Zdenkov kulturni kombi

četvrtak, 29.05.2008.

Godina prekida tradicija


Čudna neka ova 2008...
Sve one stvari koje godinama smatram tradicijama nekako su se izvitoperile i iskliznule mi iz ruku...
Nakon podosta godina redovnosti nisam otišao na Planicu.
Idući tjedan ću propustiti i Animafest, boraveći na drugoj strani Atlantika.
Bilo je tu još ponešto takvih, prekinutih, a dugogodišnjih navika.
O najznačajnijoj, naravno, možete ponešto pročitati u kolumni u novom Kliku.
Živo me zanima hoću li se iduće nedjelje (one za deset dana, ne ove sada) pojaviti na startu zagrebačkog rallya oldtimera - više od dvadeset godina nisam ga propustio...

Tko zna...

- 01:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.05.2008.

Sunce


Ja noću bežim od prošlosti
Ja se danju krijem od radosti
Ja sam tvoja slomljena ništica
Ja sam ona bezvredna stvarčica

Sunce, ne gasi se, ugrej me
Sunce, ne zalazi, trebaš mi
Ja sam tvoja hladna ništica
Ja sam ona bezvredna stvarčica


Čudno je kako nigdje i ni iz čega ponekad nastane savršenstvo.
Ova grupa, Ursula i provincijalac, ima tu jednu pjesmu, imbecilno loše dosjetke u naslovu (Budilnik za Radmilu P.)... pa ipak, zaboravljeni, izgubljeni u prostoru i vremenu, stvorili su mali komadić sjetnog pop savršenstva.

Možete je i skinuti na ovoj stranici. Kao i Okean La strade, o kojem sam već pisao.

- 01:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 13.05.2008.

Stockholm Syndrome

What's the matter, why don't you answer
What's the matter with me
Cause it's so hard to be
Free and easy, we'll disappear completely
Hardly as I've known it's glad


Tišina.
Samo tišina.
Eventualno, ponekad, zvono.
Koje i opet vodi prema tišini.
Nedostaje... zapravo ne znam što nedostaje.
Vjera?
Poriva ima...
Riječi?
Tako je...
Nedostaju riječi.
Ma koliko nevjerojatno zvučalo.
Iako, i to je samo posljedica.
Nadam se.

You're heart is broken, and the doors are open
As you're hoping to be
There's brighter places to see
Hands need warning, early in the morning
Hardly as I've known a surprise


Oh da, teško je ali vrijedi.
Trenuci nisu samo lijepi - oni su prekrasni.
I nisu baš samo trenuci.
Učimo.
Ne znamo.
Izvan naših sfera smo.
Ne snalazimo se baš najbolje.
No ne znači da se ne trudimo.

No, don't warn me
I know it's wrong, but I swear it won't take long
And I know, you know,
It makes me sigh; I do believe in love


Naravno da vjerujem.
Nikada nisam ni prestajao.
Ni u godinama soliranja.
Priznajem, dakako, da sam ovu riječ ovdje stavio namjerno.
Jer tu u pjesmi ide solo.
Ne predug, lijep.
Krasan, zapravo.
Iako, daleko sam još od prave ljubavi.
Spram Yo La Tengo.
Tek upoznajem, tek učim.
No ovom su me pjesmom kupili.

No, don't warn me
I know it's wrong, but I swear it won't take long
And I know, you know,
It makes me sigh; I do believe, I do believe


Zašto postoje ovakvi dani?
Kada ama baš ništa ne mogu, sve stoji.
Mislio sam da će proći.
Da postoji taj prokleti deus ex machina.
Ali čak ni velike, konjske injekcije sreće ne pomažu.
Izgleda da terapija mora biti dugoročnija.

Another season, but the same old feelings
Another reason could be
I'm tired of aching, summer's what you make it
But I'll believe what I want to believe


Sutra počinjem.
Sa svime.
Sutra.
Ne, stvarno...
Sutra.
Ne, ono, malo sutra.
Baš sutra.
Sutra kao sutra.

Sutra.

- 23:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

Izgubljeno brdo




Do svoje desete godine pročitao sam sve knjige Zane Greya do kojih sam mogao doći, a bilo ih je petnaestak u kućnoj kolekciji, plus još nekoliko njih nabavljenih drugim putevima. Među apsolutnim favoritima bili su "Jahači rumene kadulje" i nastavak "Duginim tragom". Na kraju prvog dijela momak po imenu Lassiter i njegova velika ljubav, žena čije sam ime, priznajem, otada zaboravio (Jane, provjerih na Wikipediji), ostaju zarobljeni u skrivenoj dolini, negdje u Utahu, zatvorenoj i nepristupačnoj sa svih strana, nakon urušavanja jedinog puta do nje. U nastavku ih pronađu, no tek nakon što su, ne vara li me sjećanje, desetak godina proveli ondje, zarobljeni, zaljubljeni i sretni. Neminovno, izolacija nije mogla potrajati vječno, ali dok je trajalo bilo je lijepo... A u moju djetinju glavu zauvijek usadilo maštariju o izgubljenoj dolini, o nekom mjestu bliskom, a ipak nedostupnom, koje skriva raznorazna šarena čudesa.

