domijeve nacije

- 09:49 - komenterejšn (22) - ko još printa?! - povijest

petak, 10.02.2006.

post bez sprdačine i sforsirane zajebancije

znam da sam već trubio o kraju studiranja al ovo danas mi je bilo skroz drugačije...
za početak, da se pohvalim, riješio sam dva ispita (s odličnim, naravno) i zaputili smo se u našu birtiju (na labose, kak mi to volimo reč) da se popiju nekakve pive... već se skupilo puno naše ekipe i počelo se cugat lagano... ja sam bio sa autom, tak da sam pive u sebe nalijevao pod kočnicom, al bilo mi je skroz oke. kao i uvijek, pojavila se i gitara, al se ovog puta konobaru to nije svidjelo, pa je slijedilo prebacivanje u druge birceve...

iskoristio sam priliku i krenuo prema autu jer sam imao dogovor s frendom koji ima rođendan... i tak ja odlučim krenut kroz svoj fax. uđem na ulaz na vukovarskoj i krenem šetat kroz polumračne hodnike. budući da je bilo pol 9 (nedavno) fax je bio brutalno prazan (ako ne brojimo vječne entuzijaste koji nemaju život pa sjede s laptopima u krilu i griju si jaja gledajući nepotrebne filmiće)... sve je bilo mirno. sve mi je bilo nekak ful lijepo i u tom trenutku sam se sjetio svih trenutaka koje sam tam proveo. svih 5 godina prostrujilo mi je kroz glavu, svih milijardu puta kolko sam prošo tim putem, sve te pločice, vrata, prozori, ispiti, učenja, živciranja, smijanje.... sve...

i baš mi je nekek zatitralo oko srca i osjećao sam se ponosno, nostalgično i tužno. al u isto vrijeme i totalno sretno i dobro! uživao sam... i hodam ja dalje po hodnicima i kad sam se približavao izlazu da napustim svoju instituciju, začujem glasove! u jednoj od velikih dvorana, neki zbor ima probu (ja mislim I.G. Kovačić zbor)... pjesma me totalno obuzela, pjevali su neku ponosnu tužaljku, opće ne znam na kojem jeziku, al pjevali su predobro.... stao sam nasred predvorja, prošli su me oni žmarci i prosturjala me hladnoča kroz cijelo tijelo.... i tak sam si sjeo na stepenice i mantrao nekih 20 minuta... bilo mi je prejebeno! mislio sam da tak mogu danima ostat.... često ni droge ne djeluju tak dobro...

razmišljao sam o svemu i sve mi se činilo tak dobro i sve je bilo tolko logično, da sam imao osjećaj da bi u tom trenutku prebolio sve što se u životu događa. nit su me leđa boljela. nit sam bio tužan jer završavam fax i krećem u onaj podmukli život, nit me bilo briga kaj sam popio par pivi, a moram vozit do doma.... sve je bilo u NAJBOLJEM REDU! baš je bilo onak savršeno...

studij je super stvar i mislim da sam ja svoj proživio na super način... vi koji studirate, nek vam bude jebeno. i meni je bilo... a sad idem dalje i vidim da će mi bit prejebeno... možda i bolje... nije ni važno... zbor mi još pjeva u glavi... AMEN!

n.p. ZBOR - u mojoj glavi

- 20:50 - komenterejšn (8) - ko još printa?! - povijest

ponedjeljak, 06.02.2006.

pitajte domija....

...kako na što gluplji (i ugodniji) način potrošiti vikend!

nakon jaaaako napornog tjedna, izbjegavanja obveza u petak s namjerom stvaranja produženog vikenda, uzet je danak i potvrdilo se da su dovoljna dva dana da se iz ranijeg buđenja opet naviknem na brutalno zaslinjavanje jezika i sanjanje da sam dobio karte za svjetsko prvenstvo...

petak: popodne odlazak u grad, sunčane naočale na glavu, škicanje cura po centru, bauljanje po CD shopovima i obleka shopovima s nadom da ću ponovit gradivo i napravit nove prioritete u glavi... kad dođe lova, nek bude svjesna da je već potrošena. večer, tatin rođendan (na koji mu ove godine prvi put nije došlo moje društvo, pa je bio duboko razočaran i tužan) i gledanje filmova uspjeli su me natjerat da ne odem nekam pit pive... ponos mi je izlazio na uši van....

