Dnevnik izgubljenoga nastavnika https://blog.dnevnik.hr/dnevnikbivsegastudenta

utorak, 24.03.2020.

Nigdje nikoga

Jučer sam išao u trgovinu, pofalilo mi je svega i svačega. Vani polupuste ulice, a ona šaćica koja se usudila izaći hoda s maskama. Ja je nemam, rečeno mi je da one služe samo onima koji su potencijalno zaraženi, s ciljem da njihove izlučevine ne dospiju do tuđih dišnih sustava. Ako se taj zaraženi bez maske približi tebi nezaraženom, najebao si čak i s maskom. Ipak, gotovo svi je imaju na licu, zbog čega sam se zapitao bi li i ja trebao nabaviti koju. Nikad se ne zna, možda sam i ja pokupio virus.

Na ulazu u trgovinu svi su prali ruke dezinfekcijskim sredstvima. Bakteriofob sam pa i inače uvijek imam u blizini neko antibakterijsko pomagalo, tako da sam s tim pranjem doživio mini orgazam. Obavljavajući kupnju, došlo mi je da se zakašljem. "Uh jebote, ne smijem pustiti ni glasa, jebat ću ježa!", pomislih. Pred koji tjedan prehladio sam se i bio na pregledu, obična je prehlada. Međutim, to ovi sad ljudi oko mene ne znaju, bolje da se suzdržim. Osim toga i kišem, a i stalno ispuhujem nos. "Kihanje i šmrcanje nisu simptomi korone, pa možda bi bilo dobro da prvo dobro ispušem nos, a onda se u miru iskašljem?" Svašta mi je prolazilo glavom, a najmanje ono zbog čega sam došao. Na povratku doma odlučio sam svratiti u ljekarnu po maske. Vidjevši kilometarski red ljudi ispred nje, odustao sam.

Uvečer sam poželio otići do školskoga igrališta i odraditi takozvani street workout, ilitiga ulični trening. Otkad su zatvorili teretane, to je jedini način da potaknem lučenje endorfina u tijelu. Bavio sam se tim i prije teretane, pa mi je ionako dobro došlo malo promijeniti ambijent i prisjetiti se starih dana. Kad sam došao na vježbalište, shvatio sam da su ga zatvorili za upotrebu i na ulaz stavili one policijske trake. Ostao sam zabezeknut i ljut jer sam osjećao da mi je oduzeta i posljednja radost. Dosad sam pozdravljao sve donešene zabrane jer se mene nisu previše ticale, međutim, sad sam svima u sebi jebao mater. Zanimljivo je to ljudsko licemjerje.

Putem do doma sjetio sam se svih onih restrikcija o kojima sam slušao na vijestima i kad sam vidio neke ljude kako me s prozora svoga doma gledaju kao da sam nešto skrivio, palo mi je na pamet da ja možda više ne smijem ni slobodno šetati kvartom. "Idem doma, ne želim popušiti kaznu!" - rekoh si. Ova 2020-ta definitivno će se prepričavati unucima. Ako je preživim, naravno.

24.03.2020. u 17:50 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>