Kaže moja mama da kada bi se Josip Broz kandidirao na ovim predsjedničkim izborima da bi osvojio 90% glasova. Nisam neki povijesno-politički strateg pa ću o svemu, kao i uvijek, govoriti iz vlastitog srca i glave. Svi se Amerikanci sjećaju gdje su se nalazili kada su čuli za atentat na Kenedyja. Većina stanovnika tadašnje Jugoslavije se sjeća gdje su se nalazili kada je objavljena vijest da je umro Tito. I svi su plakali i sprovod mu je bio, kak' bi rekle babe u selu, «vrlo dobro posjećen i vrlo lijep».
Znam da osobe koje podržavaju podizanje spomenika Francetiću i njemu sličnima, nisu u školi pretjerano pozorno slušali na satovima povijesti. Sigurna sam da njihovi mali mozgovi ne mogu pojmiti kako bi današnja Hrvatska izgledala da se grupica ljudi nije 22. lipnja 1941. skupila u šumi i osnovala 1. partizanski odred. Ono što je neshvatljivo u svijetu, kod nas je postalo normalno. Uočila sam, naime, da neki dizanje Titovog spomenika u zrak, tumače kao reakciju na skidanje Gotovininog plakata. Jer da su si oni u istoj ravnini. Čovjek koji je stvorio antifašističke temelje na ovim prostorima i jedan general-miš koji se boji pojaviti pred licem pravde, sada su kao jednako zaslužni.
I ne želim uopće ulaziti u polemike o tome da je Tito imao i loših poteza jer čini se da zaboravljamo da je i on bio samo čovjek, sa svim manama i vrlinama. Stoga ne razumijem kako je nekome moglo pasti na pamet da će rušenjem spomenika išta postići osim rušenja ionako poljuljanog međunarodnog ugleda Hrvatske kao antifašističke zemlje u kojoj se zna tko je i zašto pobijedio u 2. svjetskom ratu.
Povijest nije crno-bijela, rušenje spomenika nije oblik političke izjave ili borbe već obično barbarstvo, a Tito će uvijek pobjeđivati na anketama o najpopularnijim Hrvatima u povijesti jer njega su, za razliku od osobe koju neki nazivaju «prvim hrvatskim predsjednikom», ljudi voljeli. Da ne govorim o tome da bez hrvatske politike prije 1990. ne bi bilo niti one nakon 1990. godine... Živjeli!
Post je objavljen 28.12.2004. u 15:20 sati.