Kategorija: vjerovali ili ne...
Sljedeća dva ulomka objavljeni su u današnjim novinama, ali su isto tako mogli biti u dječjem stripu Tom&Jerry, u Mikijevom zabavniku (jel' to još postoji?) ili u znanstveno-fantastičnoj rubrici nekog mjesečnika.
«S računa Požeške biskupije je virmanom sa skeniranim pečatom biskupije 800.000, slovima OSAMSTO TISUĆA KUNA prebačeno na račun jedne zasad nepoznate zagrebačke tvrtke.»
Inače, piše i da je zbog investicija Požeška biskupija u dugovima. (?!*%$&#»!?) Otkud njima 800 milja na računu i o kakvim dugovima oni to pričaju? Pa koliko bi novca imali da nisu u dugovima? Sve što mogu reći je da vam od srca želim da «padnete» u takve «dugove» od kojih ćete imati takve svote novca na računu. Majstoru koji je izveo «prijenos kapitala» s njihovog na svoj račun...skidam kapu i čestitam na dragocjenoj lekciji crkvenjacima...to su ionako novci poreznih obveznika koji bi se utrošili u skupe autiće i žderačinu za kler. A možda bi i podmirili sudske troškove obrane u postupku protiv Čučeka i njemu sličnih.
«General Gotovina je kao pripadnik Legije stranaca navodno bio zarobljen u Nikaragvi te je nakon torture s mučenjem u ondašnjem zatvoru taj prekaljeni, hrabri borac od tada postao fobičan na bilo koju vrstu zatvora i uzništva. Time bi se na neki način mogao objasniti i njegov strah od Haaškoga suda.»
Ovo je za popišati se od smijeha! Vesna Škare Hladno Oružje Ožbolt je od jedne osobe «iz najužega kruga Gotovinih prijatelja» saznala tu informaciju za koju je zamoljena da je ne prenosi dalje. Što je ona i učinila. Nije ju prenijela nikome osim zadarskim novinarima. A svi znamo da se novinari ne broje. Oni su općepoznati kao osobe koje ne prenose informacije. Pogotovo ako su povjerljive prirode. Hi, hi,hi,hi,hi...suze mi i sada naviru na oči. Da, da...cijela ta teorija o fobiji generala-miša definitivno drži vodu. Kao i šuplji lonac. Sa 50-ak rupa.
Pa jel' itko od tih osoba iz najužega kruga Gotovininih prijatelja (mislim da on ima onoliko krugova prijatelja koliko i Danteov pakao...), dakle, je li itko od njih gledao snimke iz Haaga i zatvora u istome? Nije. A znate zašto znam da nije? Zato što je iz snimki razvidno, vidljivo, transparentno čak, da su uvjeti u zatvoru bolji nego u vašem vlastitom domu. To je jedna dobro uređena ustanova sa širokim spektrom rekreativne i kulturne ponude uz prisustvo liječnika, masera, nutricionista... Tak im je lijepo da se svi međusobno sprijatelje i Tuta i Slobo i svi skupa zajedno... Ma siroti general-miš se sigurno uplašio haaškog zatvorčića jer je previše puta gledao film Leptir (Papilon) sa Steve McQueenom i Dustinom Hoffmanom te se, jadan, uplašio da će i njemu biti tako. Jadan mali fobični general-miš.
P.S. vrijeme je i za malo ozbiljnosti... Svi znate što je zadesilo Južnu Aziju i koliko je mrtvih, ranjenih, nestalih... Nazovite 060/888-201 (cijena 3,66 kn) ili uplatite nešto novca na žiro račun Hrvatskog crvenog križa 2360000-1101396032 uz poziv na broj 05 03271625-520 te pomognite da što više timova sa hranom, lijekovima i ostalim potrebnim stvarima dođe na pravu adresu i pomogne tim ljudima.
Smeće
Gospodin Čuček je starija osoba, proćelava sa tendencijom prebacivanja preostalih nekoliko dlaka preko sjajne ćele. Posao mu uključuje rad sa ljudima, poglavito djecom koju kao «božji čovjek» uči vjeri tj. predaje vjeronauk. Problemi su nastali kada se 16, slovima ŠESNAEST osoba javilo policiji sa pričom da je velečasni djecu podučavao vjeri pomalo čudnim metodama koje su uključivale zavlačenje ruke pod intimno rublje ili «prostim» riječnikom, gaće.
