Dosanjana

30.06.2008., ponedjeljak

Novčanica jednog dolara – kakvi su to simboli na njoj???

Već neko vrijeme surfam i pretražujem internet u potrazi za simbolima na novčanici jednog dollara, našla sam par zanimljivih stranica i hrpu zanimljivih podataka. Inače sam ljubitelj «teorija» zavjera (za mene ne toliko teorija, kolike prakse), jako mi je drag David Icke, a zakon mi je William Engdahl.

Na novčanici jednog dolara ima mnogo simbola i simbolizama, krenuvši od Velikog pečata, koji imaju masonske i sotonske korijene. Važno je ostati otvorenog uma u temi poput ove. Ljudi se na različite načine percipirati ove informacije i imat će različite reakcije. Vjerujte u što hoćete, a ono što svakako trebate znati je da su prvi američki predsjednik i ljudi koji su dizajnirali novčanicu najvjerojatnije bili masoni. Mislim da su gotovo svi američki predsjednici bili pripadnici slobodnih zidara (isključujući Lincolna i JFK-a koji su bili izraziti katolici). O tome da li su slobodni zidari nekorumpirana, neokultna organizacija, neću raspravljati, više podataka se može naći na stranicama Secret Societies and Organisations.

Samo budite otvorenog uma i prepustite se činjenicama, a vjerujte – u što god želite. Ugodno čitanje!

Krenimo od prednje stranice (iako je zadnja puno interesantnija sretan).

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



George Washington - ne možemo ga fulat - prvi američki predsjednik – pa za njega se priča da je bio uvažen mason, najvišega 33 stupnja, kao što sam gore napomenula većina ih je bila članovima slobodnih zidara.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Pečat Ministarstva financija - Na desnoj od Georga Washintona na prednjoj strani novčanice vidi se Pečat Ministarstva financija. Sačinjava ga ključ, vaga pravde i vrh kuta što u biti simbolizira šestar - značajan simbol Slobodnih zidara. U tom vrhu kuta primijet ćete 13 rupa. Ako se ide brojati u njemu se nalazi 39 zelenih točaka koje okružuju kut, ključ i vagu. Kad 39 podijelimo dobijemo 19,5 – broj koji se može zamijetiti u dizajnu Cydonie, Marsa, Aveburya, Engleske i Washington D.C.-a., a kad ga podijelimo s 3 – dobijemo 13.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Sova - Iznad broja 1 u desnom kutu, malo nalijevo može se zamijetiti mala sova. Više je značajnih američkih političara – Bill Clinton, George W. Bush Jr. – u nekoliko navrata uhvaćeno okom kamere kako prikazuju simbol sove. U biti je sova simbol Nimroda (Baala), Babilonskog božanstva. Nadam se da ste barem pročitali Paula Coehla Petu Goru, ako već niste Bibliju, u kojoj se Ilija bori upravo protiv Izabele koja je štovala to opskurno božanstvo. U biti, u glavnom američkom gradu, nalazi se mnoštvo vladinih zgrada koje su u svojoj biti poganske arhitekture, a mnoge od njih imaju u sebi kipove sove. Meni je osobno jako drag bik (ja ga volim nazivati zlatnim teletom) što se nalazi ispred Wall Streeta.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Poleđina je čisto ludilo! Imamo dva velika pečata, u jednom je piramida, u drugom je orao.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Free Image Hosting at www.ImageShack.us



U PIRAMIDI imamo: Horusovo oko – egipatski simbol (ili Oko koje vidi sve.) nalazi se na vrhu piramide. Masoni ovo povezuju s Bogom, Stvoriteljem svemira. Taj simbol potječe iz Zlatne ere štovanja Sunca u starom Egiptu. Obožavanje Sunca vrlo je slično slobodnom zidarstvu (obelisk, egipatski simboli, piramide). Egipatske obeliske vidimo na sve strane, položili su ih masoni. Većina obeliska potječe iz Egipta od kuda su izmješteni na sve strane svijeta. Jedan od najpoznatijih je onaj u centru Washingtona, ali i onaj u Vatikanu.
Horusovo oko vuče još starije korijene za sobom, neki smatraju da je ono simbol Nimroda tj. Baala, Osirisa (kojeg predstavlja sova) i kurve Babilonske (Izide - Kip slobode).

