|
|
| listopad, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by XXS Girl
Online Users
Pokušat ću s vama podijelit svoje misli i osjećaje o svakodnevnom životu i meni najboljim knjigama Stephenie Meyer - Sumrak, Mladi Mjesec i Pomrčina.
Odbrojavanje do Breaking Dawn!
Općenito, ne čitam ih baš, a ako - onda samo one na koje naletim...
čitam one koji se bave Twilightom
- ECLIPSE FAN
- DIAMONDS ARE ETERNAL
- FIRST TWILIGHT - blog by: Kaia
- THOUGHTS AND WORLD OF SOMEONE SPECIAL
LINKOVI
Službena stranica Stephenie Meyer
Twilight lexicon
Službena Twilight Movie stranica
Prvi hrvatski Sumrak forum - Svakako posjetite!
Danas su mi osjećaji tako izmješani.. vidjela sam svog dečka nakon dva tjedna.. i za tih par trenutaka sam se osjećala tako ispunjeno i sretno u njegovom zagrljaju, kao da su moj duh i tijelo konačno jedna cjelina. Divno je kako netko samom svojom prisutnošću uspjeva raspoloženje promijeniti za 180 stupnjeva i osjećaje tako uzburkati.
Znate ono... hodate svijetom... idete u školu, na fax, na posao... dolazite kući, jedete, netko gleda tv, netko visi na internetu, a netko radi sve to, dok netko ništa od toga; no svima nam je zajedničko to što imamo neke svoje rituale, neke sitnice koje nam pokreću dan, odnosno.. određeni redosljed života; subotom bude veliko čišćenje kuće, pa spremanje za subotu... pa konačno taj izlazak... i svaki put se nadate nečemu.. nečemu neočekivanom... nekim promjenjama. no, netko čak ni ne očekuje promjenu.. samo hoda i ne zna da ima nešto vani.. kao knjiga na polici koja čeka da ju uzmeta i pročitate, ili ta osoba, pored koje ste možda prolazili svaki dan ne obračajući pozornost na nju jer je zapravo tako prosječna, svakidašnja, pa možda čak i obična.
I onda ju konačno upoznate (=pročitate novu knjigu) i sve dobije drugu dimenziju.
Sve postane tako dobro. I onda se pitate kako niste znali da vam je baš TO nedostajalo u životu. I kako ste mogli prije živjeti bez toga... Baš ta knjiga, baš taj film i baš ta osoba. Živjeli ste normalno, prolazili pored svega toga i zapravo ste bili u neznanju, niste znali koliko je moglo biti dobro.
Tako i ja sada razmišjam... teško je kada si većinu vremena bio kao u nekom transu, i
onda upoznaš tu ljepotu, u kojem god ona obliku bila. Teško se vratiti na staro kada konačno dodeš do spoznaje kako BI TREBALO BITI i onda sve od prije gubi svoj smisao....
jel vam ikad dođe da ljudima kažete sve, baš sve što osjećate prema njima.. u nadi da će vas shvatiti? Pa čak i uzvratiti... iako ste ranjivi želite biti hrabri i iskreni.
A onda.. nakon vaše izjave, sa druge strane - - Ništa
I ako nekoga volite, nikako joj se ne možete skroz približiti, doprijeti do te osobe?
Ponekad poželim čuti misli... ponekad koju uspijem pročitati... ali voljela bih moći ono prvo.
Jer uvijek želim znati "još" iako mi ta osoba govori da ništa ne skriva, da je iskrena... ali zašto vječito imam osjećaj kao da nešto nije otkriveno?! Neizrečeno. Kao da postoji još? Ili ja samo želim da bude toga ... Još...?
********************************************************************************************
Gotovo da nema djeteta kojem u djetinjstvu baka, teta, mama nije recitirala ili ga učila molitvu Anđelu čuvaru. Prije spavanja, ili pri ustajanju... "Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili".
Anđeli - bića nepomućene radosti
Gotovo da nema djeteta kojem u djetinjstvu baka, teta, mama nije recitirala ili ga učila molitvu Anđelu čuvaru. Prije spavanja, ili pri ustajanju... "Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili".
Tko se ne sjeća ili, tko nema bar jednu malu sličicu kod kuće s prikazom dvoje male djece koje anđeo čuvar vodi preko mosta, dok pod njima pijeni virovita rijeka! Vjerovanje, omiljeno u puku, da svaka osoba ima svog anđela čuvara, nalazi opravdanje u Isusovim riječima: "Pazite da ne prezrete nijednog od ovih najmanjih, jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima". (Mt 18, 10).
Dakle, tko su i što su anđeli!? Na grčkom jeziku riječ "aggelos" znači vjesnik, glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu, ili slave Boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka, kao što su to bili često puta upravo po anđelima nadahnuti proroci, a kasnije i sveci.