Imao sam takvo mjesto, donedavno. Odrastajući u Velom Lošinju, najjužnijem mjestu na otoku, u koje vodi samo jedna cesta i ondje završava, ipak nisam bio posve na kraju puta. Ne, ne govorim o drugim otocima, iako ih jesam povremeno gledao maštajući o čudnovatim, drukčijim mjestima, ljudima i svjetovima koji se ondje kriju... Baš kao što djeca u „Začuđenim svatovima“ s istarske obale promatraju tamni, tajanstveni Cres i zamišljaju koješta, tako sam i ja znao noćima ležati negdje na vrhu lukobrana na Rovenskoj, onog istog koji je svečano otvorio nadvojvoda Maksimilijan, koji će kasnije, u svijetu koji više pripada Zane Greyu nego mirnom otočkom djetinjstvu, postati car čitavog Meksika. U mraku, promatrao sam svjetla gradova u daljini... Nerezine, Osor, Punta Križa, Krk, Rab, Novalja... Ono u daljini, iza, što mislim da bi trebao biti Novi Vinodolski... Svaki set svjetala činilo se kao da skriva čudesne tajne, priče i crvotočinom načete gusarske škrinje s možebitnim zaboravljenim blagom koje drijemaju po napuštenim konobama. No prava je tajna bila mnogo bliže, odmah iza brda, na kraju poznatog svijeta.

Veli Lošinj ne nalazi se na samom južnom kraju otoka, iza njega prostire se još popriličan komad brda i uglavnom strme, nepristupačne obale. Došao sam već kao klinac do Kriške s jedne i Balvanide s druge strane, no južnije su mi uvale i obale bile nepristupačne... Samo bih ih vidio s vrha Svetog Ivana i zamišljao, skupljao fragmentiće iz priča o stvarima koje se, navodno, nalaze u tim tajnim predjelima. Ostaci neke rimske vile, stara napuštena groblja, krda divljih svinja... Iz prve ruke znao sam da se neke mračne tajne nalaze ondje... Jednom, samo jednom, s djedom sam se probio skoro u samo srce tame... Iako su putevi bili zakrčeni (živjelo se od turizma i ljudi su posve zapustili te stazice, pustivši da ih makija zastre), upravo su polagali nekakve kablove, struju ili telefon, ne znam više, prema Iloviku, i stoga raskrčili prolaz. Odvažno, slučajno, zaputili smo se, skupljajući putem komadiće odbačenih šarenih žica i doprli sve do pastirske kuće u kojoj su se sušile janjeće kože. Na rubu cisterne nalazili su se ostaci neke raščerupane ptičice, koja se pošla napojiti i bila zaskočena od neznane i samim time zastrašujuće zvijeri, a voda u otvorenoj cisterni bila je mutna i neprivlačna. Mnogo godina kasnije, čitajući priče o Conanu, shvatio sam da upravo tako zamišljam Bunar iz kojeg izvire Zlo, prolaz do mračnih, nespoznatljivih sila iz utrobe zemlje.

Tada i ondje, pokušali smo doći do kraja otoka, no morali smo priznati poraz. Okrenuli smo se i vratili, napustivši kože, strvinu, cisternu, Zlo, a iako smo prokrčili malen dio puta tom ekskurzijom k nenađenom Kurtzu, sve je uokolo ostalo divlje i neistraženo. Još će mi čitavih četvrt stoljeća jug otoka ostati nepoznanica, tako blizu a tako mistična, nepoznata, strana, ponekad čak i prijeteća. Većina mojih najluđih snova odvijala se ondje. Izgubljena brda, doline, gradovi, ceste, kuće, ljudi... godinama i godinama, najčudnije su mi pojave dolazile u snove – a gotovo su svi takvi snovi bili smješteni ondje, u toj neistraženoj, opakoj divljini, neznanom svijetu koji je počinjao iza zadnjih kuća Rialta i starih, navodno rimskih stepenica koje su se od Svete Ane, crkve koja se ponekad počne pretvarati u kukca, izdižu spram juga. Susreo sam jednom ili dvaput u tim lutajućim snovima i stranca u crnom, pozdravio me, lagano dotaknuvši rukom obod svog šešira. Prepoznao sam ga. Lassiter.

A onda sam čuo da je sve gotovo. I bilo je. Mormoni su provalili u dolinu. Probili su cestu preko vrha otoka, sve to Martvaške, uvale na samom jugu. Čak su je i asfaltirali i napravili parking za sve one koji barkama kreću za Ilovik. Usprkos inicijalnom oklijevanju, otišao sam onamo, u nekoliko navrata, otkrio neka nova, lijepa, pitoma mjesta i uvale, neka su mi postala i draga, upisala se na listu razloga zašto toliko volim taj Lošinj... A ondje, na samom kraju, stajala je mala drvena tabla, pokazujući da je probijen put i prema Velom, da se može proći njime i doći do Kriške, točno onim dijelovima u kojima su se odvijali svi moji najfascinantniji snovi. Morao sam suočiti se s time, kad-tad. Pa sam bez puno razmišljanja krenuo uskom i neravnom stazom, napola očekujući susret sa Sudbinom. Probijao sam se kroz šume zavodnica, nikada ih i nigdje toliko nisam vidio, odolio njihovom sirenskom zovu i bez većih dogodovština spustio se u poznate krajeve. Bez veze. Ničega tajanstvenog, zanimljivog, ničega dostojnog sna. Samo pejzaž, nekad bezvezan, nekad lijep, uglavnom ravnodušan, ni dobar ni loš ni zao. Možda sam i susreo Sudbinu, uostalom, možda je njena tajna u tome da je nema ili da je ne možemo prepoznati kada je vidimo. Tko zna...

Od toga dana nikada više nisam sanjao jug otoka. Zapravo, otada uopće malo sanjam.

- 20:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!