Lijepo je što je danas blagdan koji kršćani nazivaju Božićem. Lijepo je jer volim okićene jelke, volim poklanjati i dobivati poklone i volim finu papicu raditi i jesti. Ali malo mi smetaju neke stvari koje se povezuju uz ovaj dan za koji neki ljudi smatraju da se poklapa sa rođenjem čovjeka koji je prema nekima trebao spasiti čovječanstvo...što god to značilo. Smeta me što smo ovih dana zatrpani humanitarnim akcijama (svaka čast humanitarcima...) koje se isto tako mogu odvijati tijekom cijele godine.
Užasno me smeta što svi ovih dana postaju svjesni da postoje ljudi koji su sami, napušteni, siromašni. Tek za vrijeme «obljetnice rođenja osobe koja je navodno vodu pretvarala u vino» mediji postaju svjesni potresnih ljudskih priča koje nas okružuju. A od cijele priče najviše profitiraju crkvenjaci. Zamislite samo koliko milodara gospoda svećenici poberu za vrijeme blagdana, koliko kuna se slije u «škrabicu» ljudi koji su se zavjetovali na nesebičnu pomoć bližnjima, skromnost, pobožnost...
Tako je i u ovogodišnjem božićnom dnevniku haertea glavna priča bila poruka crkvenih autoriteta u Hrvata i šire. Čule su se izjave poput «otajstvo Božića živi danas više nego ikada» i slično... Sva sila čestitiki, strka oko dobročiniteljstva, morala i duhovnog, a ne materijalnog bogatstva. Moje pitanje glasi... Zašto svih 365 dana ne bismo slavili «Božić»? Ili točnije...zašto cijele godine ne bismo bili dobri, nasmijani, činili dobra djela, željeli drugima dobro? Ne moramo kititi jelku i trošiti dvomjesečni kućni proračun na poklone i hranu, ali ne treba biti 25. prosinac da bismo bili zajedno s obitelji, prijateljima i dragim osobama. Ne mora biti kraj prosinca da bismo siromašnom susjedu odnijeli topli obrok ili ga pitali treba li mu otići u apoteku po lijek. Dragi moji/drage moje, želim vam svima sretan 25. prosinac (neki ga zovu i Božić), a isto tako vam želim sretnih i svih ostalih 364 dana u godini.
Post je objavljen 25.12.2004. u 21:53 sati.