Dakle, 16, slovima ŠESNAEST slučajeva, djece, malih sudbina, trauma do kraja života i sud je nimalo svetog čovjeka proglasio krivim. Onda su bakice kojima je mozak toliko ishlapio da više ne znaju ništa drugo osim moliti zdravomariju, došle pred sudnicu i pružile potporu velečasnome u njegovoj «pravednoj borbi za istinu, a sve protiv crvenih vragova koji mu podmeću». Ovih dana, superbrzi Županijski sud u Zagrebu, nakon samo tri godine stavio je točku na I cijeloga slučaja proglasivši Čučeka krivim (ponovno), ali ujedno mu davajući uvjetnu kaznu umjesto kazne zatvora jer je velečasni, navodno, uvidio svoju grešku pa ipak je on star čovjek pa pustimo ga na miru uz uvjet da u sljedeće 2 godine ne bude stavljao ruke nevinoj dječici u gaćice. I on je slobodan. Slobodno šeće ulicama kao ja i vi.
O.K, vi koji do sada još niste počeli povraćati čitajući ovu priču, probajte izdržati do kraja... Riječi, slova... psovke... ne mogu izraziti moje osjećaje gađenja, gnušanja i bijesa prema tom čovjeku, prema ljudima koji ga štite i prema sustavu koji ga je «pustio» da ode, nekažnjeno. A koliko Čučeka još ima u redovima crkve koja ih tjera da se odreknu nečega prirodnog kao što je spolnost i onda još niječe te abnormalnosti? Samo ću reći ovo. Nadam se da će mu njegov bog oprostiti za svinjarije koje je radio jer mu roditelji i ta djeca sigurno neće.
Sat povijesti?
Kaže moja mama da kada bi se Josip Broz kandidirao na ovim predsjedničkim izborima da bi osvojio 90% glasova. Nisam neki povijesno-politički strateg pa ću o svemu, kao i uvijek, govoriti iz vlastitog srca i glave. Svi se Amerikanci sjećaju gdje su se nalazili kada su čuli za atentat na Kenedyja. Većina stanovnika tadašnje Jugoslavije se sjeća gdje su se nalazili kada je objavljena vijest da je umro Tito. I svi su plakali i sprovod mu je bio, kak' bi rekle babe u selu, «vrlo dobro posjećen i vrlo lijep».
Znam da osobe koje podržavaju podizanje spomenika Francetiću i njemu sličnima, nisu u školi pretjerano pozorno slušali na satovima povijesti. Sigurna sam da njihovi mali mozgovi ne mogu pojmiti kako bi današnja Hrvatska izgledala da se grupica ljudi nije 22. lipnja 1941. skupila u šumi i osnovala 1. partizanski odred. Ono što je neshvatljivo u svijetu, kod nas je postalo normalno. Uočila sam, naime, da neki dizanje Titovog spomenika u zrak, tumače kao reakciju na skidanje Gotovininog plakata. Jer da su si oni u istoj ravnini. Čovjek koji je stvorio antifašističke temelje na ovim prostorima i jedan general-miš koji se boji pojaviti pred licem pravde, sada su kao jednako zaslužni.
I ne želim uopće ulaziti u polemike o tome da je Tito imao i loših poteza jer čini se da zaboravljamo da je i on bio samo čovjek, sa svim manama i vrlinama. Stoga ne razumijem kako je nekome moglo pasti na pamet da će rušenjem spomenika išta postići osim rušenja ionako poljuljanog međunarodnog ugleda Hrvatske kao antifašističke zemlje u kojoj se zna tko je i zašto pobijedio u 2. svjetskom ratu.
Povijest nije crno-bijela, rušenje spomenika nije oblik političke izjave ili borbe već obično barbarstvo, a Tito će uvijek pobjeđivati na anketama o najpopularnijim Hrvatima u povijesti jer njega su, za razliku od osobe koju neki nazivaju «prvim hrvatskim predsjednikom», ljudi voljeli. Da ne govorim o tome da bez hrvatske politike prije 1990. ne bi bilo niti one nakon 1990. godine... Živjeli!
Sretan vam 25-ti prosinac
Lijepo je što je danas blagdan koji kršćani nazivaju Božićem. Lijepo je jer volim okićene jelke, volim poklanjati i dobivati poklone i volim finu papicu raditi i jesti. Ali malo mi smetaju neke stvari koje se povezuju uz ovaj dan za koji neki ljudi smatraju da se poklapa sa rođenjem čovjeka koji je prema nekima trebao spasiti čovječanstvo...što god to značilo. Smeta me što smo ovih dana zatrpani humanitarnim akcijama (svaka čast humanitarcima...) koje se isto tako mogu odvijati tijekom cijele godine.
