvo što u startu neozbiljno prema biračima? I koja je njena kvalifikacija za bavljenje politikom? To što je uspješna sportašica? Ili to što ju je lijepo vidjeti?

i zato bit ćeš...

U nedostatku razvojne politike možemo ju gledati. To mora da pomaže. Nekim drugim ljudima kji su zalutai u politiku su dali instrukciju ti šuti i pjevaj...zanima me koja će njena zapovjed biti

utorak, 07.05.2013.

Prvo su došli...

Iskoristi gužvu ili tako nešto. Obično ju iskorištavam tako da pobjegnem računajući da neću biti primijećena (jer gužva je sigurno je tu negdje). Neki ju koriste za lov u mutnom, neki za lov u raži, ili nekim drugim žitaricama. Neki za uvaljivanje promo-materijala koj im ne bi prošlo u normalnim okolnostima. Tako mi je jedno stvorenje uvalilo letak koji osim što vrijeđa drvo koje je posječeno da bi letak bio otiskan vrijeđa i općenito ideje demokracije i slobode. Zapravo demokracija ovdje poprima neke sasvim apsurdne vrijednosti. Skupljati paravojnu formaciju kojoj je svrha ukinuti šansu nečijeg građanskog prava nije demokratsko samo zato što vas ima puno. Selektivna prava se kad-tad obiju o glavu. Jer kad-tad će se naći netko tko će ukinuti pravo ljudima snižene sposobnosti shvaćanja. A onda neće biti nikog da primjeti da vas nema.

Kada su nacisti došli po komuniste,
šutio sam;
jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
šutio sam;
jer nisam bio socijaldemokrat.

Kada su došli po sindikalce,
nisam se pobunio;
jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po mene,
nije ostao nitko da se pobuni.

ponedjeljak, 06.05.2013.

Knjigu žalbe molim

Kad odete na izložbu, predstavu ili koncert imate određena očekivanja. Mogu se ticati dosadašnjeg rada umjetnika i vašeg dojma o tome, mogu se ticati novinarskih izvještaja o prethodnim događanjima koja vas potaknu da odete nešto vidjeti i čuti sami, sve u svemu nešto odlučite vidjeti i najčešće za to morate dati neke novce, možda čak i putovati negdje.

Ostaje malo diskutabilno što s tim dojmom poslije, kao što je netko od mojih suputnika primijetio: a gdje je knjiga žalbe?
Sve super ako ste zadovoljni pa ćete svima pričati kako je bilo odlično i preporučati događanje okolo. Takav dobar dojam je moja koncertna ekipa imala sa zadnjeg Knopflerovog koncerta, neki i od ranije.

I tako bit će super dođi i ti, došla i ja mala Muja vidjet kako to radi glas i gitara Dire Straitsa.

Osim što siroti čovjek ima neki veliki problem s tim što je to što jest-glas i gitara Dire Straitsa (iako je to vrlo lijepo i pohvalno biti) ima i problem s poštivanjem publike. Jesu oni umjetnici, ali umjetnost je vrlo diskutabilna u današnje vrijeme.
Znači umjetnost u smislu ja radim što volim i baš me briga što vi mislite o tome je oke.
Ako si u svojoj garaži ili u nekom malom klubu u kojem će se okupiti isključivo oni koji dijele tu viziju umjetnosti. Ako od tog zarađuješ milijune, i ako puniš stadione i dvorane ta umjetnost je nešto manje umjetnost, a nešto više proizvod.
Svi smo mi bez daljnjeg konzumeristi koji za svoju lovu žele traže određene stvari.

Nije oke ponašati se na način ovo je ovde Balkan i svojim pristupom davati do znanja kako sviraš preko klinca jer se zapravo pripremaš za neke važnije koncerte. Publika zaslužuje poštovanje, ne iz nekih visoko duhovnih ili umjetničkih razloga nego čisto kapitalistički-ti od njih živiš.
Dakle ako će postolar svojoj mušteriji popraviti cipele, frizer napraviti frizuru kakvu traži, a krojač kaput, ti umjetniče moraš biti barem na toj razini korektnosti. Ako već ne možeš napraviti svoj posao-jer to je ono što je glazba – tvoj posao, onda trebaš biti korektan kao i svaki drugi obrtnik i odraditi ga.


