Zdenkov kulturni kombi

O simsovima

Stajo sam na simsu sa dva kofera
Rekao sam furaj, putujem i ja...

Ako je gospodin Bajagić prije dvadeset i kusur godina, pišući ovu pjesmu, sanjao tada još nerođeni kazahstanski supermodel, danas a posteriori neumitno moramo zaključiti da joj je lagao. Možda, da je pjesmu napisao Ipe, procjena situacije ne bi bila toliko različita od istinskog razvoja događaja – no duet Laza i Ipe nema više preživjelih članova, a koferi ionako nikada nisu pronađeni te neki od ex-yu rock kritičarskih autoriteta poprilično sumnjaju u realnost njihovog postojanja. Uostalom, što će koferi nekome tko ono najvrednije što ima ionako prenosi u bubnju?

A možda je ovo o čemu čitamo samo znak nadolazećeg sloma burze manekenki i modela, možda je u modnom svijetu nastupila nova 1929? Možda će prolaznici koji šeću među visokim kvartovima modnih centara poput Pariza i Milana morati neprestance pogledavati prema gore, uspaničeni mogućnošću da ih kakva samoubilački nastrojena manekenka strefi u nezgodnom trenutku, baš dok sms-om plaćaju parking ili dok bluetoothom diskretno razmjenjuju slike intimnih djelova tijela s ljubavnim partnerima. Možebitno ožitvovorenje ovog trenda neminovno bi dovelo i do nove sekte voajerizma, muškaraca oboružanih preciznim videokamerama i fotoaparatima koji bi čekali trenutak nekog sudbonosnog skoka, hitro reagirajući snimali zadnji pogled pod suknju padajućih fotomodela, nadajući se da su u trenutku tog zadnjeg čina djevojke odlučile posvema izbjeći sputanost tijela donjim rubljem, u skladu s aktualnim trendovima, i još istog dana uzbuđeno objavljujući svoje trofeje na specijaliziranim sajtovima. U Japanu već utreniravaju skupinu genetski modificiranih voajera, vratova stalno okrenutih nagore, s ninja vještinama na okidaču kamere, zlu ne trebalo.

U svakom slučaju, čak i uza moj gotovo posvemašnji izostanak aprecijacije spram slobodnih penjača po gradskim fasadama, iskoristio bih ovo mjesto za iskazivanje ogorčenosti spram odumiranja simsova u modernoj arhitekturi.

Simsovi su zakon.
Na desetine se dobrih karikatura odvija ondje, najčešće pokazujući ljubavnike pobjegle iz stanova pred neočekivano nadolazećim muževima. Filmske borbe nad provalijama da i ne spominjemo. Uz mitsko mjesto svih simsova, onaj jedan jedini slabo učvršćeni dio koji se odvali pod nogama, najčešće good guyu koji onda ipak nekako uspije zajebati negativca. Ili, ako se otkrhne pod nogom samom negativcu, izazove refleksno pružanje ruke našeg junaka. „Zao možda jesi, al' ne mogu te pustit da samo tako pogineš, ko zadnji supermodel...“ A ptice? Čitave kolonije gradske pernate sitneži i krupneži gnijezdile su se po simsovima, pretvarajući ih u male ornitološke rezervate. Betonsko-staklene kocke novogradnji, pa i razvedeni snoliki oblici organičkog tipa nedvojbeno mogu pružiti vizualne užitke prvog reda, ali, pobogu, dokidanjem poprišta stereotipova karikature i filma moderna će arhitektura u velikoj mjeri doprinijeti daljnjem potonuću suvremenog društva u dekadenciju.

Samo simsovi stoje između nas i neizvjesne budućnosti.
Dobro, ne baš samo simsovi, ali red je i njih se sjetiti u nekom nabrajanju stvari koje polako nestaju i čine da se sve manje ugodno osjećamo u suvremenom svijetu.
A to sam upravo, eto, i učinio.