Užasno me smeta što svi ovih dana postaju svjesni da postoje ljudi koji su sami, napušteni, siromašni. Tek za vrijeme «obljetnice rođenja osobe koja je navodno vodu pretvarala u vino» mediji postaju svjesni potresnih ljudskih priča koje nas okružuju. A od cijele priče najviše profitiraju crkvenjaci. Zamislite samo koliko milodara gospoda svećenici poberu za vrijeme blagdana, koliko kuna se slije u «škrabicu» ljudi koji su se zavjetovali na nesebičnu pomoć bližnjima, skromnost, pobožnost...
Tako je i u ovogodišnjem božićnom dnevniku haertea glavna priča bila poruka crkvenih autoriteta u Hrvata i šire. Čule su se izjave poput «otajstvo Božića živi danas više nego ikada» i slično... Sva sila čestitiki, strka oko dobročiniteljstva, morala i duhovnog, a ne materijalnog bogatstva. Moje pitanje glasi... Zašto svih 365 dana ne bismo slavili «Božić»? Ili točnije...zašto cijele godine ne bismo bili dobri, nasmijani, činili dobra djela, željeli drugima dobro? Ne moramo kititi jelku i trošiti dvomjesečni kućni proračun na poklone i hranu, ali ne treba biti 25. prosinac da bismo bili zajedno s obitelji, prijateljima i dragim osobama. Ne mora biti kraj prosinca da bismo siromašnom susjedu odnijeli topli obrok ili ga pitali treba li mu otići u apoteku po lijek. Dragi moji/drage moje, želim vam svima sretan 25. prosinac (neki ga zovu i Božić), a isto tako vam želim sretnih i svih ostalih 364 dana u godini.
Što je danas «normalno»?
Ovih se dana emitira najnovija humoreska u režiji Ljube Praznoglavog Ćesića Rojsa. Baš sam danas čitala KemoTerapeuta kako ga hvali jer je pomogao jednom dječaku u Vukovaru. Dragi Kemo je bio toliko dirnut i ponesen trenutkom da nije pomislio ono što bi meni prvo palo na pamet. Otkud mu tri soma u džepu, otkud mu digitalni fotoaparat i računalo? Drago mi je zbog djeteta, ali očito je da Licemjer Ljubo Ćelavi misli iskupiti svoje grijehe nepriznate vanbračne djece, nezakonite gradnje u zaštićenoj zoni, pranje novca, potkradanje države putem fiktivnih građevinskih pothvata...time što je ispao frajer i dao siromašnom djetetu 3 soma kuna. E neće moći, Ljubo Ćelavi...
Osim što je glumio humanitarca, Ljubo Ćelavi je pokušao dobiti nekoliko vrlo jeftinih političkih bodova od onih koji smatraju da je bježanje pred zakonom «cool» i da je u redu pretvoriti vlastitu državu u taoca vlastitog kukavičluka i gluposti. Lupio je (i ostao živ) da je normalno da on pomaže Gotovini i da će ako postane predsjednik procesuirati hrvatske veleizdajnike kako bi im se sudilo za veleizdaju. Pa da moju zemlju prozivaju zbog nečega što sam ja navodno učinila, propala bih u zemlju od srama...
Vrlo je lako biti general u trenutku kada vaša vojska slavi pobjedu. Lako je i biti general nakon rata kada nastupaju priznanja i lovorike. Ali kada dođe do situacije da se treba braniti od optužbi i stati pred lice zakona, tada se miševi- generali odvajaju od muškaraca-generala. Prije spomenuta humoreska počinje u trenutku kada hrvatska policija šalje poruke Ljubi Ćelavome da će ga zvati ovih dana na informativni razgovor povodom njegovih izjava iz kojih se može naslutiti da zna gdje je miš-general. Pa bilo koja poluozbiljna policija u svijetu, istog bi ga trenutka odvela na «informativni razgovor», a ne mu slala najave poziva. Ali imam ja još puno toga za učiti dok ne «naučim» što je normalno u ovoj polutruloj, nimalo shakespearovskoj državi Hrvatskoj.
