promatram, razmišljam
30.06.2007., subota
Tebi dušo ...
|
Trideset godina putovanja Anđele, pogledaj natrag kući i plači; no meni pusti da budem jači; ja neću ući. Mrzi me da gledam svoju mladost. Mrzi me da me prošlost veže. I u bijedi ima radost što nema mreže. Ja nemam mreže, ja nemam veže. Ja gubim sebe desetljeća. Ima u meni pomama cvijeća, i još imam ravnoteže. Čemu se vraćati na stara mjesta ? Ja mrzim groblja i starinu, i cijenim svjetlo i širinu: postoji cesta. Imaju kuće stare i nove. Tuđe. Ja nemam kuće. Ništa me ne zove. Trideset godina putovanja, brda prokletstva. Bez posla i bez zanimanja, bez sredstva. Sotono, ne daj mi kući. Anđele, plači. Ja stradam, ja sam jači. Ja neću ući. Augustin Ujević Čemu se vraćati na stara mjesta ? ... postoji cesta ... |
28.06.2007., četvrtak
Pjesniče, slava Ti ...
|
Vezan za zemlju U svom dječaštvu, prije pola stoljeća, Dugo sam znao boraviti na brijegu Kod ulaza u Rastušje, u ljetna Predvečerja,među grmljem borika, Čekajući u tišini, na travi, bos, Da se pojavi Večernjača i za njom Druge zvijezde na nebesima pa da započne Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu. Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih Osluškivao, okovan i vezan Uza zemlju koja me kao sina Zagrlila objema rukama, čvrsto, I ne pušta me do dana današnjeg Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva... Dragutin Tadijanović, Rab, 25.srpnja 1970. godine Pridružio se On svojoj Jeli ... pokoj vječni daruj im Gospodine ! |
25.06.2007., ponedjeljak
Tebi dušo ...
|
Ganutljive opaske Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje. S vijekom moje duše umrle su gatke. Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. I malenkost me o bitnom čaru uči. Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne, a u dnu vode sna tek me oblak muči. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnoću, što je sunce od jasnoće. Moja rijeka teče strujom zaboravnost, daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće. Od mene počinje era koja još ne poče. Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče, i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti. Ima pod mojom kožom predragog Narcisa, jer suviše je strastan naslijeđeni Adam. I moja usna slasni eter sisa, na crni usud nikad se ne jadam. Još ću na kraju voljeti vrline i pravi čovjek mene će da divi. Jer gade mi se pljuvačke i sline i shvaćam kad se prijateljski živi. Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu. Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo. Prostosrdno se čudim vandalizmu. Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo ! Augustin Ujević Još jednom ... Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. I malenkost me o bitnom čaru uči. |
20.06.2007., srijeda
Tebi dušooo ...
|
Zamagljeno staklo Nježnosti moja, koliko je godina bez tebe prošlo i jedva da te prepoznajem. Ptica koju još pamtim ponovo maše krilima silazeći s davnog neba, nekadašnje zvijezde opet će progristi tamnu ponjavu neba i zaslijepljen gledam njegovo staro lice. Ako sam kralj ja sam i prosjak koji okreće tebi svoje gladne oči. Naslanjam usne na zamagljeno staklo i slušam riječi koje jedna duša govori drugoj. Zvonimir Golob ... često, odveć često uhvatim sebe kako slušam riječi koje jedna duša govori drugoj. |
18.06.2007., ponedjeljak
Tebi dušooo ...
|
Obična pjesma Sve je neobično ako te volim, vrtuljak što se okreće igračke i djeca. Veče koje silazi spava u mojoj duši. Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar, sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti, jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni. Sve je neobično ako te volim: more skida i svlači svoje plašljivo tijelo, zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca. Ja više nisam isti, slušajuć' glas na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu. Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu poput marame na licu koje bdije. Sve je neobično ako te volim, ako te volim. Zagledana u nebo ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini. Zvonimir Golob ... Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar, sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti, jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš ... u meni. |
15.06.2007., petak
Tebi dušo ...
|
Pismo Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost veća nego što mogu podnijeti, ponekad, i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje: najprije ti čitava i meni okrenuta licem na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha poput hlj**a toploga dok zastajem na obali jezera koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči jer ti se stidiš i poželim da te čuvam kad padne veče, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima više zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama. Zvonimir Golob Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost ... |
09.06.2007., subota
Tebi, dušo moja ...
|
Dodirne dušu skoro svaka stvar Dodirne dušu skoro svaka stvar, odasvud bruji spominjanja glas. Poneki dan što prođe stran za nas u budućnosti stigne tek k'o dar. Ko mjeri naš doprinos? Da li ko od prošlih, starih ljeta nas raspreda? Šta od postanja saznasmo, sem to: da sve se jedno u drugom ogleda? Da se na nama ravnodušnost grije? O, dome, travo, o, večernja sjeni, dok se gledamo tako, obrgljeni, najednom sve to kroz vas k nama vije. Kroz sva se bića pruža prostor jedan: suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan, pogledah, i: u meni drvo raste. Brinem, a dom ja na dnu moga srca. Čuvam se, a u meni straža bdi. Ka mojoj novoj ljubavi se svi svijet lijepi, da tu počiva i grca. A.M. Rilke Da, daaa ... dodirne dušu skoro svaka stvar, odasvud bruji spominjanja glas. |
05.06.2007., utorak
Tebi dušooo ...
|
Bogu hvalaaa ! koliko muke a bez vezeee ... da nije zbog Augustinove rečenice, oko mene sve zemaljci ... Pa ne mogu virovat, toliko dana i nikako ne uspjevam, evo sada, iz prvog poteza ! Zahvaljujem svima koji su navraćali, imali volje i strpljenja, svima nježni osmjeh šaljem. Vidim, mnogi počeli ostavljati, slati osmjehe, moram priznati, raduje me. Jedan dragi blogerski prijatelj ostavio pozdrav, zbogom ... nadam se i želim vjerovati da će se vratiti ... Zona Z, javi se, tvoji nailasci su me posebno dirali ... Ovaj blog je blog poezije, ne moje. Imamo mnogo znalaca, tvoraca lipe riče, lipog stiha i šteta je ne skinuti prašinu sa njih, opet, na novo ih pročitati, u novim situacijama, sjetiti se iz ove sadašnje perspektive mnogih lijepih stihova koje smo možda zaboravili a uz njih nas vežu lijepa, po nekad i tužna sjećanja ... većina nas koja ih je ranije čitala, danas ih doživljavamo drugačije ... mi smo drugačiji, naša zbilja je drugačija a Oni, Velikani, Znalci, uvijek šalju istu poruku ... Oni su sve iskusili, davnooo, na ovoj, još uvijek našoj obali rijeke ... Malo ću ostaviti Augustina i naše domaće Velikane po strani, jedan drugi Velikan ovih dana mi je bližiiii ... Ljubavna pjesma Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne? Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine? Ah, rado bih je sklonio na koje zaboravljeno mjesto u sred tmine, u neki izgubljeni kut, u kom neće je tvoje njihati dubine. Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje k'o gudalo nas neko spaja, koje iz dviju struna jedan mami glas. Na kom instrumentu? Ko nas satka? I koji ovo svirač drži nas? O, pjesmo slatka. Rainer Maria Rilke |