Piramida – izravno upućuje na vrijeme Zlatnog doba štovanja Sunca u Egiptu. Pa se za zapitati zašto, k vragu, Ameri stavljaju piramide na jedan od velikih pečata. Piramida ima 13 nivoa – očito postoji neka simbolika u broju nivoa piramide. Fritz Springmier koji piše o sotonskim krvnim linijama kaže da 13 redova piramide predstavlja 13 različitih elitnih obitelji koje kontroliraju ili su kontrolirale Ameriku.

Mason – Ako pažljivo pogledate tu riječ možemo složiti iz slova koja okružuju piramidu, vrhovi obrnutog pentagrama.

Rimski brojevi u bazi piramide – Oni označavaju godinu 1776 – godinu kada su osnovani Illuminati, ali i Amerika proglasila svoju neovisnost o Britaniji i donijela Deklaraciju nezavisnosti.

Latinske fraze –
NOVUS ORDO SECLORUM
– pitanje je kako bi se to moglo prevesti – da li zaista znači Novi svjetski poredak. Službeno stajalište američke vlade je da znači «Novi poredak». Svakako jest neki nove poredak, ali koji?
ANNUIT COEPTIS – natpis iznad Horusova oka. Pitanje je što točno znači i na kojem jeziku. Jedan od prijevoda bi bio «On cijeni naše znanje». Ali nije naodmet primijetiti 13 slova u ovoj frazi.
E Pluribus Unum – Od mnogih, Jedan – možda od 13 početnih država, jedna, ili od mnogih božanstava, jedan Bog. I, naravno, 13 slova

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



ORAO -
• 13 listova i plodova na maslinovoj grančici
• 13 pruga u štitu
• 13 strijela u desnoj kandži
• 13 slova u «E Pluribus Unum»
• 13 zvijezda iznad orlove glave
• 32 dugih pera u desnom krilu predstavlja 32 stupanj u slobodnom zidarstvu
• sve skupa 52 slova u natpisima – djeljeno sa 13 dobijemo 4.
• traka s natpisom NOVUS ORDO SECLORUM presavijena je tako da se 13 puta vidi njezina površina

Simbolika broja 13 je moćna – nesretni broj – petak 13, u biti dan kada su poklani templari. Apollo 13 – misija skoro propala, najgora Apolova misija ikad, Kubanska kriza trajala je 13 dana, ali - 13 izvornih američkih država...
Treba primijetiti da Orao ima 32 pera u desnom krilu, ali 33 u lijevom. 32 predstavlja broj stupnjeva u Škotskom obredu, a 33 u slobodnih zidara. Repnih pera ima 9, broj stupnjeva u Yorkširskom redu. Orao kao takav je značajan simbol Slobodnih zidara, često upotrebljavan u Škotskom obredu.
Iznad orlove glave vidimo 13 zvijezda unutar oblaka. Zvijezde (petokrake) oblikuju heksagram – veliki Solomonov pečat. Inače je šesterokut (heksagram) moćan simbol kojim su pogani zavali Sotonu. Također je i simbol antikrista sa 6 vrhova, 6 kutova i 6 stranica. (666)
Za nekog tko se bavi magijom, šesterokut je moćno oruđe za prizivanje Sotone, i znak je antikrista. Kada pomnožimo pet vrhova pentagrama sa trinaest zvijezda dobivamo broj 65, isti kabalistički simbol kao i 666.

Moto – In God We Trust. Možda je nevažno, ali u posljednje vrijeme su se vodile neke rasprave kojima se nastojalo izbaciti riječ God iz različitih zavjeta i zakletvi. Ako se ta fraza ukloni nikakve povezanosti s Bogom više nema, a Amerika je, navodno, kršćanska zemlja, utemeljena na kršćanskim vjerovanjima. Hm, da, do dolaska slobodnih zidara i Illuminata...