Teško je biti čovjek
Teško je danas biti čovjek. Toliko je pitanja, nedoumica, toliko sumnji i iskušenja. Zamislite recimo da se jednog dana probudite i pomislite: danas je prvi dan ostatka mog života koji želim provesti čineći dobro. I odlučite tako određeni dio svojeg vremena utrošiti u ono što bi Ameri nazvali «community work» iliti neki oblik pomaganja društvu i zajednici. Sada se samo trebate pridružiti nekoj već postojećoj udruzi, organizaciji u borbi za opće dobro ili neku sasvim konkretnu stvar. Pa počnete razmišljati, koji su to «gorući» problemi u mojoj zemlji, društvu, zajednici?
Evo, nedavno je neka spodoba otrovala 10 bjeloglavih supova, možda da se pridružite udruzi koja se brine o supovima? A i dupini su ugroženi, a oni su vam još draži od supova. Mada, sada kad malo bolje razmislite, ima kod nas i puno onečišćenja okoliša, a to škodi svim živim bićima. Pa da, «zeleni» su odgovor. Iako, što će nam uređen okoliš ako u njemu žive nesretni ljudi. Ma da, bolje da pomažete ljudima. A kojim ljudima, djeci ili odraslima, onima s urođenom manom ili novooboljelima? Siromašnima? Ima puno siromašnih, to je dobra ideja! Čekaj malo, pa ne bi bili siromašni da su zaposleni... Pa bolje onda pomagati udruzi nezaposlenih ili udruzi koja pokušava zaštititi obespravljene radnike.
Ali kasno je djelovati kada su već obespravljeni ili bez posla. Možda da se uključite u neku organizaciju, udrugu koja djeluje na poboljšanju ekonomskih programa, neki savjet za poduzetnike, pravno savjetovalište? Ali oni su nemoćni ako su zakoni loši ili se ne poštuju. O tome brinu izvršna, sudska i zakonodavna vlast. Hm...a da se kandidirate za Sabor? To onda znači da morate biti u političkoj stranci. E, a onda ste na početku. Ma znam, kandidirajte se za predsjednika/cu države...tako ćete moći sve kritizirati, a vaša odgovornost će biti minimalna. Nisam vam baš puno pomogla, zar ne? Ali usprkos svemu, najgore je stajati sa strane, prigovarati o nekim stvarima, a ne činiti ništa. U cijelom ovom tekstu, važna je samo prva i posljednja rečenica...ono između je za 13 apostola koji 2. siječnja žele uhvatiti boga za bradu. Nemojte odustati od nečeg dobrog jer je teško ili zahtijeva puno vašeg strpljenja ili vremena.
Ljudi ispred politike
«Otvorena vrata» pretvorila su se u «ljude ispred politike». Uskoro će se «ljudi ispred politike» pretvoriti u neki slogan za Jacinu kampanju. A što to zapravo znači, ljudi ispred politike? Pokušat ću vam objasniti na konkretnom primjeru (kao i uvijek).
Stanovita Maja Habljak koja radi kao tajnica u Ministarstvu hrvatskih branitelja, obitelji, međugeneracijske solidarnosti, prava šumskih ptica pjevica i zlatnoustih somova, dakle, ta ista Maja prijateljuje sa stanovitim Aleksandrom Aćimovićem. I onda se Maja dosjeti kako dovinuti birokraciji i staviti «ljude ispred politike» i iznese svoj briljantni plan svom prijatelju Aci. Aco će pronaći nekoliko svojih frendova koji su nezaposleni, a posjeduju status hrvatskog branitelja (iako je ta kategorija nedefiniranija i tajnovitija od temperature sjeverno-floridskih aligatora prilikom ovulacije...), i oni će podnijeti zahtjev za nepovratnim jednokratnim poticajem u visini od 20.000 kuna (taman mi toliko treba da pokrijem većinu dugova).
I tu, upravo na tom mjestu, upravo u tom trenutku stupa na snagu onaj princip «ljudi ispred politike». Jer nakon što frend- nezaposleni branitelj podigne «pinku» on bi dobio po 10.000 kuna, jer bi 5.000 uzeo Aco, a 5.000 je tražila tajnica Maja. Zar to nije divno, zar vam ne postane toplo oko srca kada to zamislite? A imam još jedan, jednako dobar primjer...
