Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađjuju, sam sebi nikada ne dosađjujem, sam se mogu samo nečim zanimati.
Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive.
I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mi je prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu.
Prava samoća možda vodi ravno u zločin.
A ja važim tako neženiv, ljepše nego onaj namrgođjeni Danac.
U samoći sam dozreo.
Ali što je bila ta samoća nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom?
Što je bila ta samoća nego ujednačenje u sebi raznih glasova, raznih nagona?
Traženje veze i saobraćaja.
Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja.
Ali teško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij.
Najviše su sami oni koji su od sebe najviše dali.
Oni vode u tajnu objasnivši se.
Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoć ipak samo poza.
Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom, a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje,
i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar.
Pojedinačka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinačke propasti rupe su koje će rasparati haljinu.
Ja biram društvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći.
U evanđjeoskoj priči je bio jedan đjavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja.
Ne mogu se previše družiti kada sam samo do neke mjere saopćiv.
Prava je samoća uvijek dobro društvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine.
Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci....
A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi.
Augustin Ujević
... Prava je samoća uvijek dobro društvo ...
Post je objavljen 29.10.2007. u 22:22 sati.