Zdenkov kulturni kombi

ponedjeljak, 30.06.2008.

O simsovima



Stajo sam na simsu sa dva kofera
Rekao sam furaj, putujem i ja...


Ako je gospodin Bajagić prije dvadeset i kusur godina, pišući ovu pjesmu, sanjao tada još nerođeni kazahstanski supermodel, danas a posteriori neumitno moramo zaključiti da joj je lagao. Možda, da je pjesmu napisao Ipe, procjena situacije ne bi bila toliko različita od istinskog razvoja događaja – no duet Laza i Ipe nema više preživjelih članova, a koferi ionako nikada nisu pronađeni te neki od ex-yu rock kritičarskih autoriteta poprilično sumnjaju u realnost njihovog postojanja. Uostalom, što će koferi nekome tko ono najvrednije što ima ionako prenosi u bubnju?

A možda je ovo o čemu čitamo samo znak nadolazećeg sloma burze manekenki i modela, možda je u modnom svijetu nastupila nova 1929? Možda će prolaznici koji šeću među visokim kvartovima modnih centara poput Pariza i Milana morati neprestance pogledavati prema gore, uspaničeni mogućnošću da ih kakva samoubilački nastrojena manekenka strefi u nezgodnom trenutku, baš dok sms-om plaćaju parking ili dok bluetoothom diskretno razmjenjuju slike intimnih djelova tijela s ljubavnim partnerima. Možebitno ožitvovorenje ovog trenda neminovno bi dovelo i do nove sekte voajerizma, muškaraca oboružanih preciznim videokamerama i fotoaparatima koji bi čekali trenutak nekog sudbonosnog skoka, hitro reagirajući snimali zadnji pogled pod suknju padajućih fotomodela, nadajući se da su u trenutku tog zadnjeg čina djevojke odlučile posvema izbjeći sputanost tijela donjim rubljem, u skladu s aktualnim trendovima, i još istog dana uzbuđeno objavljujući svoje trofeje na specijaliziranim sajtovima. U Japanu već utreniravaju skupinu genetski modificiranih voajera, vratova stalno okrenutih nagore, s ninja vještinama na okidaču kamere, zlu ne trebalo.

U svakom slučaju, čak i uza moj gotovo posvemašnji izostanak aprecijacije spram slobodnih penjača po gradskim fasadama, iskoristio bih ovo mjesto za iskazivanje ogorčenosti spram odumiranja simsova u modernoj arhitekturi.

Simsovi su zakon.
Na desetine se dobrih karikatura odvija ondje, najčešće pokazujući ljubavnike pobjegle iz stanova pred neočekivano nadolazećim muževima. Filmske borbe nad provalijama da i ne spominjemo. Uz mitsko mjesto svih simsova, onaj jedan jedini slabo učvršćeni dio koji se odvali pod nogama, najčešće good guyu koji onda ipak nekako uspije zajebati negativca. Ili, ako se otkrhne pod nogom samom negativcu, izazove refleksno pružanje ruke našeg junaka. „Zao možda jesi, al' ne mogu te pustit da samo tako pogineš, ko zadnji supermodel...“ A ptice? Čitave kolonije gradske pernate sitneži i krupneži gnijezdile su se po simsovima, pretvarajući ih u male ornitološke rezervate. Betonsko-staklene kocke novogradnji, pa i razvedeni snoliki oblici organičkog tipa nedvojbeno mogu pružiti vizualne užitke prvog reda, ali, pobogu, dokidanjem poprišta stereotipova karikature i filma moderna će arhitektura u velikoj mjeri doprinijeti daljnjem potonuću suvremenog društva u dekadenciju.

Samo simsovi stoje između nas i neizvjesne budućnosti.
Dobro, ne baš samo simsovi, ali red je i njih se sjetiti u nekom nabrajanju stvari koje polako nestaju i čine da se sve manje ugodno osjećamo u suvremenom svijetu.
A to sam upravo, eto, i učinio.

- 15:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 25.06.2008.