Božji čovjek, posrednik između riječi božje i ljudskih ušiju, župnik Marijan Preteljanić, uspio je principom «ljudi ispred politike» u dvije godine djelovanja u Soblincu pokraj Zagreba, potrošiti 200.000 donatorskih kuna na «unaprijeđenje kvalitete života župe». Kada pišem «života župe» zapravo mislim na «života župnika» jer je 200.000 kuna potrošio na proširenje garaže u koju mu nisu stala dva auta (od kojih 1 mercedes), nabavku biljarskog stola i, općenito, uređenje župnog stana. Stoga se Super Jacinim principom «ljudi ispred politike», zaista mogu učiniti mnoga «dobra djela» u interesu «malih ljudi». Pet plus za Super Jacu!
Hebi je opet zahebao
Nakon što je umjesto dodatka granskom kolektivnom potpisao dodatak strukovnom kolektivnom ugovoru sa predsjednikom Liječničkog sindikata, Hebi nas nastavlja zabavljati svojim prostodušnim praznoglavljem i besramnošću. Beskrajno me zabavlja činjenica što čovjek koji predvodi ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske, čovjek koji se zaklinje u hrvatski sustav skrbi za bolesne i potrebite, čovjek koji se ponosi učinkovitošću sustava koji je sam ustoličio...nakon višemjesečnih pretraga priznaje da mu rvacki medicinari nisu otkrili od čega boluje te da ide na liječenje u SAD, Italiju ili Njemačku, ali pod uvjetom da je besplatno.
To me navodi na nekoliko primisli. Prva je da Hebi nesvjesno na sva zvona objavljuje kako se za razliku od «običnih» osiguranika hrvatskog zdravstvenog sustava, on planira liječiti u svjetski poznatim klinikama i to...besplatno. Druga misao je da on očito ne shvaća da i oni sretnici (ili nesretnici s obzirom na težinu bolesti...) koji se uspiju «probiti» do neke klinike u inozemstvu, moraju plaćati te usluge i to na razini da im treba humanitarna akcija državnih razmjera kako bi poplaćali sve troškove.
Ali ne i Hebi. On ide van, ali samo ako je besplatno jer on ne samo da zna da ga hrvatski liječnici ne mogu izliječiti već i posjeduje dovoljno dobre veze da inozemnu uslugu ne plati. Svaka čast ministre, ali ipak ste trebali uključiti mozak prije plasiranja takve vijesti u javnost. Jer poruka koju šaljete svojim biračima je sljedeća: «Hrvatsko zdravstvo je manjkavo, ali svi vi ionako, za razliku od mene, nemate izbora pa tko vam je kriv, ja odoh van!» Ovako nam je Hebi svima poručio «'ko vas hebe!». A dijagnozu mu mogu i ja postaviti...s obzirom na bolnu prostatu pretpostavljam da boluje ili od prost(ata)dušnosti ili od kroničnog i neizlječivog, za političara fatalnog prosta-kluka...hi,hi,hi,hi,hi...
Sretne misli
Tata je u bolnici i uskoro ide na operaciju. Svi smo na iglama i čekamo da sve prođe i da se vrati kući. Kada će to točno biti, ne znamo. Znam samo da se moj pogled na život bespovratno promijenio. Postala sam osjetljivija, nemirnija... ujedno i cijenim svaki trenutak slobodnog vremena proveden sa dragim ljudima. A tako valjda mora biti, mora te meteor pogoditi u glavu kako bi primijetio kamenčiće na putu.
Puno je ružnoga oko nas i treba se zaista potruditi pronaći nešto lijepo. Uočila sam da je lakše naći negativno naspram pozitivnog, iako ne znam da li je stvar u meni ili se u posljednje vrijeme dešavaju sve sami «crnjaci». Zapravo se ne sjećam kada sam posljednji put pročitala neku lijepu vijest, makar i vijest o tome da je netko uzgojio krumpir od 1,5 kg. Stalno netko laže, netko krade, netko zlostavlja životinje, netko zlostavlja vlastitu djecu... neki niti ne priznaju vlastitu djecu, a drugi jednostavno pribjegavaju starom, «dobrom» sistemu šake.
Jesmo li mi iznimka ili je cijeli svijet počeo uočavati samo ružne stvari i negativnosti? Postoji li još uvijek kategorija dobrih vijesti u našem ili inozemnom novinarstvu? Ili još važnije, u svijesti ljudi? Zašto ne mogu saznati da je npr. Miro iz Sikirevaca postao tata u 38 godini života i dobio četvorke, zašto se ne izvještava o npr. dobrom urodu agruma u dolini Neretve ili o prvoj nagradi za inovacije koju su dobili neki klinci iz nekog mjesta? Ma nemoguće da se ništa dobroga ne dešava u našem dvorištu. Stoga vas pozivam da zajedno napravimo post o dobrim i pozitivnim stvarima koje su se desile u posljednje vrijeme...napišite prvo što vam padne na pamet...želim samo «sretne» misli i komentare...o «crnjacima» ćemo drugi dan...