Uglavnom prevladava mišljenje da su oni nematerijalna bića, bespolna, savršena jer gledaju lice Božje i služe mu na nebeskom dvoru. Biblija spominje, tri arhanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, te anđeoske vojske, no u kršćanskoj tradiciji među raznim njihovim podjelama, ustalila se ona iz kraja 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda. U prvom redu su Serafini (Seraphim), imaju šestora krila plamteće crvene boje sa mnogo očiju na njima. Jednim parom lete, jednim pokrivaju noge, a trećim zakriljuju lice jer stoje najbliže pred Svevišnjim. Serafini se često javljaju u prikazu stigmatizacije sv. Franje, kada iz njihovih krila izvire Krist na križu i daje stigme svecu. Kerubini (Cherubim) imaju četvora krila, nebesko su modre boje, te stoje uz prijestolje. Prijestolja (Throni) rijetko se prikazuju, nemaju antropomorfni oblik, već kao plameni kotači s krilima na kojima počiva prijestolje Božje. U drugom redu su Gospodstva (Dominationes). Nose oklop te krunu, a u rukama žezlo i vladarsku jabuku. Moći (Virtutes) obično imaju knjigu u ruci, Vlasti (Potestates) također imaju žezlo i krunu. U trećem redu su Poglavarstva (Principatus) odjeveni u dalmatike, ili drugo liturgijsko ruho, a u ruci drže ljiljan.
Arhanđela (Archangeli) ima sedam. Svaki ima ime i svoju individualizaciju. Mihael, "Tko je kao Bog", nebeski je vojskovođa, pobjednik nad Sotonom, najčešće prikazivani anđeo u umjetnosti, često puta zasebno personificira posljednji sud. Odjeven u ratničku odjeću: mač, štit, kacigu, a ujedno mu je i vaga simbol na posljednjem sudu, jer je on onaj koji važe duše. Gabrijel, "Božji glasnik", uz Mihaela najpopularniji. On donosi i prenosi obavijesti od Boga, u ruci mu je glasnički štap ili ljiljan, a ponekad i upaljena svjetiljka, ili zrcalo od zelenog jaspisa (dragi kamen) na kojem su ispisane Božje riječi. Najpoznatiji je po prikazima navještenja Bogorodici. Rafael, "Bog liječi", pratitelj malog Tobije, i izlječitelj sljepoće njegovog oca. Nosi posudicu s lijekom ili vodi Tobiju za ruku. Urijel, "Svijetlo Božje", ima plameni mač u ruci, i anđeo je koji čuva ulaz u raj. On je istjerao plačućeg Adama i Evu iz raja. Barahijel, "Božji blagoslov", on se javio Mojsiju iz gorućeg grma. Oznaka su mu bijele ruže. Jehudijel, anđeo zatornik i kažnjavatelj, ima zlatnu krunu i trostruki bič. Sealtijel, anđeo koji je spriječio žrtvovanje Izakovo, ima ruke sklopljene na molitvu. Na kraju hijerarhije stoje "obični" anđeli (Angeli) kao zaštitnici ljudi, i Božji poslužitelji.
Zbog kompleksne ikonografije, tokom povijesti, svi su se oni pojednostavnili, tako da su u umjetnosti najviše u opticaju Arhanđeli (Mihael, Gabrijel i Rafael), te anđeli, a rjeđe serafini i kerubini. Kada bi samo pokušali nabrojiti koliko se puta javljaju u Novom Zavjetu, došli bismo do vrlo velikog broja anđeoskih intervencija. Gabrijelovo navještenje Bogorodici, ili silna anđeoska vojska koja se pojavila na nebu u božićnoj noći. Upravo najmasovnije scene anđela, uz posljednji sud, su kod Kristova rođenja, bilo da dvore malog Isusa, ili mu pjevaju, sviraju, ili nose svitkove sa tekstom Gloria in excelsis Deo - et in terra pax hominibus.
Početno su se anđeli prikazivali kao mladići u bijelim haljinama, bez krila, ali su od četvrtog stoljeća "dobili" krila, najprije bijela, a kasnije šarena i zlatna. Njihova krila znak su nepripadnosti svijetu, te označavaju njihov boravak na nebu i u sferi savršenstva Božje blizine. O njihovom služenju Kristu govori Evanđelje nakon kušnje u pustinji: "Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili" (Mt 4, 11). Anđeli uvijek označavaju mistiku, i utjehu. Tako na primjer kod Kristove tjeskobe na Maslinskoj gori. U Evanđelju se ponajbliže opisuje anđeo kod Isusovog uskrsnuća: "I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg" (Mt 28, 2-3). No, u umjetnosti i zapada i istoka, "proslava anđeoskog služenja" je u Apokalipsi, ili u Posljednjem sudu: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje" (Mt 25, 31). Anđeli u Posljednjem sudu glavni su akteri - oni izvršavaju Kristovu presudu. Sviraju u trublje, vode pravednike u raj, osuđene izručuju paklu. Pripravljaju prijestolje (hetoimasia), nose znakove Kristove muke...