subota: buđenje u normalno vrijeme, šetnja s Linom po gradu, cuga u najelitnijem zagrebačkom bircu, trošenje i peglanje tatine kartice na ultimativnoj rasprodaji... podne je prošlo s daljinskim u ruci, a večer s volanom pred sobom i odlaskom na rođendan frenda s faxa. opet nisam popio kap alkohola, već sam srao gluposti s prisutnima... trijeznost mi je opet natjerala ponos, al ovog puta na usta....

nedjelja: e, tek ovo je lijenost! buđenje oko 11, novine, ručak... televizor, skijanje (na telki, naravno), televizor, pa premještanje kod line i kikija na drugi televizor... pa televizor, tekma jedna, tekma druga... pa "veselica"... pa malo na wc istoljeskat utrobu, pa jelo, pa hrana, pa trpanje u sebe, pa cedevita, pa kikiriki, pa princess krafne, pa čokolada, pa sendviči... pa pogled na škembu i opasno približavanje svojem debelom prijatelju i smirivanje strasti... večer me uz najdosadniju nogometnu utakmicu samo uspavala i jutro i novi radni tjedan dočekao sam budan, spreman i nabrijan... di ćeš bolje?! lovu nisam potrošio, odmorio se jesam...

a kaj sam mogo radit? hranit beskućnike? trčat kroz livadu radioaktivnih maslačaka? ispijat šestdvajspetu kavicu u lokalnoj birtiji? meditirat sa saibabom? mijenjat gefufne na kombiju? na prijedloge "zašto ne bi otišao u prirodu?", "kak ti se da spavat? pa spavat ćeš kad umreš. zakaj gubiš vrijeme?" se mogu samo posrat i pokazat da volim spavat, ljenčarit, trpat kokice i pivu u sebe i gledat filmove i ostale pizdarije... ko ne voli nek mi se javi pa da napravi i moje poslove... opće nije frka.
eto ga, za roštilje i druženje negdje vani sam uvijek otvoren, al kad je ovak zima volim ostat u svojoj sobi i radit NIŠTA... ako nekome treba matematički dokaz, nek se javi mom menadžeru...

n.p. ISIS - panopticon

- 11:32 - komenterejšn (12) - ko još printa?! - povijest

četvrtak, 02.02.2006.

tanka plava linija

zakaj nisam piso zadnje dane?! kraj je semestra pa su dolazili novi kompjuteri u labos u kojem gubim vrijeme. tak da ovaj tjedan baš i nisam gubio vrijeme već smo na nove kompove morali instalirat SVE... ima devet kompjutera i na svaki je trabelo osim osnovnih pizdarija instalirat 19000 nekih samo bogu znanih programa i njihovih dodataka. nit imam pojma čemu programi služe nit bi dozvolio da ih normalan čovjek koji nije željan šamara i izvgljivanja ruglu, koristi, al eto...

"domi, ovo instaliraj i kad te pita bla bla bla klikni bla bla bla. nemreš fulat" ooooo, kako mogu!! pa onda slijede uobičajeni komentari "pa ja sam mislio da si ti na feru!" e, pa jesam al mi se ne da po miljardu i neki put ponavljat da to ne znači da tipkam 11 milijardi riječi po sekundi i da znam kolko "overklokanih protokola je moguće pejstati iz biosa u apdejtane vidouse i onda ih rimuvat iz rutera u krekani program"...

al neću sad o tome, jer će mi džebo srat da se opet žalim na svoje kompjutersko znanje... poanta je u tome da mislim da sam sad vidio najviše onih plavih (nekad zelenih) linija koje pokazuju kolko % se nečega instaliralo... mislim da vodim na svjetskoj listi toga, makar to nešto ne postoji... dakle, 8 kompjutera, 15 konkretnih programa i 10 nekih dodatnih pizdarija što daje jednostavnu formulu:

Đ = 8*(15+10) = 2*brutalno previše

ovih dana već sanjam na način da mi je u glavu ugrađena ta linija koja računa kolko još imam % do kad se moram probudit, tak da se već automatski budim u trenutku kad sat razmišlja kak mi za 10 sekundi mora zazvonit. totalno je iritantan i glup osjećaj kad se probudiš "usred" noći i pomisliš "joj, da je bar tek 3, pa da mogu nastavit slinit jastuk i sanjat kak se vozim u kabriu, muzika pegla, benga je do vrha, ekipa mi maše, ja ovlaš kimnem glavom, na mobitelu razgovaram s menadžerom barcelone i u isto vrijeme pokazujem kurac-prst murjaku koji me hoće zaustavit zbog nenapumpane gume", i pogledaš na mobitel i vidiš da je jebenih 3 minute do trenutka kad se moraš probudit. dog faks jour madr!

dakle, plava linijo - JEBI SE