Ima toga još, ali trebala bi još puno tražiti i gledati!

17.06.2008., utorak

Jama Bezdan – stratište pored mog doma

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca... Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen na ovo partizansko stratište.

O tome se prvi puta progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz «Vulkana». Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnete zemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Na prve navode o ovoj strašnoj tragedini uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo su govorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to bili prije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih izdajnika.

Image Hosted by ImageShack.us


A istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Zahvaljujući ponajprije upornom radu Josipa Manjgotića, sadašnjeg župnika župe sv. Ćirila i Metoda, a nasljednika gore pogubljenog župnika Bubnja. On je godinama, još u olovnim vremenima, svake godine na dan Bubnjeva pogubljenja, 27. travnja, slavio u župnoj crkvi spomen-misu za njega. Također je godinama potiho sakupljao podatke i dokumente o Martinu Bubnju i izjave različitih svjedoka.

Naši stari su govorili da je kolona pogubljenih bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko pet kilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Brezdanke, mučeni i ubijeni. Jedan je čovjek uspio izvući živu glavu nakon što ga je jedan od partizanskih kapetana izdvojio iz reda kao pekara. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali sad je pitanje da li su to zaista isplivavale žrtve Bezdana ili nešto drugo.

Župnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i za izravne počinitelje tog zločina: »Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tome povede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5). Emil Kratil, majstor za glasovire, koji je g. 1945. najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nad samom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan: »Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana, dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir« (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4). Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).
Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke... Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).
Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć...« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

Image Hosted by ImageShack.us


2002. godine nekolicina ljudi je svojim rukama podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakve financijske pomoći države ili općine. Nakon dovršetka spomenika, organizirano je hodočašće. Bio je sunčan i vruć dan, povorka se sakupila ispred zgrade Općine i krenula križnim putem do Bezdana. Bilo je tu i mladih i starih, djece, žena, starica u crnini koje su molile i plakale... Josip Manjgotić je održao prekrasnu misu: «Došli smo ovdje sa strahopoštovanjem jer je svaki grob za nas vjernike sveto mjesto. Ova je jama natopljena krvlju mnogih ali i mržnjom koja još lebdi u zraku, a što smo osjetili i prošle nedjelje. Zločini nikad ne zastarjevaju, pa i gadosti učinjene na ovom mjestu su vapijući grijesi do neba, bez obzira da li spadaju u crvene ili crne. Ipak, za našu državu zločini nisu jednaki, jer jedino su nacizam i fašizam doživjeli osudu, ali ne i komunizam kako su to učinili Europa i svijet. Ovdje smo kao molitelji, a ne tužitelji i istražitelji što bi drugima trebao biti posao.»

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

12.06.2008., četvrtak

Kruha, igara i Thompsona

Moram priznati da sam ponosna što sam 30. svibnja bila na Thompsonovom koncertu u Zagrebu. Krenuli smo na put oko 4 popodne, za dva sata smo već bili gore. Po putu nas je pratila nevera, tako da smo kod Karlovca jedva vozili po autoputu. Pošto već par godina nisam bila u našem glavnom gradu, ugodno sam se iznenadila kako izgleda. Ostao mi je u sjećanju kao jedan ružan, prljav, vječito zadimljen grad. A ono nešto sasvim drugo. Krasne fasade, radi se na sve strane, ljudi fini i ljubazni... ma super!

Image Hosted by ImageShack.us


A Thompsona sam jedva dočekala. Padala je kiša, grmilo je i sijevalo, i već sam pomislila da ću proći kao moj prijatelj prošle godine na hipodromu. Iako je koncert kasnio sat vremena, ja sam s obitelji stajala tri sata na dobroj poziciji, i promatrala...
I od svih ljudi što su prošli ispred nas, djevojaka, momaka, obitelji s djecom, staraca, samo je jedan mulac imao ustašku kapu i došlo mi je da mu je zabijem u usta. Možda je čak i ovaj što ga stalno prikazuju na TV-u. Prije 5 godina je kod nas na koncertu u Rijeci ustašku kapu nosio Šajeta, mislim da ste svi čuli za njega.
Došao je na koncert provocirati, pa su ga dečki u kolicima koji su uvijek na Thompsonovim koncertima u prvom redu, izgurali van. Nedavno sam čitala u Novom Listu reportažu jednog novinara koji je također nosio ustašku kapu, čisto da vidi kad će ga zaustaviti policija. Nije ga zaustavila.

