promatram, razmišljam
01.10.2007., ponedjeljak
Viskoki jablani
|
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku. Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometeida ! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa za slobodu prava ! Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu, do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor, nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde ! Augustin Ujević Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. |
