promatram, razmišljam
25.06.2007., ponedjeljak
Tebi dušo ...
|
Ganutljive opaske Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje. S vijekom moje duše umrle su gatke. Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. I malenkost me o bitnom čaru uči. Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne, a u dnu vode sna tek me oblak muči. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnoću, što je sunce od jasnoće. Moja rijeka teče strujom zaboravnost, daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće. Od mene počinje era koja još ne poče. Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče, i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti. Ima pod mojom kožom predragog Narcisa, jer suviše je strastan naslijeđeni Adam. I moja usna slasni eter sisa, na crni usud nikad se ne jadam. Još ću na kraju voljeti vrline i pravi čovjek mene će da divi. Jer gade mi se pljuvačke i sline i shvaćam kad se prijateljski živi. Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu. Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo. Prostosrdno se čudim vandalizmu. Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo ! Augustin Ujević Još jednom ... Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. I malenkost me o bitnom čaru uči. |