A danas, danas sam čisto poludila kad sam čitala Pusićku i njezinu izjavu, još jednu u nizu bisera, poput one o agresiji na BiH.

Od jedne gospođe koja visoko cijeni pravnu državu, jednakost svih građana, koja zdušno brani demokraciju, koja oštro osuđuje svaki oblik korupcije, mita i nepotizma teško je za očekivati da se zalaže za jednu osobu kojoj pripisuju sljedeće: - Naš djelatnik iz policijske postaje je 6. lipnja privremeno udaljen iz službe te je protiv njega pokrenut postupak zbog teže povrede službene dužnosti koja se očituje u nedoličnom ponašanju u službi i izvan nje. On je povrijedio i etički kodeks, vulgarno se ponašao prema nadređenima uz naznake prijetnje, bacao je stolicu na radnom sastanku koji je i samovoljno napustio. Slao je kolegama i SMS poruke neprikladnog sadržaja. Mjera suspenzije je posljedica njegova višegodišnjeg neodgovornog ponašanja u službi, stalno je kasnio na posao, izgubio je pištolj, nije poštovao prometne propise, četiri puta je disciplinski kažnjavan...
Njegova rješenja o kaznama sežu još u 1996., a upozorenja koja su mu upućivali nadređeni on je ignorirao. Djelatnik je odbio primiti odluku o udaljenju iz službe, pa i ne može znati njezin sadržaj.
– vidi sve na link http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,6,11,benko_thompson,122849.jl Prema Pusićkinim riječima, ova prijava protiv Thompsona mu je trebala poslužiti da sa sebe spere ljagu!!! Sjećam se slučaja Ankice Lepej, to vam je ona gospođa koja je iznijela u javnost stanje na računu Tuđmanove obitelji. Jadna žena. Izgubila je posao, ni danas ga nema, a još uvijek mi je pred očima slika Čačića, Pusićkinog pulena, kako ju vuče za ruku, vodi novinarima i «štiti». Slično se dešava i sa ovim čovjekom, koji očito ima toliko putra na glavi, da je veća davnih dana trebao dobiti otkaz iz policiji – zato nam i je država u takvom katastrofalnom sigurnosnom stanju – pa se, izgleda, odlučio za potez očajnika, u nadi da će udruge i neke važne osobe stati u njegovu zaštitu, a ne bi me začudilo niti da je bio izmanipuliran i sad mu se to obija o glavu.

Meni, iskreno, nije jasno zašto je podnio prijavu protiv MP-a. Da li je Thompson nosio ustaško znakovlje, je li on vikao ubij Srbina, pjevao Jasenovac i Gradiška stara, pozivao na mržnju, imao rasističke i šovinističke izjave? Ne, nego je pozvao na ljubav prema Bogu, Domovini i obitelji. Štoviše, usred koncerta je dao broj telefona za nabavu umjetnog srca, i garantiram da je barem pola ljudi što su bili na Jelačić placu zvali taj broj. Zvala sam i ja, ali tu večer nisam mogla dobiti liniju, jer su bile preopterećene, moj suprug je dobio vezu odmah, ja sam nazvala sutradan. O tome niti riječi! Šteta što je taj mladić za koga je u biti sve to organizirano u međuvremenu preminuo.

Da se vratim policijskom inspektoru. Njega bi trebalo otpustiti, ako nizašto drugo, zato što je propustio privesti one koji su imali ispade, koji su nosili ustaška obilježja, a koji su zabilježeni na kamerama i do kojih, uistinu, nije teško doći!