Renesansa je uz anđele uvela i male putte - gole dječačiće ili anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Vrlo su karakteristični za to razdoblje anđeli svirači koji muziciraju, bilo da prate neki događaj na nebu ili sudjeluju u njemu na zemlji. Anđeo s violom (prikazan na slici uz tekst) muzicira prateći Krista u slavi, nekada se nalazio kao dio freske u apsidi crkve Svetih Apostola u Rimu, a kasnije je prenesen u Vatikanske muzeje. Naslikao ga je Mezzo da Forli 1477. godine i predstavlja sjajan primjer renesansne živosti i ljupkosti. Razdoblje povijesti umjetnosti koje je najviše voljelo anđele svakako je barok, koji je u njima vidio posrednike i sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima. Nikad prije, a ni poslije, nije bilo toliko razigranih anđela, ne samo na slikama ili oltarima, nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama pjevališta, grobovima... Razdoblje koje je toliko njegovalo anđele, dalo je i najsavršenijeg majstora koji ih je izrađivao - Gian Lorenza Berninija. Njegovi anđeli po rimskim crkvama i mostovima postali su više od ideje pretočene u mramor. On je posve uspio dematerjalizirati materiju i u njihovim licima pokazati nedužnost, nadzemaljsko raspoloženje, nepomućenu radost koja ne izlazi iz njih samih, nego iz blizine Onoga kojeg licem u lice gledaju.
Danas, sve se više čini da su nam potrebniji oni anđeli iz ranokršćanskog vremena, kada su ih prikazivali bez krila, kao obične ljude koji su uvijek spremni pomoći, i priteći u nevolji, koji su poput anđela čuvara. Uz anđele čuvare smo sigurniji, ali potpuni tek kada se okrenemo, a iza nas stoji anđeo kojemu možemo pružit ruku i osjetiti čvrsti prijateljski stisak.
"Čvrsto vjerujem da anđeli postoje i da nas štite za vrijeme našeg ovozemaljskog života. Ne znam, međutim, što se događa s našim anđelima čuvarima kad umremo. Nadam se da ću ga susresti, kao što molim u molitvi, i moći stisnuti ruku, zagrliti ga i reći - Hvala ti, dobro si me čuvao."
(piše: Anđelko Katanec)
Volim anđele i pomisao da me netko štiti....
Nove vijesti... bila sam danas u Algoritmu da ih pitam kad izlazi novi dio serije Stephenie Meyer, Pomrčina... rekli su mi da bi trebao krajem ove godine!!!!
Na to sam ja rekla da sam pročitala da njemačko izdanje izlazi tek u drugom mjesecu 2008. pa su na to rekli da će vjerojatno tada i hrvatsko... znači, ili ove godine, a najkasnije na proljeće... can't wait!
Dobila sam od njih katalog za 2007./2008., pa evo što piše za Pomrčinu:
Dva klana, oba nadnaravno snažna, oba tek naizgled ljudska, održavaju nesiguran suživot u kišovitom Forksu, mjestašcu na sjeveroistoku američke savezne države Washington. Nedaleko od Forksa leži velegrad Seattle, gdje nepoznati serijski ubojica upravo ostavlja desetke nedužnih žrtava za sobom. Šerif Forksa, Charile Swan, zdvaja nad groznim vijestima zajedno s ostalim mještanima, ne sluteći da bi zlo u Seattleu moglo imati veze s njegovom kćeri Bellom.
Jedino što Charlieja brine što se Belle tiče njezin je dečko Edward Cullen, koji joj se vratio nakon što joj je slomio srce i bez objašnjenja mjesecima izbivao iz Forksa. Charlie ne zna zašto je Bella ostala tako vezana uz Edwarda, kad je uz nju cijelo vrijeme bio mladi Jacob Black, sin Charliejevog starog prijatelja Billyja, glavara plemena Quileute iz obližnjeg rezervata. Dok Bella odbija makar i porazgovarati s Jacobom, Charlie i ne sanja što ona namjerava učiniti odmah nakon što uskoro maturira - i kakvu će ulogu u tome imati ugledna obitelj Cullen, drevno pleme Quileute i zagonetna ubojstva u Seattleu...
Nakon velikog uspjeha Sumraka i Mladog Mjeseca, Algoritam i prevoditelj Vladimir Cvetković Sever upravo pripremaju i treći, željno očekivani nastavak serijala romantične strave za mlade iz pera Stephenie Meyer. Pomrčina je po objavljivanju izvornog izdanja u kolovozu ove godine izbila na sam vrh američkih i britanskih ljestvica popularnosti, ugrozivši ondje čak i završni nastavak sage o izvjesnom malom čarobnjaku - koji Algoritam također marljivo priprema.
