PogIedaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše
Kako je naglo zahIadnjeIo
DaIeko smo od grada.
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala.
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja.
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama.
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju.
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto.
MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
Slavko Mihalić
... MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati ...
Post je objavljen 15.10.2007. u 13:59 sati.