Što se tiče Udruge GOLJP i Pusićke, oni idu tako daleko da se petljaju u rad policije, u njihove stegovne mjere, a tamo zaista nemaju šta raditi. Pričaju na pamet. Gđa Pusić dio je parlamentarne vlasti i nema nikakvog dopuštenja da se petlja u rad policije, izvršne vlasti. Ako toliko poštuje demokraciju, pravnu državu, onda neka tako i radi, jer je kod nas, barem na papiru, parlament, odnosno zakonodavna vlast, odvojena od izvršne vlasti, Vlade, i sudstva. Ali taj dio ustava očito nije svladala. Njena daljnja izjava da Vlada potiče isticanje ustaških simbola i šovinističke ispade je van svake pameti (ali ona je odavno već ostala bez zdravog razuma). Malo prije je bila utakmica Hrvatska – Njemačka, cijeli stadion se orio Za dom spremni i U boj, u boj! Bilo je «čak» i crnih majica. To je dio folklora koji prati svaku utakmicu, pa šta bi sad trebali napraviti? Tužiti grad Klagenfurt, UEFA-u kao organizatore i Austriju kao državu što je dopustila jedan takav šovinistički, rasistički skup? Ma dajte, molim vas.

Ako to već nije opcija, šta dalje? Zabraniti Hrvate, domoljubne ispade? S obzirom na povijest njezine obitelji, sigurno je naslijedila nešto od mentaliteta i svjetonazora svojih predaka, tako da mi ta njena mržnja prema ovom narodu i svakom tko drugačije percipira prošlost i sadašnjost uopće nije neshvatljiva. Pa ako joj se ne sviđa u ovoj državi, neka piči od kuda je i došla. Od nje i tako više štete nego koristi.

Ako smo nas 100,000 koji smo bili na Jelačić placu na koncertu takvi fašisti, nacisti, šovinisti, rasisti, pa zar nije bilo za očekivati da se na taj dan – 30. svibnja – bivši Dan državnosti, dan kada su našeg generala Mirka Norca osudili na 7 godina zatvora, a sama policija je taj dan ocijenila visokorizičnim – zar nije bilo za očekivati neku frku? Pa da imamo mentalitet onih koji su nas klali 91-95, zapalili bi Markov trg, zastupnike linčovali, a pojedine ambasade digli u zrak.

Ali mi nismo takvi, iako nas pokušavaju prikazati takvim, pred nama samima, pred svijetom, svim silama se Pusićka i takvi poput nje trude da nas okaljaju, blate, samo radi svojih privatnih, sebičnih, patološko bolesno ambicioznih interesa. Prikazuju nas gorim od nacista, od Hitlera i trećeg Reicha.

Mene zanima do kad ćemo mi to trpiti, do kad ćemo se posipati pepelom za nešto što nismo učinili, do kad ćemo se posipati pepelom za nečija tuđa djela ili, još gore, za nečije izmišljotine? Do kad će trajati famozna hrvatska šutnja? Do kad će se Bog, domovina i obitelj izjednačavati sa fašizmom, nacizmom, šovinizmom i rasizmom?

Još jednom kažem da sam ponosna što sam bila na Thompsonovom koncertu jer sam ušla u povijest! A zašto sam ušla u povijest? Zato što je vrlo izgledno da će Thompsonu uskoro biti zabranjeni javni nastupi i Hrvatska će «ponosno» ponovno uvesti verbalni delikt. Toliko o našoj demokraciji. Dobrodošli u svijet Orsona Welsa, ISPRAVLJAM, pardon Georgea Orwella – 1984.


U srcu
Image Hosted by ImageShack.us

08.06.2008., nedjelja

Pas – omiljeni kućni ljubimac

Jedno malo čupavo stvorenje, moja nećakinja, danas je napunila godinu dana. Danas i jučer je slavila rođendan, dobro, nije slavila ona, slavili smo mi sretan, ali ni njoj nije bilo loše, jer u svom kratkom životu nije u svom toplom domu vidjela toliko ljudi ni toliko djece. Upalili smo joj svjećicu na torti, ali ju nije znala ugasiti, i nema veze, svi smo se nasmijali jer je obje ručice umočila u čokoladni fil i onda se dobro zmazala po licu.

