New Orleans delendam est?
Sinoć je George W. Bush održao govor u New Orleansu koji su prenijele sve američke Tv-kuće. U njemu je ponovio da preuzima odgovornost za propuste federalne vlade u suzbijanju posljedica "Katrine", ali i najavio ono što bi vrlo lako moglo postati najspektakularniji, najopsežniji i najskuplji projekt njegovog predjednikovanja - masivni program obnove koji ne uključuje samo izgradnju novih cesta, pruga, luka i druge infrastrukture uništene ili oštećene u uraganu, nego i ambiciozni program socijalne pomoći uraganom pogođenom stanovništvu koji uključuje pomoć pri zapošljavanju i prekvalifikaciji, izgradnja domova za privremeni smještaj, krediti za poticaj malog poduzetništva i mjere s kojim bi se siromašni unajmljivači stanova trebali pretvoriti u vlasnike kuća.
Iako će se paket tih mjera odnositi samo na jedan manji dio američkog stanovništva, mnogo je onih koji su Bushovu inicijativu sada usporedili s New Dealom i Marshallovim planom. Onih koji drže da će projekt biti ostvaren u obliku kojeg je Bush najavio je daleko manje.
Glavni razlog je u tome što prve procjene govore da će obnova američke obale Meksičkog zaljeva koštati "sitnicu" od nekih 200 milijardi dolara. To, čak i za američke prilike, predstavlja basnoslovnu svotu te se mnogi u najmoćnijoj državi svijeta pitaju mogu li to SAD uopće priuštiti. Usporedbe radi, ta svota je skoro deset puta veća od vanjskog duga Hrvatske, odnosno premašuje količinu novca koju je američka vlada spiskala u Irak u prethodne tri godine.
Taj novac bi Bush teoretski mogao prikupiti na dva načina - masovnim rezanjem postojećih stavki u sadašnjem federalnom budžetu, odnosno povećanjem stopa poreza. Pod "postojećim stavkama" većina Bushovih kritičara podrazumijeva okupaciju Iraka. Ta je opcija malo vjerojatna iz cijelog niza geostrateških i makroekonomskih razloga - povlačenje iz Iraka bi se i u zemlji i u svijetu shvatilo kao kraj SAD kao ozbiljne svjetske sile, a povećanje cijena nafte bi imalo negativne posljedice na stanje američke ekonomije.
Druga opcija - povećanje poreza - je, barem sudeći po anketama, nešto probavljivija većini Amerikanaca. No, ona sa sobom također povlači negativne posljedice po stanje američke ekonomije, što bi se itekako moglo obiti o glavu republikancima koji su zapravo zahvaljujući dramatičnom kresanju poreza uspjeli zadržazi Bijelu kuću godine 2004.
Bush bi, navodeći kako je riječ o izvanrednoj situaciji, mogao svoj projekt progurati bez da odgovori na pitanje odakle za to novac, tj. dodatnim zaduživanjem i povećanjem sada već ozbiljnog budžetskog deficita. No, to sa sobom povlači jedan ozbiljan rizik. Vrlo je moguće da sastav Kongresa nakon izbora 2006. godine bude bitno drukčiji od onog koji postoji sada, odnosno da demokrati uspiju republikancima preoteti većinu u jednom od dva doma.
Čak i da republikanci uspiju zadržati većinu, nije sigurno da Bush neće imati problema. Naime, mnogi će njegovi stranački drugovi biti suprotstavljeni njegovom programu iz ideoloških razloga. Još je Rat protiv terorizma, koji je sa sobom donio porast ovlasti države, pogotovo one federalne, u svakodnevnom životu građana, odnosno povećanje budžeta, mnoge fiskalne konzervativce učinio nervoznima, a rat u Iraku stvorio jaz između te frakcije i "neokona" čiji su trockistički program permanentne revolucije po Bliskom Istoku sve manje spremni financirati. Ideja o još većem budžetu, još većoj ulozi države i javnim radovima njima sve više sliči na program Franklina Roosevelta, čije je demontiranje bilo osnova republikanskog programa u posljednjih pola stoljeća.
Tu su, dakako, i čisto dnevnopolitički interesi koji s nekom ideologijom nemaju baš prevelike veze. Kada se bude glasalo o Bushovom programu, mnogi će kongresmeni, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost, biti prilično inventivni u pronalaženju razloga da se glasa "protiv" i to samo zato da sredstva koja bi Bushovom planu trebala ići u New Orleans i okolicu ostanu u njihovim izbornim okruzima.