O...svemu
U današnjem izdanju domaćinskog biltena, nudimo vam za svakoga po nešto. Krenimo dakle...
Skupina od 15-ak zastupnika, koji žive između 50 i sto kilometara od Zagreba, ponovno traži od nadležnoga saborskog odbora priznavanje ukupnih putnih troškova, ističući da na putovanje potroše znatno više od 2500 kuna koliko im mjesečno nadoknadi Sabor.
Zastupnici, na čelu sa SDP-ovcem Miroslavom Korenikom, tvrde da njihovi kolege koji borave u Zagrebu za vrijeme sjednica Sabora (oni uz najamninu stana od 2500 te režije od 500 kuna mjesečno dobiju i tisuću kuna naknade za odvojen život, te troškove odlaska kući jednom na tjedan), koštaju puno više nego što bi oni koštali da im se plati 2,10 kuna po prijeđenom kilometru. Uz to gospon Korenika tražio da se ukine limit od 2500 kuna koliko maksimalno mogu naplatiti putne troškove. A HDZ-ovac Branimir Pasecki je išao toliko daleko da je zaprijetio - "ubuduće ću ovako - kada potrošim 1000 kuna, ne bum više dolazil u Sabor!". Jedina polulucidna i zdravorazumska ocjena došla je od Željke Antunović koja je rekla da ova "tema još nije sazrela".
Moj prijedlog rješenja ovog nadasve složenog i kompleksnog, pače (i pile) višeslojnog problema jest sljedeći: ukinuti do kraja svima putne troškove i pare za odvojeni život jer saborski zastupnici ionako imaju (rubrika: pazi sad vamo!) besplatan sav javni prijevoz u «tuzemstvu». Ako griješim, neka mi vječni bubnjevi Darkvuda oproste, ali svejedno im treba ukinut' te troškove...
Nastavljamo u revijalnom tonu...
Zadarska Udruga ratnih veterana "Hrvatski domobran" u ponedjeljak je, u povodu obljetnice stradanja prosinačkih žrtava 1918. u Zagrebu, održala skup nakon kojega je dio njih, oko trideset sudionika, prošao središtem Zadra sa slikom Ante Pavelića.Dio domobrana u povorci bio je odjeven u crno s istaknutim ustaškim znakovljem.
U dvoranici u kojoj su se domobrančeki skupili, na zidu su se kočoperile dvije «važne i zaslužne» face-Ante Pavelića i generala Ante Gotovine. Kažu novinari da je ispred dvorane bio jedan policajac «koji nije reagirao». Iako se time izravno kršio Zakon o javnom okupljanju... Na skupu je pričao i precjednik hadezeja Zadar, Davor Aras koji će zbog toga dobiti packe od Nabusadera jer «Hadeze je demokratska i proeuropska stranka» (hi,hi,hi,hi,hi).
Moj prijedlog rješenja ovog opetovanog problema sa poticanjem rasprava tipa «moj ćaća je bio bolji ustaša od tvoga, a ni stric nije bio loš partizan, a djed domobran...»: Popisat sve potomke i preživjele sudionike oko spomenute problematike, utrpat ih sve na jedan stadion (zajedno s Mamićem), dat svima odgovarajuće retoričke argumente (palica, lanac, šipka, skakavac...) i zatvorit ih s napomenom da ih ne puštamo dok ne proglase pobjednika i tada će njegova «verzija događaja» postati službena.
Eto toliko...uspjela sam malo spavati noćas pa me odmah inspiracija vudrila...
P.S. Ovim putem apeliram na sve koji ikada budu prolazili kraj kuće Ostoje Babića (66) u Črnkovečkoj ulici 3 u zagrebačkoj Pešćenici da bace kamen u prozor, pljunu na kuću, poruše plot ili nešto slično. Mogu i isprazniti kantu za smeće ili navesti tovar gnoja u dvorište jer je vlasnik kuće daleko ispod razine gnoja. Spomenuti monstrum (ne mogu ga nazvati čovjekom) tukao je svoju kujicu mješanku sat vremena lancima i sjekirom dok nije došla policija i pištoljem skratila muke jadnoj životinji (a ne Ostoju kako bih ja učinila). Kaže dotični govnar da ju je htio ubiti jer je bila prijateljski nastrojena prema svim prolaznicima, a on je htio oštrog psa čuvara. Nije znao da se pas može pokloniti ili uspavati kod veterinara dok mu tu mogućnost nisu natuknuli policajci. Ostoje Babiću, želim ti bolan te ponajviše samotan ostatak života, poživio mi još 100 godina!