Inače je malo smiješno za vidjeti, a bome i čuti.
Od koncerta za razliku od mnogih drugih ljudi ja ne očekujem neku komunikaciju preveliku, jer u krajnjoj liniji nisam ni došla tamo slušati kako se njemu sviđa Zagreb ili koje već mjesto nego njegov rad. To je ono što govori za njega, njegov rad.
Ako je bend neuštiman, zvuk loš, ako pjevač mumlja i malo više nego što je uobičajeno da se zaključiti da mu se ne da baš biti tu gdje je.
Išla sam bez pravih očekivanja jer nisam neki naročiti obožavatelj lika i pokojnog mu djela od kojeg se brani rukama i nogama. Bez danjeg smatram Straitse jednom velikom glazbenom vrijednosti, ali to nije to što ja slušam i nisam imala neke posebne zamisli o tome kako taj koncert treba izgledati.
Čak sam prije koncerta rekla da će meni bit oke bez obzira što bude svirao jer su pravi Straits ljudi oko mene navijali koje pjesme prije nove ere trebaju biti. Rekla sam to računajući dakako na onu osnovnu korektnost izvođenja koje nije bilo.

Na stranu to što mislim o novim stvarima, da su bile korektno izvedene vjerojatno ih ne bi zamjerila. Sasvim je sporedno što sam sebe reciklira na mrtvo ime koristeći ono od čeg se brani. Sasvim je sporedno i što su sve pjesme više-manje iste i sve imaju isti ugođaj koji je legica opisala kao :škotska livada u izmaglici, janjad koja leži na travi i zečići koji skakuću okolo i onda dođe refren i onda su svi jeij hej u pubu i jako veseli. Sve bi to bilo sporedno da je odrađeno kako spada., ali eto nije bilo odrađeno kako spada. Smiješno mi je više kako netko ovdje dolazi držati svoju tonsku probu umjesto koncerta, kako ne znaju tekstove vlastitih pjesama, kako se gube u samodređenju.

Forsiranje stvari koje su proizvod reciklažnog dvorišta, odricanje od nasljeđa rada koje ga je napravilo time što je. To bi ukratko bio opis izvedenog. Barem da je odsvirao nešto s predzadnjeg albuma pa hajde. Ovako za kraj je izmasakrirao nešto od starih stvari koje je publika čekala, ajd nek vam bude.

Za one koji nisu bili ovakav bis nikad nisam vidjela. Vrate se na jednu pjesmu pa odu, pa vi opet malo zviždite i dramite, pa onda mi dođemo svirati još jednu, pa tako tri puta osim što je samo po sebi smiješno jer zbilja daju do znanja da trebaju pismenu zamolbu s 300kn biljega da bi nešto odsvirali i to još loše.

Iako je na početku rekao svirat ćemo dok nas budete htjeli slušati svirali su manje od dva sata. Istina u ta dva sata su se potrudili da ih ne želite slušati išta duže. Očekivanje raje niskih očekivanja i glazbenog znanja je pomalo smiješno.

Za početak jer ne samo da ja nikad nikom neću reći odi, poslušaj ga, vrijedi, to neće reći ni ljudi koji su bili sa mnom koji su ga već slušali određen broj puta kad koncert nije bio ovakav debakl.
Dojam jučerašnjeg koncerta je toliko loš da mislim da ga ne bi otišla poslušati i da ne moram putovati. Da je u dvorani 10minuta od mog stana ne bi ga otišla poslušati. Jer ne vrijedi, ne tih para nego mog vremena. Otprilike kao kad sam došla gledati repku pa je jedna reprezentativka silno pokušavajući pokazati kako joj se ne da igrati tu utakmicu odservirala ispod mreže. Tako je to.

Dođeš gledati velikana samo da bi uvidio da on to više nije.

četvrtak, 02.05.2013.

Zemlja znanja tretirana totalnim herbicidom

Srednje škole su zbilja superčudna mjesta. Većim dijelom jer je riječ o hrpi pubertetlija u nekim nadrealnim životnim konstrukcijama koje na sreću brzo rješava daljnje obrazovanje i/ili tržište rada.

Ima svakakvih škola i društvenih situacija u njima. Moja škola iako gimnazija pa samim time kao elitna (što krajnje degradira taj pridjev) je imala jednu sjajnu tendenciju uprosječivanja svih. Ne škola u smislu gradiva ili profesora toliko, nego škola u smislu društvenih mikrostruktura u njoj.
U prvom polugodištu je postalo savršeno jasno koji su kriteriji pa su se neki od ljudi kojima je najviše bilo stalo do ocjena družili upravo s onima koji su bili too cool for school i pomažući njima da eto...pa završe gimnaziju zapravo kupovali svoj mir od konstantnog podsjećanja da su to što jesu (najveća uvreda na Balkanu-štreberi).

Nedavno mi je kolegica koja je radila u jednoj drugoj gimnaziji rekla da je tamo ideja izvlačenja najboljeg od najboljih (po procjeni profesora naravno) i da su djeca koja nisu po nečem spektakularna u statusu propaliteta ili još gore duhova, jer njih nitko ne primjećuje. Takva škole sigurno ne doprinose stavu djece prema znanju i obrazovanju kakav je bio u mojoj školi, one imaju neke sasvim druge posljedice na jednoj malo osobnijoj razini.
Stav koji je na sve moguće načine bio prisutan i koji je bio jeben uvod za ovo sranje sad.

