promatram, razmišljam
05.09.2007., srijeda
Dušo moja, tebiii ...
|
Povratak Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, ili ne želim. U moru života, što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna u plavom, Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve, što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Poglédat ko stranci, Bez imalo svijesti, koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono, što je bilo; I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, Ili ne želim. Dobriša Cesarić Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam, da li da je želim, Ili ne želim. |