Ja sam već pomalo zaboravila kako izgleda imati malo dijete u kući, jer moj klipan ima već 12 godina i izgubio je draž koju imaju male bebe, sreću u otkrivanju ovog našeg svijeta. Pomalo je već izgubio i dječju nevinost, već u njegove priče ulaze neke druge, teže stvari, djevojčice i nestašica love, ali dobar je, još uvijek se hoće i pomaziti i poigrati s nama, starcima.

Za kućnog ljubimca imamo psa, jednog starog matorog vučjaka koji je uvijek raspoložen za lajanje i maženje, a s godinama je već počeo kužiti naš rječnik tako da ponekad djeluje kao da nas razumije. Možda će nekome nesuvislo djelovati ovo uspoređivanje i stavljanje rame uz rame djece i pasa, ali gledajući ovo naše društvo, sve sam ogorčenija i ogorčenija. Ne znam kad je došao taj trenutak kad su psi počeli zamjenjivati djecu. Ne znam kad su to ljudi počeli percipirati drugačiju, pseću, inteligenciju, kao dječju i kad su njihovu privrženost i poslušnost počeli zamjenjivati s dječjom ljubavlju.

Muslimani ne vole pse, dapače, mnogi ih mrze. Svaki religiozniji musliman će vam reći da je to zato što je Poslanik a.s. rekao da su psi sotone. Za tako nešto kod kršćana nisam čula, a za Židove ne znam. Ja ne mogu ulaziti u istinitost ovog predanja, to samo Bog zna, ali da je Poslanik a.s. bio u pravu, bio je. Ja danas samo još s neobuzdanom tugom mogu promatrati muškarce i žene koji tetoše svoje pse, oblače ih, grle ih, nose, ljube, maze i paze. Neki od njih imaju djecu, drugi nemaju, nekima su djeca odrasla, nekima još uvijek mala, ali pas je uvijek tu. Mnogi parovi nemaju mogućnosti za odgajanje djece, ali imaju mjesta i vremena za svoga psa – žalosno, žalosno, žalosno.

Uz cijelu tu jezivu percepciju pas=dijete, u priču se upliće i, valjda najveća, kompanija za proizvodnju gaziranih pića – coca cola, odnosno fanta. Jeste li primijetili njihovu reklamu u kojoj svi oni cool čovječuljci ulaze u vremenski stroj koji ih melje i štanca male, sive ljude. Obratite pažnju pa ćete primijetiti, malo prije nego onaj cool čovječuljak ubaci fantu u zupčanik, par što stoji na traci – cool čovječuljak sa psom se štanca u sivog čovječuljka s djetetom, a nakon što stroj eksplodira, sivi čovječuljak ponovo postaje cool čovječuljak ali ovaj put ne sa psom, već sa cool curom. Garantiram da 90% vas to uopće nije primijetilo.

Pa što nam onda velika multinacionalka poručuje svojom reklamom? Jednostavno, ne budite papci, zaboravite na djecu, prepusti se hedonističkom uživanju i pridruži se hrpi sretnih parova i pojedinaca koji su svoju djecu zamijenili psima, a svoje žene (ako su ih imali) mladim djevojkama. Sex, droga i cool osvježavajuća pića, ne pusti da te žrvanj života samelje.

Ali, u konačnici, sve se vraća sve se plaća. Dođe i taj dan kad žene od tridesetakinešto godina obilaze liječnike u nadi da će zanijeti, da će imati tu, sada, toliko željenu djecu, dođe i taj dan kad se muževi «skuliraju» i samo žele doći kući svojim obiteljima i odmoriti se u naručju svoje «polovnjače» i poigrati se «điha, điha konjića» sa svojom dječicom. A to je danas tako rijetko, i poručuju nam da bi trebalo biti još rjeđe, da bi morali raditi na tome da to bude čim rjeđe, jer to - nije cool.

04.06.2008., srijeda

Danas kuham – mrkač pod pekom

Za sve one koji nemaju peku, odmah napominjem – PEKA VAM NE TREBA. Ovo je restorantski recept i mislim da ćete biti super zadovoljni.

