Hvala svima koji me za vrijeme korizme trpe. Bog vas blagoslovio…
Može se mene pitati da što sam ja mislila s ovom pričom? Ali ja bi puno više voljela znati na što ste vi mislili dok ste čitali. Ja ću vam rado napisati svoje mišljenje…
Ljudi koji me okružuju često imaju predodžbu da je Bog star, nemoćan – slika nemoćnog starca. Nisam slučajno odabrala tu sliku. Neki opet imaju sliku Boga kao oni u antici, sjedi negdje na svom prijestolju i baš ga briga za nas, zato sam napravila da starac prilazi čovjeku. Početna slika kako čovjek ne vjeruje da je umjetnik starac je zapravo kad čovjek traži da mu Bog dođe ljubiti put kojim hoda. Jer ljudi su ponosni, njima nitko ne treba, a još manje netko tko nije sposoban. Čovjek koji ima zatrovano srce sebeljubljem ne primjećuje tko stoji pred njim. Koliko ljudi ima u vašoj blizini koji su naprosto posve obuzeti oduševljenjem kako čovjek sve može, tehnologijom ili nekom drugom stvari i ne primjećuje ne samo Boga nego i čovjeka pored sebe? Koliko ljudi odbije Boga jer im se ne uklapa u koncept vjere ili predodžbe? Starac je odbijen – čovjek ide sam. Da, ide mu super. Polako gradi svoje malo carstvao. Dobar posao, dobra žena, klinci, promaknuće… Ponekad mora i malo zastraniti da se dočepa onoga što mu je važno… Kakve to ima veze? Sve mu ide glatko. Stekao je bogatstvo, radio je ko mazga, ko neki vrijedni mravić. Živi ko bubreg u loju, nitko mu ništa ne može… On je bog. Ali eto dogodilo se nešto zbog čega mu se ruši cijeli svijet kojeg je poznavao. Bilo bolest, njegova ili nekog njemu milog… Bilo da su ga uhvatili u nečemu što je „zabranjeno“ … Bilo da ga je netko razočarao koga jako voli … Ili je naprosto se okrenuo i pogledao u put koji se penjao i primjetio da i nije onako kako si je zamislio… Možemo pustiti maštu na volju… U životu ima mnogo situacija kad se čovjek ponovo okrene Bogu kao što je to učinio i moj čovo. Ali on ima i dalje sliku o Bogu kao o starcu jer se cijelog svog života nije niti sjetio da bi mogao malo istraživati i saznavati svoje temlje koji toliko toga skrivaju… Starac – Bog od njega ne traži njegov život, ne traži njegovo bogatstvo niti blago, niti danak… Ne on od njega traži da mu bude prijatelj. Pogledajte ovo - Bog vas ništa ne traži osim da mu dozvolite da mu budete prijatelj i kao takvom da mu poklonite povjerenje, ljubav. On to vas traži, ne vi njega. On vas!!! Što radi čovjek, nakon nekog vremena, nakon što se morao uvjeriti da Bog može to ispraviti – čovjek mu je instiktivno dao sve… Toliko mu je vjerovao da nije niti primjetio da su postali jedno, da se njegova slika o Bogu zapravo mjenja… To nije lagano, al ne zato jer Krist želi da mi patimo kao što je i on, ne. To ljudi rade jer tko je vidio da je neki čovjek dobar, pošten, da ima veliko srce, da može nešto što ne može njegov tlačitelj. Na kraju tu je i Sotona koji pokušava sve da te dobije na svoju stranu, a kako li je tek teško koji se pokušavaju iskobeljati iz njegova zagrljaja. Ako se želiš promjeniti mjenjaj od temelja. U mojoj priči Bog je već svima ucrtao temelje i u to vjerujem jer svaki čovjek nosi malu božansku iskricu. Ta iskrica je temelj čovjeka, samo je na čovjeku hoće li je utrnuti ili rasplamsati. Dakle ne mjenjaš sam temelj već ono što si nadograđivao na njega. U priču sam utkala i dijalog jer je to središte kršćanskog života – odnos ili dijalog s Bogom. Mnogi misle da je su moral i etika središte života, ali nisu. Središte našeg kršćanskog života mora biti odnos s Bogom, a potom iz toga odnosa proizlazi moral i etika. Ali ne opet kao neka obveza ili zakon već kao neka radost. Kao ljubav!
Ukratko moj tekst želi poručiti da pokušate svoje srce otovriti Gospodinu, da mu poklonite mrvicu povjerenja, da si date priliku da dobijete pravog prijatelja. Neka vam to bude izazov.

Još mi samo dopustite, sinoć sam bila na jednom predavanju i predavatelj dok je objašnjavao rekao je sljedeće:
„Čuvajte i njegujete blago!
Nikad ne znate kad bi vam moglo zatrebati!“
Neću sada tu cijeli kontekst izlagati, ali moram se osvrnuti na jednu gospođu koja je primjetila samo ovu drugu rečenicu. „Nikad ne znate kad bi vam moglo zatrebati!“ Rekla je to sebičnost i dala primjer zar će nekome biti prijatelj samo zato jer će očekivati nešto zauzvrat. Dok je druga uskočila i rekla da samo Krist može biti pravi i jednini prijatelj. E sada, ja ću iznijeti svoje mišljenje iako bi i predavateljevo bilo sasvim u redu, ali… To uopće ne mora biti sebičnost. Ako ćemo se zadržati na primjeru prijateljastva onda se tako lagano može ovo primijeniti. Zar vam prijatelji nisu blago? Zar vi svoje blago ne volite? A, ipak volite… nije li onda logično sa ćete to svoje blago čuvati i njegovati? Da, zar ne? Mislim da nije sebično ako znate da možete računati na nekoga. Jer kad vi nekoga njeguje i čuvate znači da ga volite i da ćete mu kao svom blagu pružiti sve, ali i vašem prijatelju vi možete biti blago, što znači da će i vas on njegovati i čuvati i onako kako u nevolji može vas zatrebati, tako možete i vi svom prijatelja zatrebati. To meni nema veze sa sebičnošću. A ona gospođa koja je rekla da nam samo Krist može biti prijatelj je u pravu, ali opet moramo uzeti u obzir da trenutno živimo s ljudima i da su oni jednako nesavršeni kao ja i da će se možda desiti da će nešto i naopako napraviti jer drugačije razmišljaju od mene, drugačije proživljavamo jednake situacije, moji prijatelji i ja samo na kraju krajeva dva različita uma, tijela, duše, duha … dok Krist točno zna što je u mom srcu, koji me potpuno razumije, koji mi neće nešto smuljati jer bi me istina mogla povrijediti i slično. Ja ne bih mogla živjeti ni bez Krista, ali niti svojh prijateljica koliko god nesavršene bile, jer znam da nisam niti ja. Treba živjeti ovdje i sada, ali istovremeno treba misliti na ono što ne možemo dohvatiti s ovim osjetilima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.