Ova cura se zove Emily Browning... govori se da bi baš ona mogla glumiti Bellu u filmu.
Večeras je brucošijada Ekonomskog faxa... planirala sam ići, barem ako već nisam išla na svoju brucošijadu (koja je, by the way, bila jako loše oglašena).
(=> strašno)
Ovaj fax stvarno crpi energiju.. 3 dana bez snage, ubrzan tempo... i onda ostala 4 dana koja su mi slobodna prikupljam energiju za sve ispočetka... Danas sam se tako probudila, doručkovala, spremila i otišla u grad... vratila sam se nikakva, i naravno, legla oko pola 3 spavati i probudila se u pol 6. Nakon toga sam se osjećala još gore nego prije sna. Možda ima i neke veze što sam legla kad je sunce još bilo na vrhu neba (ako ga je uopće i bilo.. tak je grozno oblačno) i probudila se u mrklom mraku... tako da mi se i pomisao na izlazak zgadila...
Previše problema; trebala bih prati kosu (a ni sama nisam načistu sa sobom oću li to napraviti navečer ili sutra ujutro, hoće li ostati ravna ili ću ju nafrčkati.. jer ako želim da bude frčkava, navečer ne dolazi u obzir to raditi, osim toga, sutra imam trening pa ne znam ni koliko je pametno ju i sutra prati.. ipak vlasište i nije tak strašno...), pa se sređivati (e, ne smeta mi to toliko, samo danas mi je raspoloženje spljasnulo, inače to volim... stavljati sjenilo... crveni ruž, pa malo sjajila i puuuuno maskare i tuša... osjećam se u tim trenutcima ko lutkica 
), a moj najveći problem - prijevoz... roditelji nisu tu, bus mi zadnji ide u 12, a sestra večeras ne ide nikud pa nema šanse da ona i dečko dođu po mene.
Hm.. zapravo, nije to sve ni toliko ozbiljno, ali nekako mi je glavni argument da mi se nee daaa...
Prije sam obožavala izlaziti... ono, ići van, naplesati se, vidjeti hrpu ljudi, škicati dečke...
a sada mi sve to ne treba. Valjda je to zato što više nisam singlica... sada mi je najzabavnije ostati s dečkom, razgovarati do duboko u noć... zapravo, obožavala sam izlaske baš iz razloga što sam se nadala da ću nekog posebnog vidjeti... voljela sam taj osjećaj.. vani si, plešeš... vidiš nekog tko ti se sviđa... to je izlascima davalo čar.. Sada idem samo zato da "nešto ne propustim" ili zbog prijateljica koje obožavaju izlaske, a meni je to samo prilika da se što više družimo, a i mislim si - što ću propustiti ako ne izađem van, ili bolje - koga bih propustila? Zar me to netko tako posebno zanima? Trebali bi me jedino zanimati dečko i prijateljice, a sa njima tamo ionako ne mogu razgovarati jer je preglasno.
A ne volim buku i zagušljivost... curama je argument da se van ne ide da bi se razgovaralo, već da bi se zabavljalo, plesalo.. o da, volim ja plesati.. ali kada čovjek stoji na čovjeku, i kada se u 10. mjesecu - kada je brrrr hladno - unutra moraš obući ko da je lipanj, a znoj ti se cijedi niz leđa... to me taako odbije.. mislim, jesu ti vlasnici ikad čuli za klima uređaje ili za onaj pročišćivać zraka?! Uf.. mrzim kad operem kosu i sutradan smrdi kao da sam ju umočila u pepeljaru.
I onda dođem doma, onak - razmuljana... i sjetim se skidanja šminke.. ajme, koja je to tortura... tako da sam sada sretna što sam doma... gledat ću neki film, pa malo čitati i nakon toga telefonirati sa dečkom... (btw. 
).. ... savršeno!
(kada sam bila mala obožavala sam Sailor Moon, ma zapravo.. još uvijek ju volim... mogla bih to uvijek gledati)
Zbogom jednom jako darovitom pjevaču sa naših prostora.. iskreno, nisam bila neki njegovi veliki fan... posebno sam ismijavala njegovu pjesmu "Srce nije kamen", ali ne mogu opisati koliko žalim za njim... talentiran, dobrodušan....
nije glumio veliku zvijezdu, sa svojih 26 godina je izdao 7 Cd-a, jednostavno - morali ste mu iskazati poštovanje za samu glazbu koju je izvodio...
Sigurno je bio umoran od svog koncerta koji je održao u Skopju... zaspao je... sanjajući vjerojatno o "njoj", svojoj obitelji ili jednostavno - o svom krevetu....
žalosno da u svakom trenutku to možemo biti mi! koliko često razmišljate kada putujete da ne želite zaspati baš zbog vozača jer se brinete i za njega i njegov umor?! Ja često, ali na kraju me ipak san svlada...