07.12.2004. u 12:00 | 10 Komentara | Print | # | ^
Nightmare stage
Očito je nakupljeni stres počeo djelovati jer kako inače objasniti činjenicu da posljednje tri noći imam takve noćne more da se budim umirući od straha okupana znojem. Čudim se samoj sebi jer mi se to nikada do sada nije dogodilo. Budim se 10-ak puta tijekom noći jer je san prestrašan da ga nastavim sanjati i onda kada opet zaspim, taj isti san se nastavlja... i tako cijelu noć. Ali nije to strah koji osjećate sanjajući neka imaginarna čudovišta. To je strah od kojeg kada u snu zaželim vrištati, izgubim glas. Zvuči loše? Da vam nastavim opisivati sadržaj? Ajde, ionako ste mi vi najbolja terapija...
U tim noćnim morama obično sanjam sebe kako spavam, pored mene moj neustrašivi muž mirno hrče, a odjednom se ispred kreveta pojavi neki visoki tip odjeven u crno sa nožem ili pištoljem u ruci. I sada ja kombiniram, da li da vrisnem ili da muža potiho probudim da nas tip ne skuži pa da ga onda svladamo? Obično sam previše skamenjena od straha, a u jednom trenutku se muž probudi i samo nam glave prekrije pokrivačem jer, šatro, tip sa nožem nas onda neće skužiti. E sad vama to sve zvuči beskrajno smiješno, ali ja se već treće jutro budim neispavana iako znam da su ti snovi refleksija svih problema koji me muče. U jednoj verziji me taj ili njemu sličan crno odjeveni čovjek naganja po nekom vrtu i kada se konačno dočepam telefona jer me mama zove u tom trenutku, ja naravno izgubim glas i ne mogu joj reći da zove policiju.
A jutros sam pred samo buđenje sanjala još čudniji san. Pokušavala sam se spremiti za posao (u snu sanjam kako se spremam na posao...kako jadno...), ali mi je stalno nešto smetalo da krenem... ili je bio totalni mrak, a ja nisam mogla upaliti svjetlo ili mi je nestala sva obuća ili su vrata bila zaglavljena...uglavnom, u snu je bilo već pola 10, a ja još nisam otišla na posao. I onda mi zazvoni sat i probudim se sretna jer više nema bizarnih stvari, grozomornih tipova i straha. E sad sam vas do kraja udavila svojim snovima, ali koga ću ako ne vas? Treba mi hitna intervencija kapetana Zaspana i patrole snova (znate onaj crtić sa Mrakanom i Moranom...). Ostajte mi dobro i mirno spavajte...
Otpor je uzaludan...
Počelo je prikupljanje potpisa za osobe koje žele biti predsjednik/ca ove državice. Nisu to osobe koje se nužno smatraju sposobnima i dovoljno pametnima za taj posao već one samo žele da ih se zove gospodine predsjedniče/gospođo predsjednice. Tako je Super Jaca u kaputu sa krznenim ovratnikom paradirala po Trgu Republike tj. Trgu bana Jelačića sa svojim najboljim prijateljem Kanaderom. U oči su mi posebno upali plakati kojima su oblijepili svoje štandove, a na kojima piše Jadranka Kosor. Na njima je Jacina slika sa rvackom zastavom u pozadini, a ona je u diktatorskoj pozi odjevena u neki sivi odjevni predmet koji doduše jest ženski sako, ali neodoljivo modelom podsjeća na vojnički šinjel. Za vas koji ne znate što je šinjel, preporučam odlazak u Kumrovec gdje će te na remek-djelu «najvećeg sina rvackog kiparstva» tj. Ivana Meštrovića, vidjeti sporni odjevni predmet na modelu koji je pozirao Meštroviću (slučajno je to Josip Broz Tito, hi,hi,hi,hi,hi...).