Zašto ne želim navijati za hrvatske sportaše


Nekako sam prestao pratiti skijaške skokove. No nisam posve siguran da im se neću vratiti uredim li svoj život ponovo tako da u njemu ima mjesta za sjedenje pred televizorom i obavezno godišnje hodoćašće na Planicu. Formulu 1 pak i dalje pratim, iako ne tako pobožno kao do prije nekoliko godina. Sada sam i profesionalno vezan za nju, no bez obzira na to i dalje mi je čitava ta priča dostatno zanimljiva, čak i za dosadnih utrka poput ove zadnje na Magny Coursu. Zadnje uopće ondje, nadam se, bezlična i dosadna staza neće mi nedostajati presele li VN Francuske negdje drugdje.

Ne jednom sam, napola u šali, znao govoriti kako će me i Formula 1 i skijaški skokovi prestati zanimati u trenutku kada se u njima pojave hrvatski natjecatelji. Srećom, taj dan još nije naročito blizu, iako žalosni pomaci već postoje: obnovili su skakaonicu u Delnicama, a državljanin neke slavenske, istočnoeuropske zemlje je upravo tijekom ovog mjeseca prvi puta u povijesti osvojio neku F1 utrku. Ipak, prilično sam uvjeren da mogu još neko vrijeme u miru gledati navedene sportove zato što volim te discipline kao takve, bez pravog, zasljepljujućeg navijanja. Naravno da će mi uvijek netko biti bliži srcu, to je ljudski, ali nema one prisile, zaslijepljenosti i svih ostalih zala koje prate navijanje.

Sjećate li se godine 1990? Država u kojoj smo živjeli zvala se Jugoslavija, bila je pred raspadom i mnogi njeni stanovnici nisu je baš jako voljeli. Igralo se svjetsko nogometno prvenstvo i Jugoslavija je, nakon dosta vremena, stvarno imala dobru reprezentaciju, odličnog trenera Ivicu Osima, kombinaciju mladosti i iskustva s poprilično talenta. Skupina je prođena, klimavo, pa smo tukli Španjolce prekrasnim lažnjakom Piksija Stojkovića, jednim od onih golova koji razlikuju najveće nogometne umjetnike od smrtnika, a onda ispali na penale od Argentine u utakmici u kojoj je Dragoljub Brnović, dežurno lijevo smetalo te repke i čovjek bez ikakve igračke suptilnosti, učinio nevidljivim Diega Armanda Maradonu. Gledao sam mnogo Maradoninih utakmica, čovjek je bez dileme najbolji nogometaš kojeg sam imao prilike gledati, ali nikada nisam vidio da je tako nemoćan na terenu kao tog dana pored Brnovića.

Starci vam tvrde da su tada navijali protiv Juge? Lažu. Vi tvrdite da ste navijali protiv Juge? Lažete. Gotovo sigurno. Izrežirali ste vlastita sjećanja i izbrisali ono što bi vam moglo biti osobno neugodno u kaosu ratnih godina koje su uslijedile. Svi su bili tužni zbog tog ispadanja na penale. U Zagrebu, gradu koji će vrlo ubrzo nakon toga postati metropola države koja se ne zove Jugoslavija, 90% ljudi bilo je tužno i željeli su da Osimovi dečki prođu. Kada sam nakon utakmice rekao „dobro, ispali smo, kaj sad, idemo pit...“ prostrijelili su me pogledi istinski razočaranih ljudi. Ljudi kojima je bilo stalo. Ne ovoliko ekstremno napuhano do iritancije kao 2008, ali navijali su i bili razočarani ispadanjem.

I ja sam navijao, ali nisam bio razočaran. Kao ni sada protiv Turaka. Postoji taj osjećaj da igraju „naši“ protiv „njihovih“ i ne mogu mu se baš posve othrvati, iako mi je sve više svejedno. Pitala me frendica sad za vrijeme tekme kako mogu biti tako miran, a ja joj odgovorio „zato što mi nije baš pretjerano stalo.“ Iako su mi Bilić Boysi čak i simpatični, jer uglavnom igraju lijep nogomet – ali mrzim ideju da MORAM navijati za njih jer predstavljaju Hrvatsku. Želim prvenstveno gledati dobru utakmicu i uživati u majstorskim potezima igrača. Kada smo tukli Engleze na Wembleyu bilo mi je drago, ali duboko u sebi najsretniji sam bio što sam vidio jedno majstorsko proigravanje Davida Beckhama, potez nogometnog umjetnika prvog reda, koji je u mom intimnom sustavu vrijednosti bio iznad svega što su hrvatski reprezentativci napravili te večeri.