Čitala sam na Tportalu nečiji komentar "hoćete li tako i žaliti za mnom?" Nije to zato što je on bio zvijezda, ne, trebamo žaliti za svakim izgubljenim životom, propalim nadama i snovima, za ljudima koji su preostali iza izgubljenog života..
a njega... njega su znale čak i 3 nacije, a svaka ga je voljela na svoj način i svaku je obogatio svojim glazbenim darom i svojim pjesmama... bio je jednostavan... simpatičan... osoba kakvu nije teško zavoljeti.
Jeziva je spoznaja da je smrt tako blizu... svakom od nas... Trebamo u svakom trenutku iskazivati zahvalnost... i biti svjesni u svakom trenutku da može biti kraj... one koje volimo zagrliti, poljubiti....
Večeras palim svijeću za tvoju dušu, Toše... počivaj u miru Božjem!
Meni najdraža pjesma:
TOŠE PROESKI - Čija si
Ponovo si nocas mila
lagala da nisi bila s njim
- ja to osetim.
I ponovo su usne tvoje drhtale
k'o da se boje da ti ne oprostim.
Zasto ti je to trebalo,
zar nisi mogla ti priznati.
Jos su ti usne umorne
i sve sto kazes znam da nije,
jos su ti suve cipele,
napolju znam da kisa lije,
jos su ti vreli obrazi,
u oku sjaj ne prolazi,
jos ti na licu pise cija si,
samo moja nisi.
Jos su ti usne umorne...
Uzalud mi krijes lice
znam te oci izdajice
- sve si odglumila.
Isprljana poljupcima,
otrovana dodirima
znam da si lagala.
Zasto ti je to trebalo
zar nisi mogla ti priznati.
Jos su ti usne umorne...
Pjesma koja ispunjava dušu.
Tina Vukov - Tuga dolazi kasnije
Jednom kad sve ovo sad
bude daleko
kad svane dan, nestane mrak
kad dodje neko
I rasplete sve sto veze me
sve niti ovog sna
mozda tad cu ti priznat'
koliko sam te voljela
Jednom kad mi sretnemo se
u vrevi grada
ako ti ime izgovorim
i ne zadrhtim tada
I ako se ti osmjehnes mi
kao nekada
mozda ti priznam
koliko sam te voljela
Mozda cu tad reci ti sve ali danas jos ne
to ne rade velike djevojke ne, ne, ne
one tek nasmjese se i odu bez tuge
jer tuga dolazi kasnije
Jednom kad ti pogledas
u oci moje
kad ponos vise ne bude
igra za dvoje
Tad cemo mi pricati
dugo ko' nekada
i mozda ti priznam
koliko sam te voljela
Dosta dugo nisam ništa pisala, zapravo moj prvi post je bio oko 30.9 pod blogom koji se zvao "obične misli jedne sasvim prosječne djevojke, idealistkinja", e budući da sam ja jedno strašno smotano stvorenje, naravno da si nisam zapisala svoje korisničko ime i lozinku i moj blog je već nakon 3 dana - NESTAO - no... dala sam si truda i sve kopirala sa starog u novi.. he he
Novosti u mome životu: krenuo je fax (dosta naporno, ali neću se žaliti, htjela sam akciju i dobila ju.. i to u prekomjernoj količini koja napada moje sive stanice 
)
Prije točno tjedan dana sam imala rođendan (6.10) i natjerala sam se da idem van... nije bilo tako loše... samo što ne podnosim vlagu u tim klubovima 
Nije bilo loše zato što je moj dečko također išao sa mnom i mojim prijateljicama....
Uglavnom, od njega sam za dar dobila dvije knjige Sumrak i Mladi Mjesec spisateljice Stephenie Meyer.
Dugo vrijeme sam već čitala o tim knjigama i imala sam ih želju pročitati. Jest da sam učlanjena u gradsku knjižnicu, ali dok tamo dođeš do dobre knjige, uf... a iskreno, ponekad sam škrta za knjigu dati 130 kn. No srećom 
ju mi je moj dragi kupio :) no, ne shvaćam ljude koji se ponašaju kao da su cijepljeni od knjiga... ili sa gorčinom i očajem pričaju kako imaju lektire. mislim, ok, nisu sve zanimljive, naprotiv, ali smatram čitanje u slobodno vrijeme najboljim iskorištavanjem tog vremena.
Kad sam ju prošle nedjelje počela čitati, nisam mogla prestati... djelovala je na mene kao heroin. Moji su se već čudili, nisam ju željela ispuštati, pročitala sam prvi dio za jedan dan. Drugi je morao sačekati da obavim sve svoje obveze na faxu.
Iskreno, još me ništa nije tako navuklo, psihički... obožavam Harry Pottera, ali on je druga priča, općenito obrađuje drugu temu i ne bih ovo djelo uopće uspoređivala sa H.P., ne da ne zaslužuje, naprotiv, već samu autoricu su toliko puta već pitali što ona misli o svom djelu kao o novom nasljedniku H.P budući da se njegova saga približila kraju, tako da ja ne mislim isto to činiti jer je ovo djelo ipak prvenstveno romantično djelo strave.