Image Hosted by ImageShack.us


Evo, muž mi je digao mrkača u Bakarcu od kile i pol. Kad sam ga čistila, skužila sam da je bila ženka, puna jaja. Šteta. Ali u padeli je bila super. Kad pripremate mrkača najbitnije je da ga stavite u duboko zamrzavanje barem na 2 dana. Onda se on stisne i ona žilavost u njemu popusti. Večer prije nego ga budete spremali, izvadite ga i stavite u pećnicu da se odledi (ne budite ludi, ne grijte pećnicu), ispod njega stavite neku posudu, jer će s njega silaziti sluz.
Sutradan ga dobro operite od sluzi i nečistoća koje eventualno ima na pipcima. Vrlo je bitno da čim bolje skinete s njega sluz (ne zaboravite izvaditi zub).

Trebali biste imati i jednu veliku posudu u kojoj ćete peći mrkača. Za to vam može poslužiti i vatrostalna zdjela s poklopcem, ja imam jednu metalnu zdjelu s poklopcem, pa još sve prekrijem sa alufolijom da dobro dihta.

Pećnicu zagrijte na maksimum – 250 - i u njoj donji dio posude.

Za to vrijeme ćete pripremiti, osim mrkača, sljedeće sastojke:
Krumpir, količine po želji, ovisi koliko vas, preko kile svakako jer će se sve pojesti - rezati na polovice, eventualno na četvrtine, neka budu veliki komadi
Maslinovo ulje (1 dcl + 2 dcl), obično ulje (1 dcl)
Kapulu (jedno pola kile, ako su manje staviti u komadu, veće razrezati na pola), češnjak (5-6 režnjeva)
Lovorov list, peršin, papar.
Bijelo vino
– 2 dcl

Priprema ide ovako: krumpire ogulite, kapule i češnjak očistite, pomiješajte, ubacite 2-3 lovorova lista, sjeckani peršin i sve popaprite i nikako NEMOJTE soliti, sve promiješajte. Kad se pećnica zagrijala, izvadite posudu, ulijte 1dcl maslinovog i 1 dcl običnog ulja i sipajte u zdjelu. Sipajte krumpire, kapule i češnjak na ulje, i na to položite i lijepo raširite mrkača. Prekrijte alufolijom i gornjim dijelom zdjele i bacite u pećnicu da se na 250 peče sat i pol.

Kad se ispeklo izvadite iz pećnice, maknite alufoliju i pazite da se ne ispečete! Iz zdjele izvadite sav saft što se napravio, to ne valja i mora se izvaditi čim više možete. Kad ste to bacili, sipajte 2 dcl maslinova ulja i 2 dcl bijelog vina, sve još jednom dobro «zapakirajte» i pecite još pola sata.

Voila, i dobar vam tek!

03.06.2008., utorak

Laži, laži, gnjusne laži - hrane na bacanje

Pozdrav svima, ovo je moj prvi blog i moj prvi zapis. Svi ste dobrodošli sa svojim komentarima, a danas započinjem sa malo težom temom. Takve će, najvjerojatnije, biti i ostale, jer sam ja takav tip – realistično-pesimističan.

Gledam danas ove «glumce» što su se sabrali u Italiji, političari iz svih krajeva svijeta, što komentiraju visoke cijene hrane i glad u svijetu. I što vidim? Hrpu dobro uhranjenih lažova, marioneta na koncima moćnika. Kad mi netko danas kaže da na svijetu nema dosta hrane, dođe mi da ga pljunem u lice. Čista laž. Hrane ima i više nego dovoljno, ima je toliko da se baca, daje svinjama i psima, od hrane se radi gnojivo i pogonsko gorivo, ali hrane za ljude, kao fol, nema dosta. Svakih 30 sekundi od gladi u svijetu umre jedno dijete. Ma to nije tragedija samo za te roditelje, to je tragedija svih nas. Hrvatska se svake godine suočava sa nestašicom pšenice, kukuruza, cijene lete u nebo, dobro to osjećamo i vi i ja. A zašto? Zato jer tamo netko iz vlade ima prijatelja koji želi zaraditi na prodaji robnih rezervi pa se sve rasproda. Ljudi, normalni ljudi, svugdje u svijetu, zaista jesu stoka sitnoga zuba, zato što trpimo lopove koji nas vode kao guske kroz maglu.