Tu me proganja i moralna dvojba – da su naši kojim slučajem obranili vodstvo protiv Turaka i probili se u polufinale, pa finale, i ako se ondje nađu Rusi, za koga bih navijao? Pod uvjetom da Rusi nastave igrati nogomet kakav su igrali u četvrtfinalu, naravno. Mogu navijati za naciju i izdati ljubav prema sportu ili navijati za sport i izdati ljubav prema naciji. Nešto slično dogodilo se već na nekom košarkaškom prvenstvu devedesetih, kada se nisam mogao natjerati da navijam za Hrvatsku, a protiv Litve, jer je Litva igrala daleko bolju, ljepšu i zanimljiviju košarku. Iskreno, iako je sve na klimavim, hipotetskim nogama, mislim da bih u takvom finalu moje simpatije bile lagano na strani Rusa. Jer je estetski doživljaj savršene izvedbe u nekom sportu jači od glupog genetsko-društvenog koda koji me nacionalno određuje.

Jači je i od osobnosti sportaša. Već spomenuti Diego Maradona ili pak David Beckham po svemu su što znam o njima privatno zapravo, svaki na svoj način, vrlo antipatične spodobe. Ali ih iznimno cijenim kao umjetnike svog sporta. Na meni bližem području, Ayrton Senna i Michael Schumacher bili su/jesu samoživa, sebična govna spremna gaziti preko leševa kako bi se dočepali uspjeha. Ni svi milijuni novaca dani u dobrotvorne svrhe ne mogu izbrisati tu elementarnu činjenicu. No obojica su bili umjetnici na stazi i njihove izvedbe bi ponekad svojim savršenstvom ostavljale bez daha. Jednog sam obožavao, drugog iskonski mrzio i tek negdje iza tridesete se počeo lišavati tog jednoobraznog pogleda, shvaćati da treba uživati u onom što je dobro kod njih, a ne zbog nekih unaprijed stvorenih mišljenja negativno misliti o svakom raspletu u kojem ne pobijedi tvoj favorit.

Dakle, Hrvatska je ispala s Eura. Šteta, jer to znaći da više neću moći gledati Modrića, Kranjčara, Srnu, Rakitića... odlične nogometaše čiju je igru uglavnom užitak gledati. No Andrej Aršavin je još na prvenstvu i to mi zapravo u neku ruku treba značiti jednako ili više od ispadanja naših. Iako mi nogomet sam po sebi ne znači mnogo. Mislim da ću čak i propustiti večerašnju utakmicu Njemačke i Turske, jer u tim reprezentacijama zapravo i nema nekog igrača čije bi mi umijeće bili zadovoljstvo gledati. U svakom slučaju, mislim da sam definitivno raskrstio s gledanjem nekih samih po sebi nezanimljivih mi sportova zato što igraju „naši“. Skijanju se nisam prepustio ni za Janičine ere. Vaterpolo, zbogom. Rukomet... Hm... evo suprotnog primjera. Osobno najidiotskiji i najnezanimljiviji mi sport možda ipak koji puta ponovo pogledam, i to navijajući za Hrvatsku? Zašto? Zato što ondje postoji Veliki Umjetnik, čovjek čija je neočekivana rješenja i lakoću prevaziloženja šablona prekrasno gledati, a usput igra za nas – Ivano Balić.

No to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I dalje se u gledanju i praćenju orijentiram na sportove u kojima ne nastupaju hrvatski sportaši. I dalje mrzim ideju da moram navijati za nekoga zato što ima istu putovnicu kao i ja... Ne „moram“ u smislu da me netko konkretno sili na to (iako je iritantna medijska kampanja koja prati svaki nastup naših nogometaša na velikim natjecanjima, a ovih je tjedana eskalirala, uvelike utjecala na to da dijelom čak počnem priželjkivati naše što ranije ispadanje, samo da prestane), nego na onaj dio mog bića koji me natjera da ipak bar mrvicu preferiram nekog natjecatelja zato što je „naš“, svjesno ili podsvjesno. Iako me užasno grizlo vidjeti da je u dnevnim novinama pola prostora posvećeno nogometu, dok je vijest o poskupljenju mlijeka dobila tek nekoliko grafički neatraktivno opremljenih redaka. Užasnut sam idejom sporta kao nacionalnog ponosa, glasam za lsporpurlsportizam, ako takvo što postoji.

Na ovaj su me post inspirirale neke rasprave o mržnji i nacionalizmu na forumu.hr, pa potom sjajni zadnji postovi hiperborealnog vjetropira i probisvijeta u boci. Njihovi su postovi mnogo ozbiljniji, sveobuhvatniji i inteligentniji od ovog, doduše. I podsjetili su me u kakvu se grozomornu sprdačinu od mjesta za život pretvorila ova država koju smo si, šatro, sami stvorili, antipatična i trula do zla boga, a ipak i dalje mi nekako draga i bliska srcu usprkos svim evidentnim manama... Uz to, bilo me već malo i sram što dugo ne pišem ništa, a želim predstaviti suptilne promjene u dizajnu bloga koje mi je napravila jedna anatomski korektna nasmijana blogerica kojoj je i dalje neugodno što sam je stavio u linkove, jer ma koliko dobro piše još nije sigurna da želi dati to drugima na čitanje. Nadam se samo da neće sve pobrisati kao što je to nedavno nažalost učinila Liberty Bell. Ostavivši nas, uplakane, da se zapitamo znači li to, simbolički, da je sad uistinu odzvonilo slobodi...

- 13:06 - Komentari (51) - Isprintaj - #

srijeda, 11.06.2008.

Ona pjesma - Ballad Of A Thin Man

Ne, neću.
Znam da neću.
Neću gledati setliste, štogod izveo, novo, staro, best of, raritete... i jope dobro!

Da, hoću.
Znam da hoću.
Znam da ću u Varaždinu pokisnuti ko pas, nedvojbeno... al' što se može.

A vi? Što ćete vi, Gospodine Jones?

You walk into the room
With your pencil in your hand
You see somebody naked
And you say, "Who is that man?"
You try so hard
But you don't understand
Just what you'll say
When you get home


Olovka, i moje najjače oružje, transformirana u crnomanjaste plastične polupiramidalne tipke s konkavnim vrhovima i nizom malih bijelih ili plavih simbola po sebi. I naravno, ne moram ni ja razumjeti ono o čemu pišem, znam se izvući, o itekako znam. I prodati muda pod bubrege i katkad, ustreba li, bubrege pod muda. Kako god preferirate, ponešto za svakoga.

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Dalibor Z. (28), monter centralnog grijanja iz Pakraca: - „Highway 61 Revisited“ je najbolji album ikada snimljen.
dmj (38), folirant iz Samobora: - Pa sad... Ne znam je li baš najbolji, ali među pet-šest sigurno jest...

You raise up your head
And you ask, "Is this where it is?"
And somebody points to you and says
"It's his"
And you say, "What's mine?"
And somebody else says, "Where what is?"
And you say, "Oh my God
Am I here all alone?"


Nisam, nisam sam. Ma koliko se, nerijetko, tako osjećao i bio nabijen pustinjačkim emocijama, u svim kriznim situacijama odnekud izmigolje dragi mi ljudi i ponude pomoć. Ma koliko ih inače zanemarivao i bio đubre, nekako me, čini se, vole, i opraštaju mi. A ja sustavnim nejavljanjima i lažnim obećanjima pokušavam to zatrti u nekom suludom kurcšlusu između onoga što bih želio i onoga što uistinu mogu.

Zasad mi ne uspijeva. No koliko dugo može tako ići?

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Postojala je ta jedna pjesma, ponekad bi odnekud doplutala, nisam je mogao uloviti, locirati, znao sam samo da je klasični Dylan, negdje iz šezdesetih, i da je najbolja, ma koliko volio i druge. Mnogo drugih. Jako mnogo drugih. Dileme nije bilo, ova je bila zapisana negdje u podsvijesti kao ono najbolje što rezoniranje tonova nastalih sviranjem i pjevanjem uopće može dati. Godinama mi je izmicala, zapravo donedavno. Desetljećima čak.

You hand in your ticket
And you go watch the geek
Who immediately walks up to you
When he hears you speak
And says, "How does it feel
To be such a freak?"
And you say, "Impossible"
As he hands you a bone


Gorazd F. (43), instruktor spidveja iz Gornje Radgone: - „John Wesley Harding“ je najbolji album ikada snimljen.
dmj (38), luftinšpektor iz Velog Lošinja: - Pa sad... Ne znam je li baš najbolji, ali među pet-šest sigurno jest...

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Znao sam samo da povremeno, u više navrata u pjesmi, Dylan izgovori „Mister Jones“ s onim nivoom ultimativnog gađenja kojim Max Von Sydow kao Imperator Ming u „Flash Gordonu“ preko usana procijedi ime planeta Zemlje. Ili s kojim je Bombarder s Kvarnera devedesetih, dok je bio saborski zastupnik, znao otegnuto zagroktati prezime Tuđman...

You have many contacts
Among the lumberjacks
To get you facts
When someone attacks your imagination
But nobody has any respect
Anyway they already expect you
To just give a check
To tax-deductible charity organizations


Čokolade! Svježe čokolade! Ravno iz Amerike ili nekog djutića po putu. Ostale za pokllone odabrane đinđuve da i ne spominjem... Ako su šarene perlice i slična sranjca bile dobre za pokoravanje Indijanaca, zašto ja ne bih na neke vrlo slične načine umirivao vlastitu savjest?

You've been with the professors
And they've all liked your looks
With great lawyers you have
Discussed lepers and crooks
You've been through all of
F. Scott Fitzgerald's books
You're very well read
It's well known


Armando M. (33), ugostitelj iz Štrpeda: - „Blonde On Blonde“ je najbolji album ikada snimljen.
dmj (38), seljak iz Zagreba: - Pa sad... Ne znam je li baš najbolji, ali među pet-šest sigurno jest...

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Nije zapravo uopće važno kako sam je pronašao, naravno da na kraju jesam i da je i dalje jedinstvena i najbolja. I da odskače čak i u opusu čovjeka koji je napisao više sjajnih pjesama nego ma tko drugi, ikada. I da je, prokleto sam u to uvjeren, neće izvesti u Varaždinu.

Sudbina jarac. Ili neka druga životinja. Ionako im je čovjek svima dao imena...

Well, the sword swallower, he comes up to you
And then he kneels
He crosses himself
And then he clicks his high heels
And without further notice
He asks you how it feels
And he says, "Here is your throat back
Thanks for the loan"


Postoji teorija po kojoj ova pjesma zapravo opisuje silovanje u muškom zatvoru. To uopće nije glupa teorija.

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Mervluda H. (41), samohrana baka iz okolice Foče: - „Bringing It All Back Home“ je najbolji album ikada snimljen.
dmj (38), došljak iz Nedođije: - Pa sad... Ne znam je li baš najbolji, ali među pet-šest sigurno jest...

Now you see this one-eyed midget
Shouting the word "NOW"
And you say, "For what reason?"
And he says, "How?"
And you say, "What does this mean?"
And he screams back, "You're a cow
Give me some milk
Or else go home"


„SAD!“ „SAD!“

Dobro, dobro, skulirajmo se.
Uvijek ima neko sad.
I sutra će biti, čemu žuriti?

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Kada se nešto događa najrazboritije je, jamačno, pričekati da se dogodi do kraja pa uključiti sebe pred kraj na pobjedničku stranu, pobrati lovorike, a usput ne pretrgnuti se od posla ili ne daj bože izložiti opasnosti u nekim ranijim, riskantnijim fazama događanja. Talijani su to isprakticirali u ratovima, a socijalno smeće, kozmopolipi poput Gospodina Jonesa još i više. Uvijek isplivaju na površinu, u svakom društvu, u svakom režimu, neuništivi su. Iako su, dakako, nacionalno osvještene pjesme godinama smjeli pjevati samo pod tušem, kao Vanja Drach u „Zlatnim godinama“ (izvrsna scena u osrednjem filmu). I to im je jako teško padalo, domoljubima i načitanim pregaocima borbe za čim udobniju sofu.

Well, you walk into the room
Like a camel and then you frown
You put your eyes in your pocket
And your nose on the ground
There ought to be a law
Against you comin' around
You should be made
To wear earphones


Imelda M. (62), staretinarka iz Male Vašice: - „Basement Tapes“ je najbolji album ikada snimljen.
dmj (38), smrtnik iz Golkonde: - Pa sad... Ne znam je li baš najbolji, ali među pet-šest sigurno jest...

Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones?


Uočavate li pravilo? Da, moglo bi ih biti još... Nitko nije snimio toliko neprikosnovenih remek-djela kao Dylan. I, akoprem ima i autora koje volim više od njega, jako se veselim koncertu. Neizmjerno jako.

A vi, Gospodine Jones?

- 21:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!