I tako Jaca u šinjelastom sakoiću poručuje (barem se meni tako čini) sa plakata: We are BORG, the resistance is futile! Ili ako baš hoćete u «naškoj» verziji...Mi smo HDZ, otpor je uzaludan! Da, da, dragi moji, tko se od vas može sjetiti svih gadarija koje su se odvrtile u hrvatskom političkom filmištu od kada su Kanader i Super Jaca zajedno sa Hebijem, Šekijem i Nestašnim Miomirom stupili na scenu? Sram me je priznati, ali i meni treba malo vremena da sve redom nabrojim...a i onda neke «ispustim». Od prvog pokušaja sjetim se Jacinog prinudnog smjenjivanja njezinih pomoćnika kleptomanskih sklonosti, Čačija, Bechtel, Hebijevo namještanje poslova svojim pajdama u tvrtki Shimazu, Hebijev najbolji prijatelj i pomoćnik Kujunđić slučajno se poklonio na Pavelićevom grobu i slučajno upisao sina na Medicinski fakultet. Onda neriješen nestanak novokupljenog namještaja iz Miomirovog starog ureda u veleposlanstvu, pa korupcija Žužija pa Šekijeve halucinacije saborskog kvoruma pa neispunjena obećanja o PDV-u, mirovinama, inozemnom dugu, cijenama života... Uh, a to je bez pokušaja dubljeg grebanja ispod površine.
A neki dan se jedan duboko nesretan i teško bolestan čovjek u osjećaju krajnje nemoći objesio. Jedni kažu zbog nedostatka dostojanstva, neki kažu jer mu udruga kojoj je pripadao nije dobila dovoljno sredstava za rad, neki kažu zbog bolesti... A što kaže Super Borg Jaca? Kaže ona... «ja sam neki dan dobila faks od tog čovjeka u kojemu je pohvalio moj prijedlog Zakona o braniteljima...». Što želi time reći, da su tim faksom izbrisani svi grijesi nje i njezine svite vezani uz braniteljsku populaciju? Tko je kriv, rat, Srbi, društvo, HDZ, život?! Ma nije važno, ne želim ni pokušati dati odgovor na to pitanje. Želim samo reći da je ružno u trenutku kada čovjek još nije pokopan, kada još nisu složili zastavu o koju se objesio, govoriti o sebi... ja, ja sam dobila faks... ja, ja se jedina borim za njih... ja, ja sam jedina u pravu...JA, JA SAM HDZ, OTPOR JE UZALUDAN...
Oblaci...tamni
Oduvijek sam bila uvjerenja da će svi meni dragi ljudi živjeti vječno... ili barem do moje smrti. Ali pijesak u pješčanom satu života curi i vrijeme prolazi nikoga ne čekajući. I onda se jedno jutro probudite i shvatite da su vam roditelji ostarjeli i počinjete sumnjati u to da će vaša majka i otac biti uz vas do kraja vašega života. Ja sam toga prvi put postala svjesna prije dva dana kada mi je otac rekao da mu je pregledom dijagnosticiran rak debelog crijeva. On je tu vijest primio prilično dobro, s obzirom na okolnosti, i zapravo se više brinemo za majku koja je to primila kao veliki životni udarac, samo jedan u nizu.
Moji roditelji su zajedno već više od 35 godina i tijekom tog vremena uspjeli su preživjeti smrt jednog djeteta i odgojiti dvoje djece koja su danas samostalni ljudi. S obzirom da sebe i moju sestru smatram inteligentnim, poštenim i dobro odgojenim osobama, mislim da su dobro obavili svoj roditeljski zadatak. Mogla sam se osloniti na njih u svakome trenutku iako zapravo nikada nisam imala značajnih problema osim što sam za vrijeme puberteta mislila da sam najnesretnija osoba na svijetu (kasnije sam saznala da svi tako misle tijekom puberteta).
I sada se zajedno sa svojom obitelji nalazim u, za mene, nezamislivoj situaciji. Bolest je teška i opasna i može imati kobne posljedice. Nastojim biti jaka i izvlačiti majku i sestru iz plačne faze jer nije vrijeme za plač već za realno sagledavanje situacije i borbu (govorim kao prava djevica...). Ali teško mi je jer sam prvi put suočena sa teškom bolesti u najužoj obitelji. I bojim se da polako sva moja djetinja uvjerenja kojih se grčevito držim i nastojim održati na životu, nestaju jedno po jedno, svakoga dana... I moram početi živjeti i voljeti danas jer ništa nije stalno i bez mijena pa ni one stvari bez kojih mislite da ne možete živjeti... prijateljstvo, ljubav, obitelj...