promatram, razmišljam
29.10.2007., ponedjeljak
Panika samoće
|
Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađjuju, sam sebi nikada ne dosađjujem, sam se mogu samo nečim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mi je prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu. Prava samoća možda vodi ravno u zločin. A ja važim tako neženiv, ljepše nego onaj namrgođjeni Danac. U samoći sam dozreo. Ali što je bila ta samoća nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom? Što je bila ta samoća nego ujednačenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Traženje veze i saobraćaja. Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja. Ali teško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najviše su sami oni koji su od sebe najviše dali. Oni vode u tajnu objasnivši se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoć ipak samo poza. Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom, a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje, i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar. Pojedinačka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinačke propasti rupe su koje će rasparati haljinu. Ja biram društvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći. U evanđjeoskoj priči je bio jedan đjavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previše družiti kada sam samo do neke mjere saopćiv. Prava je samoća uvijek dobro društvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine. Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci.... A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi. Augustin Ujević ... Prava je samoća uvijek dobro društvo ... |
15.10.2007., ponedjeljak
Približavanje oluje
|
PogIedaj one oblake, Vera, zašto šutiš Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše Kako je naglo zahIadnjeIo DaIeko smo od grada. U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala. Mi smo sada jedno i čemu govoriti Žuti oblaci obično donesu tuču Sve je već nijemo, zrikavci i žito. Ako ti želiš, možemo i ostati Bojim se za tebe, za mene je svejedno Gromovi su opasni u poljima A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami). Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja. Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama. Ne plači, Vera, to su samo živci I oni slute oluju. Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes. Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi. Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto. MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati. Slavko Mihalić ... MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati ... |
05.10.2007., petak
Usne
|
Usne koje si jednom poljubio nisu iste usne. Dva puta nećeš ubrati istu ružu, ni dotaknuti licem isto lice. Usne koje si dvaput poljubio nisu iste usne. U drugom poljupcu još je uvijek živo sjećanje na prvi poljubac. Zvonimir Golob ... U drugom poljupcu još je uvijek živo sjećanje na prvi poljubac. ... Na dar dragoj jeleniart koja obožava Z. Goloba |
01.10.2007., ponedjeljak
Viskoki jablani
|
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku. Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometeida ! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa za slobodu prava ! Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu, do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor, nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde ! Augustin Ujević Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. |