Da vam ukratko ispričam o čemu se radi:
Isabella Swan je 17. godišnja djevojka, dijete rastavljenih roditelja, koja se iz sunčanog Phoenixa gdje je življela sa svojom majkom, seli u najkišovitije mjesto u SAD-u - Forks (gdje živi njezin otac) da bi olakšala majici odluku koja je rastrgana između ljubavi prema svome djetetu, ali i ljubavi prema svome mužu koji je igrač košarke i zbog čije se prirode posla mora često seliti.
U Forksu proživljava ono što i svatko tko je nov, samo što tamo postalje omiljena, i u centru pažnje dečkiju, no to je ono što je manje bitno za djelo....
Jednog dana za stolom u blagovaonici su joj pažnju privukli 5 najljepših, pet nadrealno lijepih osoba, 3 brata i 2 sestre. Jedan od njih je Edward Cullen, prekrasan dečko, zlatnih očiju koje mijenjaju boju prema raspoloženju (ili da li je pak o nečem drugom riječ?), tajnovit i jednostavno prekrasan, graciozan, glas najljepše skladane melodije... jednom riječju, presavršen da bi pripadao jednostavnoj i prosječnoj Belli koja je sve drugo od savršenstva, smotana i magnet za nevolje.
Bella na početku ne može shvatiti njegove nagle promjene raspoloženja koje variraju od mržnje prema njoj, pa sve do nevjerojatne kemije koja je od početka prisutna među njima...
No, kako dijelo postaje sve napetije shvaćamo zašto joj Edward govori da je opasan, da se ne bi smijela družiti s njim... da ga se kloni.... Edward je vampir.
Dobar vampir.
Njegova obitelj je izabrala drugi put. Oni žive u zajednici s ljudima, svakih nekoliko tjedana idu u lov i hrane se životinjskom krvi. Njihov otac (koji im nije biološki, već ih je sve posvojio) radi u Forksu kao liječnik, koji je već postao otporan na miris krvi.
Ne želim vam ispričati sve do kraja jer smatram da to od mene ne bi bilo u redu...
Moj savjet vam je da pročitate knjigu. Nikad još nisam vidjela nešto što vas tako može prikovati, da postanete kao čelik dok ju čitate. Mislila sam da sam jedina na koju je knjiga tako djelovala, pa sam se u potrazi za informacijom o tome kada izlazi treći dio (Eclipse, kod nas prevedeno kao Pomrčina) naišla na još istomišljenika. Očito je da na svakog tko ju pročita tako djeluje. To nije obično djelo o mitovima i legendama, stravičnim stvorenjima iz povijesti mitova niti neka bajka, ne - to je vrhunsko djelo koje vodi ljubav, ljubav dvoje u kojem se lav zaljubi u janje... nemoguća, neralna, toliko jaka da Bella odlučuje žrtvovati svoju dušu da bi postala jedna od njih i tako zauvijek ostane uz Edwarda, no koji to nipošto ne želi dopustiti, da ona žrtvuje svoju dušu i zemaljski život, da bi ostala za svu vječnost prikovana uz njega.
Ovo su samo mali isječci iz knjige.. osim fikcijskim likovima ona obiluje normalnim životnim problemima na mističan način... svakako pročitati (naknada: Algoritam)
Evo mali isječak:
Podigao je slobodnu ruku i nježno mi je položio sa strane na vrat. Sjedila sam vrlo mirno, a njegov hladni dodir davao mi je prirodno upozorenje - upozorenje koje mi kazuje da bih se trebala prestraviti. Ali nikakva osjećaja straha nije bilo u meni. Bilo je, ipak, drugih osjećaja...
"Vidiš", rekao je. "Savršeno je u redu."
Krv mi je snažno zastrujala i poželjela sam da je mogu usporiti, osjetivši da mu to zacijelo sve itekako otežava - to nabijanje moga bila u žilama. Nesumnjivo ga čuje.
"Obrazi su ti krasno rumeni", promrmljao je. Nježno si je oslobodio drugu ruku. Ruke su mi mlitavo pale u krilo. Blago mi je pomilovao obraz, a onda mi mramornim rukama primio lice.
"Budi vrlo mirna", prošaptao je, kao da već nisam bila ukočena.
Polako mi se prignuo, nijedanput ne odmičući pogled od mojih očiju. Zatim je naglo, ali vrlo nježno, naslonio svoj hladni obraz na udubinu u dnu moga grla. Nikako se nisam mogla pomaknuti, sve i da sam to htjela. Slušala sam zvuk njegova ravnomjernog disanja, gledala kako mu se sunce i vjetar poigravaju u brončanoj kosi, najljudskijem dijelu njega.
