promatram, razmišljam
26.07.2007., četvrtak
Tebi, dušo moja ...
|
Serenada Ja te volim, jer si fantasta Ko žuta Luna i stara gitara, Ko slatka nježnost slavujeve pjesme, Što majsko veče bojom tuge šara. Ja te volim, jer si ko zvijezda: Visoko sama, i suze jer tvoje, Što krišom plačeš, ko kajanje truju I more budne, mučne noći moje. Ja te volim, jer si ljubav Zemlje Iz koje niknuh, Hrvatice draga: Ko Bogomajka na Kamenih vratih Što dušom sija kada preko praga Gričkog bruji mračni Angelus. Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. Jer si Mi draga, dušo, ko nada što vara, Ko sjetne pjesme i sjene što veze Ta žuta Luna i gitara stara. Antun Gustav Matoš Ja te ljubim ! Zašto ? Ne znam. Jer si mi draga, dušo ... |
20.07.2007., petak
Tebi dušo ...
|
Prozor ja sam prozor uredan i bio, izgled kuće na ljepotu dna. ja sam vidik svijetao i mio na vrt, put i zelen polet grana. ja sam plavo zeleno oko, crven pogled u zemaljsku tečnost. ja sam metar za nebo visoko, sitan aršin za golemu vječnost. ja sam vrata što raduju djecu. ja sam ljubav leptira i ptica. pčele zujec o me glavu tresu. ja sam čitak, vedar susjed žica. toplomjer sam za ugodno vrijeme i za sunce koje obzor širi. s mene kuća čita retke nijeme, žuta kukma s mene u svijet viri. ja sam prozor koji svjetlost gleda, ja sam vidik koji boju traži- putovanje starice i čeda, vaš pomoćnik što zdravlje važi. uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće. ja upravljam riječima i duhom. na me zadnjeg osvrće se vruće mladić kada otiđje za kruhom. s mene klizi plač i nadahnuće. Augustin Ujević ... s mene klizi plač i nadahnuće. |
14.07.2007., subota
Tebi dušo moja ...
|
Vedrina I Ko će mi reći ime moga cilja? Krv moje vjere ili lijepa Buna, il neke oči od sna i baršuna, il neke ruke ljubavi i milja? Ko će mi reći još koliko milja, koliko suza usred sjetnih struna, i što je bolje: duge usred kruna, il zgažen miris kovilja i smilja? Divno je ipak kada sam koračam u čednoj slavi čudnih polumraka, i zemlju vijenac, nebu pogled bacam. Jer znadem sebe, i slaba i jaka, jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni, i jao meni, dakle blago meni ! II O ženo, tvoje usne idealne i tvoje lice okrenuto Gradu lani su bili otrov mome jadu, čavao mome lijesu - ili malne. Hvala ti što si uzduž staze kalne u obmana me zadržala hladu, i mome žednom, mome žednom padu pružila putir neke patnje stalne. Jer čista suza biva vrelo zvuka, i genij spasa lice Beatrice; a tužna vila nije sjena puka. Duboka rana biva tajno biće, a što je duša, što je duša tanka? - Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka? III Ne čuva zemlja traga moje stope, a mrtva djela poniru bez znaka. Dozrela ljubav biva blaga mlaka, a suton čeka da se oči sklope. Skoro je hora da se želje stope; brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka. Pitanje prvog ili drugog vlaka, a ta me varka u dječaštvu prope. Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira, svaka je kletva od mene daleko, od vriska mojeg, i mojeg vampira, u slijepu sobu dopire tek eko; nad rodnim selom (snatre Angelusi) još dršću stari, vječni Sirijusi. IV Ako još išta bolnom ploti hripi, Muziko, to je vapaj tvoga bezdna; bezglavi jecaj što sam sebe ne zna, jauk što plamsa i živac što kipi. Plavet, ko rosa na đulistan, sipi na zrelu savjest koja biva trijezna; i vrlo skromna i vrlo oprezna; i sasvim svjesna pređe nego đipi. Pružite uho, čujte: misli zvuče, sviraju mašte kao zvonke sfere, a kolo zvijezda bijelo srce vuče svemirom gdje se oblak jave stere. Gluma je rajska, da sam čak i Titan: svijet tako golem, a ja tako sitan. Augustin Ujević Pariz, davne 1917. - Književni jug, 1919. godine Skoro je hora da se želje stope; brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka. Pitanje prvog ili drugog vlaka, a ta me varka u dječaštvu prope. |
08.07.2007., nedjelja
Tebi, dušo moja ...
|
Blaženo jutro Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu. Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu- jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu. Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom žaru vidim knjige na polici - i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća, na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća. Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu. Augustin Ujević ... dijeliš mi neke tihe slasti ... |
04.07.2007., srijeda
Dušo mojaaa ...
|
Pjesma mome tijelu Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu ni tužbu ni plač na rugobu. Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu. Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze. Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge. Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze, plač i bahtanje ja ostavih za druge. Znamenit je život ovoga važnoga crva, no on se odrekao toliko slaboća. Očaj i ludilo sebe to je mana prva, a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća. O moje tijelo ! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu. To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće. O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti; ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti. To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi; te nade u očima; taj vulkan želje u boku; te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi, i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku. Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu, gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni, i kiparevi prsti mijese po mekom vosku; taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni. Pa ovi živci po kojima svemir svira; pa ova pluća kojima bahato boštvo diše; sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira, ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više. Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan, čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti; svih pogleda i opipa i osjećaja ješan, sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora, prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo, i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora, od mene ništa, a ipak nešto dično bilo. Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele ni sve vode žive što krkljaju u vrelu, nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele što su našle jesen u mom duhu zrelu. Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje, sve zločine protiv tebe kroz godine duge, ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje, i opet se uzvinuti na obzore druge. Boštva prirode od gline stvorila su čelik. Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha. Prolazan i treptav, no svojom stopom velik, um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha. Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu, makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva. O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu, pa što si nego savjest i moćna duša živa ? Pa što si nego izraz napokon budne svijesti iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta, iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta? O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti, koliko žrtvovanih sposobnosti i sila; nerođeno da se kaje i da posti, pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila; gordo protiv titana, razapeto i sveto, izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje, o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto, slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje. Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi, koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi — koliko? — nego koliko i život i vječnost vrijedi. O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione, ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe; a što od tebe ostaje nakon lomače bone, nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe. Bez sebičnosti osim da budeš potok vina, grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari, pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina i krvožedni bozi zakonski jematvari. Augustin Ujević O moje tijelo ! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu. |