Gotovo je sigurno da će se tokom rasprave koja slijedi New Orleans, barem kod nekih, New Orleans prekrstiti u "američku Atlantidu". Točnije rečeno, pokrenut će se rasprava da li taj grad uopće ima smisla obnavljati , odnosno nije li daleko pametnije da se on ponovno izgradi na mjestu gdje neće biti tako izložen na milost i nemilost silama prirode. Nimalo ne čudi da je Dennis Hastert, republikanski kongresmen i predsjednik Zastupničkog doma, prvi pokrenuo to pitanje još dok je sama katastrofa trajala.
Hastert je odmah na sebe navukao lavinu kritika zbog bezosjećajnosti, a mnogi komentatori su se odmah počeli natjecati u lirskim opisima važnosti New Orleansa za američku kulturu, odnosno o osudama ideje koja bi predstavljala nož u leđa američkom kolektivnu duhu. No, Hastert, ma što mislili o njegovim motivima, ima itekako valjane argumente na svojoj strani, pa su čak i neke ankete pokazale kako se s njime slaže većina američke javnosti.
Kada je New Orleans osnovan 1718. godine, njegova lokacija je bila savršena za kontrolu nad Misssisspijem i kao središte trgovine u slabo naseljenom francuskom kolonijalnom posjedu Louisiane. Ono što osnivači New Orleansa nisu mogli predvidjeti bila je činjenica da će za par stotina godina taj mali gradić u Delti postati većim od tadašnjeg Londona i Pariza, odnosno da će se proširiti na područja koja se nalaze ispod razine mora. Još su manje mogli zamisliti da će netko početkom 20. stoljeća poduzeti masivne irigacijske radove i mulj jedne od najvećih svjetskih rijeka preusmjeriti direktno u Meksički zaljev, izazvavši eroziju močvarnog tla u Delti i tako lišivši New Orleans prirodne obrane od poplava.
Zbog svega toga je New Orleans postao "tanjur za juhu" koji je samo čekao da se napuni s pojavom svakog malo većeg uragana. Sudbina New Orleansa je postala izvjesna još 1927. godine, ali su, ako se zanemari kozmetika, sve vlade, bilo federalna, bilo državna, bilo lokalna, gotovo cijelo jedno stoljeće pronalazili razloge da se ne suoče s neugodnom dilemom s kojom se sada suočavaju Bush, guvernerica Louisiane Kathleen Blanco i gradonačelnik Ray Nagin. U tom razdoblju su Meksički zaljev poharali uragani čak i snažniji od "Katrine", ali su svi oni nekako uspijevali promašiti New Orleans i tako stvoriti široko uvriježeno mišljenje da američku metropolu čuvaju Bog i vudu-magija.
U istom razdoblju je New Orleans, uz katastrofalne uragane, nekako uspio mimoići i procvat ekonomije i prosperiteta u južnim dijelovima SAD koje u posljednja četvrt stoljeća bilježe dramatičan porast stanovništva i životnog stanovništva. Dok su gradovi poput Atlante i Miamija cvali, New Orleans je trunuo u kaljuži korupcije, droge, nasilja i siromaštva. New Orleans se prije ove katastrofe mogao "hvaliti" stopom umorstava daleko iznad američkog prosjeka, a jednako su impresivne bile i brojke ljudi koji žive ispod granica siromaštva, nepismenosti, policajaca koji sjede u ćelijama smrti zbog višestrukih plaćenih ubojstava odnosno političara koji sjede u zatvoru zbog pronevjere javnih fondova. Čak i među samim stanovnicima New Orleansa ima onih koji "Katrinu" tumače Božjom kaznom za grijehe, odnosno da se na nijedan drugi način nisu mogle pročistiti Augijeve štale u koji se New Orleans pretvorio.
S obzirom na gore navedeno, nimalo ne čudi što su mnogi od izbjeglih stanovnika, pogotovo onih iz potopljenih siromašnih dijelova grada, odlučili da propast New Orleansa shvate kao šansu za početak novog života, odnosno da se skrase što dalje od mjesta koje su nekoć zvali domom. Gotovo je izvjesno da će New Orleans, čak i ako se obnovi u potpunosti - što mnogi sumnjaju - imati daleko manji broj stanovnika nego što ih je imao prije "Katrine". Demografska predviđanja govore da će najveći broj izbjeglica absorbirati Houston, što će imati ne samo ekonomske i kulturne, nego i dugoročne političke posljedice - većina crnačke sirotinje iz New Orleansa su vjerni glasači Demokratske stranke, čime će republikancima biti olakšana kontrola nad Louisianom, dok će demokrati od toga manje profitirati u mnogoljudnijem Teksasu.
Najvjerojatniji rasplet priče o obnovi New Orleansa bit će ograničavanje svih ambicioznih projekata na povijesne dijelove koji se nalaze iznad razine mora i koji su otporniji na poplave. S obzirom da ti dijelovi najstariji, oni predstavljaju i najveće turističke atrakcije, te će "američka Atlantida" od negdašnje metropole postati turistički gradić.
|