Namjerno sporo, ruke su mu se spustile na moj vrat sa strane. Zadrhtala sam i čula kako mu je zastao dah. Ali ruke su mu bez zaustavljanja prešle na moja ramena i tu stale.
Lice mu se odmaknulo u stranu. Nosom mi je usput dotaknuo ključnu kost. Zaustavio se licem bočno prislonjenim o moja prsa.
Počeo je osluškivati otkucaje moga srca.
"Ah", uzdahnuo je.
Ne znam koliko smo dugo samo mirno sjedili. Možda i satima. Napokon mi se bilo primirilo, ali on se više nije pomaknuo, niti je progovorio, dok me grlio. Znala sam da bi u bilo kojem trenutku mogao pokleknuti, što bi me dokrajčilo - tako brzo da to možda ne bih ni primijetila. A nisam se mogla nagnati na strah. Nisam ni o čemu mogla misliti, osim o njegovu dodiru....
ovako izgleda američka naslovnica (ali i naša jer postoje dvije verzije)
Izgled naše naslovnice
New moon (drugi nastavak)
Eclipse (Pomrčina, treći nastavak) - koji bi kod nas trebao izaći najkasnije u veljači, 2008.
U Americi se već sprema 4. nastavak, a osim četvrtog u pripremi je "Midnight sun" to je paralelno djelo Sumraku, u kojem je prvi dan nastave, i općenito život nakon Bellinog dolaska u Forks, prepričan iz Edwardowe perspektive! Vrlo zanimljivo... prvi odlomak možete pročitati na stranici www.stepheniemeyer.com (Twilight series)
Ne znam zašto knjiga djeluje kao magnet na čitatelje... pretpostavljam zbog ljubavi (zar bi moglo biti nešto drugo što opčinjava?). Tko je pročitao djelo mogao bi čak i podnijeti ono: 'ljubav na prvi pogled'... jer njihova ljubav ide protiv svake logike, zdravog razuma... zdravog razuma koji ti nalaže da izbjegavaš opasnost, a ne da joj se sam pružaš.
Njihova ljubav je toliko jaka, da ponekad pomislite kako ste vi baš Bella i čeznete za vašim Edwardom... tko ne bi htio nekoga savršenog... od kojeg ludite, za čijim dahom čeznete... za nju je njegov dah nešto najslađe što je ikad okusila....
Da li ste ikad doživjeli onu ljubav za koju biste bili spremni napustiti sve, prijatelje, roditelje, sve zemaljske običaje, pa čak i vašu dušu, ići protiv svih, samo da budete uz tu jednu osobu?! Bella i Edward su ju pronašli i doživjeli. Svakako pročitati.
30.9 sam na PRO 7-u pogledala zadnju zadnju epizodu O.C-a (za one koje ne znaju, tinejdžerska serija o bogatašima iz Kalifornije i jednoj takvoj bogatoj obitelji koja usvoji dečka od cca. 16.god i kojima se život iz temelja mijenja dolaskom tog malog, ali i svim ostalima koji su s njima povezani)... baš kao što su se oni povezali, povezala sam se i ja s tom pričom... i, sada - 4 godine nakon emitiranja serije - odlučili su da je vrijeme za kraj... glavna junakinja je već u prošloj sezoni umrla jer je trebala nešto novo, bilo je vrijeme za promjenu...
U ovoj zadnjoj epizodi (za one koji već unaprijed žele vidjeti kraj, btw. pjesma se zove Life is a song, Patrick Park)
došlo je do mnogih promjena, baš kao što je u svakoj seriji koja dolazi do kraja... neraščišćeni poslovi se rješavaju, oni koji su suđeni jedno drugome se pronalaze i sl. i tako su neki otišli studirati u 40.godini, šminkerice kojima je jedini smisao bio da li će u školu ići popeglane ili kovrčave kose; obući high-heels ili ravne balerinke; su se pronašle u spašavanju tuljana.. kao aktivistice za prava životinja, drugi su se odselili, neki jednostavno samo pronašli sebe i ono čime se u životu žele baviti.
Ok, nije da je ova serija bila neka strašno dubokoumna, jer neke stvari su u životu ponekad samo i JEDNOSTAVNE, ali voljela sam ju... mogla sam se u nekim naočigled bezazlenim problemima pronaći i uhvatiti svoje misli u mislima likova... tako da mi je sada jaaako žao što je serija završila... no kao i svaka druga serija i tema, i ova me navela na razmišljanje:
Koliko volite promjene? Koliko ste spremni na promjene? Da li ste jedni od onih koji su savršeno zadovoljni svojim životom i plaše se svih, pa i najmanjih pomaka, u svojoj "idili"? Ili ste svjesni da ste upali u rutinu? I ako ste svjesni - što činite da se nešto dogodi, bilo što? Ili nemate hrabrosti, ili naprosto ne znate odakle početi, kako se maknuti sa posla koji vas nimalo ne ispunjava; želite primjerice, započeti samostalni biznis, imate ideja, ali nemate financijskih uslova.... a za kredit nemate pokrića? Ili, u braku ste, ili vezi... a u njoj ostajete samo zato što vam pruža sigurnost, zaštitu - ali ne strast, uzbuđenje koje svi želimo, i ponekad trebamo i više od sigurnosti????