Jeste li ikad primijetili kako se ljudi sve češće hvale onim što ne znaju, ne vole i ne rade?

Proučavajući ovu vrstu zapalo mi je za uho kako ljudi upakiraju u lagani podsmjeh onima koji nešto znaju daju do znanja kako je to njihovo znanje nepotrebno, fejk i nebitno. I tim blokovima grade svoju ličnost, osobnost, karakter, popularno personality. Znači osobnost više ne gradi činjenica da nešto znaš, voliš, razumiješ nego to da ti ne. Ti jednostavno ne to. Fuj to.

Recimo zanimljivo mi je kako se mnogi hvale što ne znaju ćirilicu. Jer to je kul. Ne znati. Ponosni na svoje neznanje. Jebote kako možeš biti ponosan što nešto ne znaš? Čak i ako si totalno zaglupljen s tim da moraš mrziti ove ili one...pa ćirilice ima u Makedoniji, Rusiji...ima nekih razlika, ali ćeš se snaći. Pitanje znanja ćirilice nije pitanje tvojih uvjerenja, nego je pitanje općekulturne kulture.
Ne mislim da ju je nužno znati, ali biti ponosan na sebe što nešto ne znaš...e za to treba biti posebna vrsta mozga.

Mislim kad smo kod tog da je i bzvz što se u školi ne uči glagoljica. Kad smo već veliki Hrvati.

Često čujem kako ljudi ponosno kažu da ne znaju "ništ" na računalu. Znate koliko puta sam postavljala računala, printere, instalirala ove ili one uređaje ljudima koji nisu ništ znali? Ja ne znam, previše vjerojatno. I ako je riječ o nekom starijem tko je prvih 50godina svog života bio sasvim oke bez računala i sad će naučiti ono što mu treba i u kojoj mjeri treba to je ok, jer se i nema zašto zamarati detlajima koji mu ne trebaju.

Za sve one koji su jednostavno previše lijeni da bi rukovali bilo čime osim fejsom, za to još nitko nije glup – sram vas bilo što ste si dozvolili misliti da je oke nemati pojma.

Ili matematiku...činjenica da netko zna matematiku u petom razredu osnovno ne znači da će on biti matematičar za Nobelovu nagradu. Ona znači samo da je uspješno savladao matematiku petog razreda osnovne škole. Jednako tako ako netko ima dva, to znači da je gradivo savladao s minimumom potrebnim. Ideja da je super imati dva i ne znati zbrojiti dva razlomka ili izračunati površinu kruga je glupost. To znači da nećete moći savladati neke iole kompleksnije stvari (osim ako se jako potrudite zakrpati rupe što s obzirom na prikazani stav nije vjerojatno) i da ste time izgubljeni za prirodne i tehničke znanosti. To ne znači da ste glupi za matematiku, to znači da ste neznalica. I to lijena neznalica.

Ili ne daj bože strani jezik. Jer su oni "glupi za to". Ako Finci, čiji jezik je ničim povezan s jezicima susjeda i svih ostalih skoro, mogu naučiti strane jezike onda zbilja ne vidim kako ljudima nije neugodno hvaliti se kako ne znaju baš ni jedan. To nije za pohvalu. Uopće. Eventualno iza zrcala, ako i tamo.

Često čujem kako ponosno neki mladi, a posebno ponosno mlade žene izgovaraju kako ne znaju ni jaje skuhati. A ono svaka čast...baš si našla čim ćeš se hvaliti...kao da je to znak emancipiranosti. Emancipirana si onog trenutka kad si samostalna. Nesposobnost da sam sebi spremiš jelo mi nekako ne ide u tu kategoriju. Sretno vam bilo u doživotnom periodu infantilne veze s roditeljima (jer budimo realni u ovoj gospodarskoj situaciji teško da ćete hodočatiti po restoranima svakodnevno).

Jasno da nismo svi za sve i da nas sve ne zanima. To je oke. Van svake pameti je biti ponosan na neznanje i nesposobnost. Znam da su neke generacije stranačih postavljanja dalje ljudima ideju da mogu uspjeti nesposobni nematelji pojma. Naravno da mogu, naravno da uspjevaju. Opet ne ako ih je previše. Ovo je premala zemlja da nitko ne bi imao pojma. Ako narod usvoji taj način razmišljanja u širim razmjerima možemo se slikat – to barem svi znamo.

Inače ne znam ćirilicu. Razaznajem riječi po broju slova i pretpostavljajući kontekst, ali ne znam pisati ćirilicu. Nisam bila u poziciji naučiti, a nekako nisam to sama uzela, zbog manjka vremena, vlastite lijenosti, tko zna. Naučit ću jednom u životu valjda. Za naučiti kako da budem ponosna na to svoje neznanje za to ipak trebam lobotomiju.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi