Zašto ne želim navijati za hrvatske sportaše
Nekako sam prestao pratiti skijaške skokove. No nisam posve siguran da im se neću vratiti uredim li svoj život ponovo tako da u njemu ima mjesta za sjedenje pred televizorom i obavezno godišnje hodoćašće na Planicu. Formulu 1 pak i dalje pratim, iako ne tako pobožno kao do prije nekoliko godina. Sada sam i profesionalno vezan za nju, no bez obzira na to i dalje mi je čitava ta priča dostatno zanimljiva, čak i za dosadnih utrka poput ove zadnje na Magny Coursu. Zadnje uopće ondje, nadam se, bezlična i dosadna staza neće mi nedostajati presele li VN Francuske negdje drugdje.
Ne jednom sam, napola u šali, znao govoriti kako će me i Formula 1 i skijaški skokovi prestati zanimati u trenutku kada se u njima pojave hrvatski natjecatelji. Srećom, taj dan još nije naročito blizu, iako žalosni pomaci već postoje: obnovili su skakaonicu u Delnicama, a državljanin neke slavenske, istočnoeuropske zemlje je upravo tijekom ovog mjeseca prvi puta u povijesti osvojio neku F1 utrku. Ipak, prilično sam uvjeren da mogu još neko vrijeme u miru gledati navedene sportove zato što volim te discipline kao takve, bez pravog, zasljepljujućeg navijanja. Naravno da će mi uvijek netko biti bliži srcu, to je ljudski, ali nema one prisile, zaslijepljenosti i svih ostalih zala koje prate navijanje.
Sjećate li se godine 1990? Država u kojoj smo živjeli zvala se Jugoslavija, bila je pred raspadom i mnogi njeni stanovnici nisu je baš jako voljeli. Igralo se svjetsko nogometno prvenstvo i Jugoslavija je, nakon dosta vremena, stvarno imala dobru reprezentaciju, odličnog trenera Ivicu Osima, kombinaciju mladosti i iskustva s poprilično talenta. Skupina je prođena, klimavo, pa smo tukli Španjolce prekrasnim lažnjakom Piksija Stojkovića, jednim od onih golova koji razlikuju najveće nogometne umjetnike od smrtnika, a onda ispali na penale od Argentine u utakmici u kojoj je Dragoljub Brnović, dežurno lijevo smetalo te repke i čovjek bez ikakve igračke suptilnosti, učinio nevidljivim Diega Armanda Maradonu. Gledao sam mnogo Maradoninih utakmica, čovjek je bez dileme najbolji nogometaš kojeg sam imao prilike gledati, ali nikada nisam vidio da je tako nemoćan na terenu kao tog dana pored Brnovića.
Starci vam tvrde da su tada navijali protiv Juge? Lažu. Vi tvrdite da ste navijali protiv Juge? Lažete. Gotovo sigurno. Izrežirali ste vlastita sjećanja i izbrisali ono što bi vam moglo biti osobno neugodno u kaosu ratnih godina koje su uslijedile. Svi su bili tužni zbog tog ispadanja na penale. U Zagrebu, gradu koji će vrlo ubrzo nakon toga postati metropola države koja se ne zove Jugoslavija, 90% ljudi bilo je tužno i željeli su da Osimovi dečki prođu. Kada sam nakon utakmice rekao „dobro, ispali smo, kaj sad, idemo pit...“ prostrijelili su me pogledi istinski razočaranih ljudi. Ljudi kojima je bilo stalo. Ne ovoliko ekstremno napuhano do iritancije kao 2008, ali navijali su i bili razočarani ispadanjem.
I ja sam navijao, ali nisam bio razočaran. Kao ni sada protiv Turaka. Postoji taj osjećaj da igraju „naši“ protiv „njihovih“ i ne mogu mu se baš posve othrvati, iako mi je sve više svejedno. Pitala me frendica sad za vrijeme tekme kako mogu biti tako miran, a ja joj odgovorio „zato što mi nije baš pretjerano stalo.“ Iako su mi Bilić Boysi čak i simpatični, jer uglavnom igraju lijep nogomet – ali mrzim ideju da MORAM navijati za njih jer predstavljaju Hrvatsku. Želim prvenstveno gledati dobru utakmicu i uživati u majstorskim potezima igrača. Kada smo tukli Engleze na Wembleyu bilo mi je drago, ali duboko u sebi najsretniji sam bio što sam vidio jedno majstorsko proigravanje Davida Beckhama, potez nogometnog umjetnika prvog reda, koji je u mom intimnom sustavu vrijednosti bio iznad svega što su hrvatski reprezentativci napravili te večeri.
Tu me proganja i moralna dvojba – da su naši kojim slučajem obranili vodstvo protiv Turaka i probili se u polufinale, pa finale, i ako se ondje nađu Rusi, za koga bih navijao? Pod uvjetom da Rusi nastave igrati nogomet kakav su igrali u četvrtfinalu, naravno. Mogu navijati za naciju i izdati ljubav prema sportu ili navijati za sport i izdati ljubav prema naciji. Nešto slično dogodilo se već na nekom košarkaškom prvenstvu devedesetih, kada se nisam mogao natjerati da navijam za Hrvatsku, a protiv Litve, jer je Litva igrala daleko bolju, ljepšu i zanimljiviju košarku. Iskreno, iako je sve na klimavim, hipotetskim nogama, mislim da bih u takvom finalu moje simpatije bile lagano na strani Rusa. Jer je estetski doživljaj savršene izvedbe u nekom sportu jači od glupog genetsko-društvenog koda koji me nacionalno određuje.
Jači je i od osobnosti sportaša. Već spomenuti Diego Maradona ili pak David Beckham po svemu su što znam o njima privatno zapravo, svaki na svoj način, vrlo antipatične spodobe. Ali ih iznimno cijenim kao umjetnike svog sporta. Na meni bližem području, Ayrton Senna i Michael Schumacher bili su/jesu samoživa, sebična govna spremna gaziti preko leševa kako bi se dočepali uspjeha. Ni svi milijuni novaca dani u dobrotvorne svrhe ne mogu izbrisati tu elementarnu činjenicu. No obojica su bili umjetnici na stazi i njihove izvedbe bi ponekad svojim savršenstvom ostavljale bez daha. Jednog sam obožavao, drugog iskonski mrzio i tek negdje iza tridesete se počeo lišavati tog jednoobraznog pogleda, shvaćati da treba uživati u onom što je dobro kod njih, a ne zbog nekih unaprijed stvorenih mišljenja negativno misliti o svakom raspletu u kojem ne pobijedi tvoj favorit.
Dakle, Hrvatska je ispala s Eura. Šteta, jer to znaći da više neću moći gledati Modrića, Kranjčara, Srnu, Rakitića... odlične nogometaše čiju je igru uglavnom užitak gledati. No Andrej Aršavin je još na prvenstvu i to mi zapravo u neku ruku treba značiti jednako ili više od ispadanja naših. Iako mi nogomet sam po sebi ne znači mnogo. Mislim da ću čak i propustiti večerašnju utakmicu Njemačke i Turske, jer u tim reprezentacijama zapravo i nema nekog igrača čije bi mi umijeće bili zadovoljstvo gledati. U svakom slučaju, mislim da sam definitivno raskrstio s gledanjem nekih samih po sebi nezanimljivih mi sportova zato što igraju „naši“. Skijanju se nisam prepustio ni za Janičine ere. Vaterpolo, zbogom. Rukomet... Hm... evo suprotnog primjera. Osobno najidiotskiji i najnezanimljiviji mi sport možda ipak koji puta ponovo pogledam, i to navijajući za Hrvatsku? Zašto? Zato što ondje postoji Veliki Umjetnik, čovjek čija je neočekivana rješenja i lakoću prevaziloženja šablona prekrasno gledati, a usput igra za nas – Ivano Balić.
No to su iznimke koje potvrđuju pravilo. I dalje se u gledanju i praćenju orijentiram na sportove u kojima ne nastupaju hrvatski sportaši. I dalje mrzim ideju da moram navijati za nekoga zato što ima istu putovnicu kao i ja... Ne „moram“ u smislu da me netko konkretno sili na to (iako je iritantna medijska kampanja koja prati svaki nastup naših nogometaša na velikim natjecanjima, a ovih je tjedana eskalirala, uvelike utjecala na to da dijelom čak počnem priželjkivati naše što ranije ispadanje, samo da prestane), nego na onaj dio mog bića koji me natjera da ipak bar mrvicu preferiram nekog natjecatelja zato što je „naš“, svjesno ili podsvjesno. Iako me užasno grizlo vidjeti da je u dnevnim novinama pola prostora posvećeno nogometu, dok je vijest o poskupljenju mlijeka dobila tek nekoliko grafički neatraktivno opremljenih redaka. Užasnut sam idejom sporta kao nacionalnog ponosa, glasam za lsporpurlsportizam, ako takvo što postoji.
Na ovaj su me post inspirirale neke rasprave o mržnji i nacionalizmu na forumu.hr, pa potom sjajni zadnji postovi hiperborealnog vjetropira i probisvijeta u boci. Njihovi su postovi mnogo ozbiljniji, sveobuhvatniji i inteligentniji od ovog, doduše. I podsjetili su me u kakvu se grozomornu sprdačinu od mjesta za život pretvorila ova država koju smo si, šatro, sami stvorili, antipatična i trula do zla boga, a ipak i dalje mi nekako draga i bliska srcu usprkos svim evidentnim manama... Uz to, bilo me već malo i sram što dugo ne pišem ništa, a želim predstaviti suptilne promjene u dizajnu bloga koje mi je napravila jedna anatomski korektna nasmijana blogerica kojoj je i dalje neugodno što sam je stavio u linkove, jer ma koliko dobro piše još nije sigurna da želi dati to drugima na čitanje. Nadam se samo da neće sve pobrisati kao što je to nedavno nažalost učinila Liberty Bell. Ostavivši nas, uplakane, da se zapitamo znači li to, simbolički, da je sad uistinu odzvonilo slobodi...
|