Shvatila sam da sa svojih 19. godina i ja žudim za promjenama; one se događaju, ali ne u smjeru u kojem želim da se one odvijaju...
Znate ono kada vam kažu "Zamislite se za 10 godina, gdje se vidite?"
E, tu kod mene nastaje praznilo... naravno da svi želimo biti sretni, zdravi, imati karijeru, obitelj.. ali detalji, gdje su detalji??? čime se baviti, s kim osnovati obitelj?
Ok, možda je to daleko, ali zapravo - nije... jer vrijeme leti... i dok se okrenemo, već imamo 28.god, karijera na početku, dečka nigdje... nije to nikakav problem, meni barem nije, ali poznajem hrpu ljudi koje to muči - da će ostati usidjelice, ili ono što je meni puuuno gore - nezaposlene. Naravno da se svatko bori, ali u bitkama se pobjeđuje i gubi...
Zapravo ono što mene najviše muči jest kako saznati što želite u životu... potraga za nama samima traje čitav život...
Da li i vas plaši da će vam neki bitni dijelovi promaknuti, ne ono što ste mogli drukčije, već što ste mogli uopće učinti?
(2 PAC - Changes)
Budući da obožavam sve što je vezano za psihologiju, pa tako i za govor tijela, donosim vam kratke šifre muških dodira:
RUKA RUCI - ako vam novi dečko često dodiruje nadlanicu ili vas miluje po dlanu, to znači da ste mu ultranapeti i da podsvjesno ispituje kako reagirate na njegov dodir. Na taj način zapravo procjenjuje jeste li vi pali na njega onolik koliko je on pao na vas.
OSLONAC U GOMILI - primijetili ste da vam novi dečko stavlja ruku na leđa dok prelazite prometnu ulicu ili da vas drži za ruku dok se probijate kroz klub? Odličan znak! Jako mu je stalo do vas. Muškarcima je, naime, usađen nagon da štite i čuvaju žene koje vole, a to, među ostalim, pokazuju upravo na opisani način.
BEDRO UZ BEDRO - na prvih nekoliko spojeva većina će muškaraca u kafiću ili restoranu sjesti preko puta žene, no čim se situacija malo zagrije, sjedat će vam što bliže, po mogućnosti tik uz vas. Tjelesni dodir jača njegovu povezanost s vama i drugim dečkima govori: "Odbij! Zauzeto!"
PIPKANJE I ŠTIPKANJE - ako vas stalno pipka, štipka, škaklja, igra vam se s kosom i slično.... pa zar vam doista sve moramo nacrtati?
izvor: Cosmopolitan / Dr. Peter Andersen: "Complete Idiot's Guide to Body Language"
Par pjesama koje mi se u zadnje vrijeme vrte na iPodu:
(The All American Rejects - Move along)
(Kat Deluna - Whine up)
(Rooney - When did your heart go missing)
Koliko vas je održavalo vezu na daljinu ili barem pokušalo? Ja to upravo činim i ne mogu vjerovati rječima ljudi koji su mi rekli da je takvo što moguće, da njima ide....
heh, očito sam vrlo zahtjevna osoba kada se bojim da meni to neće uspjeti. U vezi sam skoro godinu dana, a dečko mi je od prošlog mjeseca na studiju u Zagrebu (medicina). Trenutno vezu održavamo preko mobitela... zovem ga besplatno, ali nemamo si što reći. Razgovori su nam isprazni... ili su meni jer sam trenutno na čekanju? Kada sam s nekim želim znati da je ta osoba tu kada mi treba, kada mi je teško, ali i kad sam sretna... 2 dana unutar jednog mjeseca me ne mogu spasiti.
Nisam jedna od onih cura koja napušta sve svoje aktivnosti, prijateljice - Život - nakon što je sa nekim dečkom... smatram to besmislenim i glupim, jer ipak... zavoljeli smo se kao dvije potpune osobe, sa potpunim, izgrađenim životima.... imali smo identitet prije nego što smo se sreli... i tako treba biti i dalje... no, želim da je tu kada mi je loše, da me zagrli, utješi.. osjećati blizinu voljene osobe... Koliko je teško biti nekom podrška preko mobitela sam uvidjela... kada se gledate face 2 face nema potrebe za riječima, pogled i zagrljaj su jedino što vrijedi.. a preko mobitela je sve izgubljeno, a one 4 riječi "sve će biti ok" zvuče tako jadno i neuvjerljivo.