Ne mogu uprijeti prstom i reći – taj i taj je kriv zato što je hrana tako skupa. Ali sve mi to smrdi na velike kompanije tipa Mostanto, Syngenta i slične, velike proizvođače sjemena koji će nas sutra uvjeravati kako su «izmislili» neku novu vrstu pšenice, riže, kukuruza koji daje ekstra prinose i koji će nahraniti gladne u svijetu. To «novostvoreno» super sjeme nije ništa nego čista prevara koja će sutra donijeti još više gladi, još više bijede i još više smrti. Te su kompanije već uzele zamaha u Hrvatskoj u toj mjeri da nisam sigurna da li naša država ima ikakve svoje rezerve originalnog, Bogom danog i stvorenog, sjemena.

To je bitno jer se kompanijsko sjeme ne zadržava za sljedeću godinu. To je zabranjeno, a i sjeme je toliko otrovano da se jednostavno ne razmnožava ako ga ostavimo za sjeme. Imam iskustva u tome, barem što se krumpira tiče. Prije nekih 10-ak godina zasijali smo taj «sjemenski» krumpir, čini mi se nizozemski, i te godine smo imali luđački prinos. Ostavili smo ga i za sljedeću godinu, međutim, urod je bio katastrofa. Nekad su naši stari znali jedan takav krumpir sasjeći na par dijelova i posaditi, iz svakoga bi komada izrasla prekrasna, čista, zdrava i rodna biljka. Rođak mi je agronom u Slavoniji, kaže da svake godinu kupuju sjeme, mislim, čisto ludilo!, kupuju i kemikalije koje su napravljene specijalno za to sjeme, ma čudo, i onda seljaci kukaju kako im se poljoprivreda ne isplati.

Dakle, mi smo danas prisiljeni kupovati sjeme, i to je dobro dok imamo novaca, ali kad kompanije podignu cijene, što ćemo sijati, ako ne budemo imali novaca, kao što ga nema jako puno ljudi što gladuju po Africi, Aziji, Americi??? Ljudi su radi toga gladni, zato što nemaju što sijati! I ono što posiju, slabo rađa jer to nije sjeme koje je prilagođeno klimi njihovih krajeva. Znate li da je u Iraku bila jedna od najvećih svjetskih banki sjemena (to je ipak kolijevka civilizacije, Mezopotamija, plodni polumjesec), a koja je, okupacijom od strane SAD-a, jednostavno nestala, isparila, i sad se, za pretpostavit je, nalazi negdje u Americi, u nekoj privatnoj multinacionalnoj kompaniji. Sjećam se jedne godine jednog afričkog čelnika koji je ODBIO DONACIJU američkog GPO (ne gmo-genetski modificiran, nego lijepe hrvatske riječi genetski PREOBLIKOVANI organizmi) kukuruza, dok je njegov narod gladovao. Radi toga su ga strašno osuđivali, ali on je jednostavno odbio ubijati svoj narod dugoročno. Te je godine mnogo ljudi, radi izrazite suše, ostalo bez uroda, mnogi su umrli od gladi, ali već sljedeće godine, oni su imali normalan urod iz svog sjemena i nikome nisu ništa trebali plaćati.

Cijeli je svijet danas uvučen u to prokletno vrzino kolo iz kojeg se, čini, nema izlaza. Slična sudbina kao i ove jadne gladne afrikance, azijate i latine bi mogla sutra pogoditi i nas, a radi čega? Bezumnog kapitalizma koji nam je pojeo duše, a polako nam svojom otrovanom hranom rastače tijela.

Dragi moji ljudi, neka nam Bog pomogne i oprosti.

Image Hosted by ImageShack.us

Sljedeći mjesec >>