Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

četvrtak, 02.05.2013.

Zemlja znanja tretirana totalnim herbicidom

Srednje škole su zbilja superčudna mjesta. Većim dijelom jer je riječ o hrpi pubertetlija u nekim nadrealnim životnim konstrukcijama koje na sreću brzo rješava daljnje obrazovanje i/ili tržište rada.

Ima svakakvih škola i društvenih situacija u njima. Moja škola iako gimnazija pa samim time kao elitna (što krajnje degradira taj pridjev) je imala jednu sjajnu tendenciju uprosječivanja svih. Ne škola u smislu gradiva ili profesora toliko, nego škola u smislu društvenih mikrostruktura u njoj.
U prvom polugodištu je postalo savršeno jasno koji su kriteriji pa su se neki od ljudi kojima je najviše bilo stalo do ocjena družili upravo s onima koji su bili too cool for school i pomažući njima da eto...pa završe gimnaziju zapravo kupovali svoj mir od konstantnog podsjećanja da su to što jesu (najveća uvreda na Balkanu-štreberi).

Nedavno mi je kolegica koja je radila u jednoj drugoj gimnaziji rekla da je tamo ideja izvlačenja najboljeg od najboljih (po procjeni profesora naravno) i da su djeca koja nisu po nečem spektakularna u statusu propaliteta ili još gore duhova, jer njih nitko ne primjećuje. Takva škole sigurno ne doprinose stavu djece prema znanju i obrazovanju kakav je bio u mojoj školi, one imaju neke sasvim druge posljedice na jednoj malo osobnijoj razini.
Stav koji je na sve moguće načine bio prisutan i koji je bio jeben uvod za ovo sranje sad.

Jeste li ikad primijetili kako se ljudi sve češće hvale onim što ne znaju, ne vole i ne rade?

Proučavajući ovu vrstu zapalo mi je za uho kako ljudi upakiraju u lagani podsmjeh onima koji nešto znaju daju do znanja kako je to njihovo znanje nepotrebno, fejk i nebitno. I tim blokovima grade svoju ličnost, osobnost, karakter, popularno personality. Znači osobnost više ne gradi činjenica da nešto znaš, voliš, razumiješ nego to da ti ne. Ti jednostavno ne to. Fuj to.

Recimo zanimljivo mi je kako se mnogi hvale što ne znaju ćirilicu. Jer to je kul. Ne znati. Ponosni na svoje neznanje. Jebote kako možeš biti ponosan što nešto ne znaš? Čak i ako si totalno zaglupljen s tim da moraš mrziti ove ili one...pa ćirilice ima u Makedoniji, Rusiji...ima nekih razlika, ali ćeš se snaći. Pitanje znanja ćirilice nije pitanje tvojih uvjerenja, nego je pitanje općekulturne kulture.
Ne mislim da ju je nužno znati, ali biti ponosan na sebe što nešto ne znaš...e za to treba biti posebna vrsta mozga.

Mislim kad smo kod tog da je i bzvz što se u školi ne uči glagoljica. Kad smo već veliki Hrvati.

Često čujem kako ljudi ponosno kažu da ne znaju "ništ" na računalu. Znate koliko puta sam postavljala računala, printere, instalirala ove ili one uređaje ljudima koji nisu ništ znali? Ja ne znam, previše vjerojatno. I ako je riječ o nekom starijem tko je prvih 50godina svog života bio sasvim oke bez računala i sad će naučiti ono što mu treba i u kojoj mjeri treba to je ok, jer se i nema zašto zamarati detlajima koji mu ne trebaju.

Za sve one koji su jednostavno previše lijeni da bi rukovali bilo čime osim fejsom, za to još nitko nije glup – sram vas bilo što ste si dozvolili misliti da je oke nemati pojma.

Ili matematiku...činjenica da netko zna matematiku u petom razredu osnovno ne znači da će on biti matematičar za Nobelovu nagradu. Ona znači samo da je uspješno savladao matematiku petog razreda osnovne škole. Jednako tako ako netko ima dva, to znači da je gradivo savladao s minimumom potrebnim. Ideja da je super imati dva i ne znati zbrojiti dva razlomka ili izračunati površinu kruga je glupost. To znači da nećete moći savladati neke iole kompleksnije stvari (osim ako se jako potrudite zakrpati rupe što s obzirom na prikazani stav nije vjerojatno) i da ste time izgubljeni za prirodne i tehničke znanosti. To ne znači da ste glupi za matematiku, to znači da ste neznalica. I to lijena neznalica.

Ili ne daj bože strani jezik. Jer su oni "glupi za to". Ako Finci, čiji jezik je ničim povezan s jezicima susjeda i svih ostalih skoro, mogu naučiti strane jezike onda zbilja ne vidim kako ljudima nije neugodno hvaliti se kako ne znaju baš ni jedan. To nije za pohvalu. Uopće. Eventualno iza zrcala, ako i tamo.

Često čujem kako ponosno neki mladi, a posebno ponosno mlade žene izgovaraju kako ne znaju ni jaje skuhati. A ono svaka čast...baš si našla čim ćeš se hvaliti...kao da je to znak emancipiranosti. Emancipirana si onog trenutka kad si samostalna. Nesposobnost da sam sebi spremiš jelo mi nekako ne ide u tu kategoriju. Sretno vam bilo u doživotnom periodu infantilne veze s roditeljima (jer budimo realni u ovoj gospodarskoj situaciji teško da ćete hodočatiti po restoranima svakodnevno).

Jasno da nismo svi za sve i da nas sve ne zanima. To je oke. Van svake pameti je biti ponosan na neznanje i nesposobnost. Znam da su neke generacije stranačih postavljanja dalje ljudima ideju da mogu uspjeti nesposobni nematelji pojma. Naravno da mogu, naravno da uspjevaju. Opet ne ako ih je previše. Ovo je premala zemlja da nitko ne bi imao pojma. Ako narod usvoji taj način razmišljanja u širim razmjerima možemo se slikat – to barem svi znamo.

Inače ne znam ćirilicu. Razaznajem riječi po broju slova i pretpostavljajući kontekst, ali ne znam pisati ćirilicu. Nisam bila u poziciji naučiti, a nekako nisam to sama uzela, zbog manjka vremena, vlastite lijenosti, tko zna. Naučit ću jednom u životu valjda. Za naučiti kako da budem ponosna na to svoje neznanje za to ipak trebam lobotomiju.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi