promatram, razmišljam
28.09.2007., petak
Hrvatskim mučenicima
|
O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena, i da li kojim rodom krvca vaša rodi ! Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi, dok smrt je blizu gluha našeg plemena! A kukavan je Hrvat novog vremena, te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi i ne zna zbacit groznog ropstva bremena. Al' vrcnuti će iskra iz vašeg kremena ! Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu sve žrtve vam i mučeništva budu? Da, roditi će rod od slavnog sjemena! A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre da spale sve, i grom da ropski narod satre! ... Al' vrcnuti će iskra iz vašeg kremena ! Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu sve žrtve vam i mučeništva budu ? ... Augustin Ujević |
21.09.2007., petak
Da si blizu
|
Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće pred dolazak oluje u večer punu briga. O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim pokrovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće. Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što već sahnu, klonuli od bdijenja. Ali, noć je i svijet je daleko a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje s tvojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi. Vesna Parun ... Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena. ... |
17.09.2007., ponedjeljak
Ljubavi moja
|
Ljubavi moja. Tražim te ponovo tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu između snijega što pada i vatre umirućeg na tvome licu, ispod tvoje haljine, u zraku koji izgovaraš. Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada: tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje, tu je tvoje tijelo od voska na kome je more ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina, prazno nebo, tjeskoba, lude riječi na koje ne pristajem dok silazim između tvojih ruku i tražim nagi plač što ispunjava moja usta. Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona koja spava na mojoj postelji, prekrivena mojom rukom, ona koja ne razlikuje više to što sam stvorio i to što me napušta. I moju žeđ sa tragovima bezumne soli. Ljubavi moja ... Nema imena koje ti ne pripada ! Zvonimir Golob |
10.09.2007., ponedjeljak
Pjesma o probuđenim spomenima
|
Propalu ljubav ne nosi se na put Kao što nosiš kovčege i svežnje. U spomenima život samo spava: Kad probudi se - oni budu čežnje. Putuješ dane i putuješ noći: Oni su tvoje društvo u samoći. U zanosima, lutanju daleku oni te naglo zabole, zapeku. Otiđeš dalje. Oni dublje riju I glumljenu ti radost samo piju. Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju micanje svake nade, pa je truju. Tjeskobama, ljubomorom te muče, U sutra sjenu bacajuć od juče. D. Cesarić ... Propalu ljubav ne nosi se na put ... |
05.09.2007., srijeda
Dušo moja, tebiii ...
|
Povratak Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, ili ne želim. U moru života, što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna u plavom, Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve, što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Poglédat ko stranci, Bez imalo svijesti, koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono, što je bilo; I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, Ili ne želim. Dobriša Cesarić Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, Ili ne želim. |
01.09.2007., subota
Mojoj majci
|
Utjeha kose Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. Antun Gustav Matoš ... Miruj! U smrti se sniva. |
