Zdenkov kulturni kombi

Tuxedomoon

Većim dijelom osamdesetih i ranih devedesetih razmjerno sam redovno slušao emisiju Van struje na Radiju 101. Ondje su redovno, pretpostavljam, puštali neke bendove koje danas volim, a za koje onomad nije još otvoren prostor u mojoj glavi. No, zapravo, i danas imam prilično velik otklon prema velikom dijelu scene koja je tada presudno oblikovala razvoj indie glazbe - postoji nešto u tom zvuku osamdesetih što me spriječilo da ikada uistinu zavolim npr. Replacementse, Dinosaur Jr, Minutemen, Fugazi, NoMeansNo i hrpu drugih legendarnih i utjecajnih bendova. Usprkos tome, uporno sam slušao Van struje u nadi da ću ponovo pronaći nešto što će me šutnuti u dupe i mozak onom istom snagom kojom je to učinio Nick Cave kada sam ga prvi puta čuo 1985. Preslušao sam gomilu nezanimljivih i napornih pjesama u iščekivanju nečega posebnog. I gle, uistinu, u nekoliko sam navrata naletio na poneku prekrasnu, opčinjavajuću, fantastičnu melodiju u koju bih se otprve zaljubio. Takve su obično išle u nekim blokovima i nikada ne bih uspio saznati o kome je riječ. A u onim rijetkim trenucima kada bi voditelj ipak odjavio takvu pjesmu uvijek bih, bez iznimke, čuo isto ime. Tuxedomoon.

Ma koliko ga danas prikazivao nostalgičnim i žalio za kopanjem po kutijama s pločama na Cvjetnjaku i snimanjem kazeta s radija, bilo je to zapravo grozno vrijeme. Nisam imao para za originalne ploče niti poznavao ljude koji su slušali takvu vrstu glazbe, od kojih bih je mogao presnimiti. Otvoren je i dućan, Iz sve snage, ali ploče u njemu bile su mi preskupe, a cd plejer nabavit ću tek u drugoj polovici devedesetih. Kroz desetljeće rata i opijanja po parkovima provukao sam se samo s mutnom uspomenom na jedan sjajan bend, bez ikakvih dodirnih točaka s njihovom glazbom. A onda sam, već početkom novog milenija, naletio na neupečatljivu kazetu narančastog omota kod začudno kasno upoznatog frenda i sugrađanina, Kreše: Half Mute/Desire. Sve što sam pamtio vratilo se, intenzitetom koji je opravdao čekanje. Uslijedilo je vrijeme skidanja glazbe s Interneta, koncert u Tvornici prije, mislim, tri godine i ovaj u Aquariusu sad u četvrtak. Tuxedomoon su postali svakodnevnica, tamni sudrug mog života.

Dvaput se, u razmaku od desetak godina, dogodilo da se dva studenta klasične glazbe upoznaju tijekom studija, odluče napraviti avangardno-eksperimentalni pop bend i da tako nastane najbolji bend na svijetu. Jer u određenim trenucima i određenim raspoloženjima, dileme nema, i Kraftwerk i Tuxedomoon mogu biti taj neulovljivi a neprikosnoveni najbolji bend na svijetu. Dapače, vrlo često to i jesu. I prelijepom igrom sudbine oba sam benda prvi puta gledao uživo u razmaku od samo jednog dana. Volio bih da se takva igra ponovila i da sam večeras, umjesto pisanja ovog posta bio na koncertu Kraftwerka, ali neke su stvari ipak presavršene a da bi se dogodile dvaput.

Kako opisati Tuxedomoon nevježama? Pola pjesama im zvuči kao orkestrirana budilica, a drugu polovicu čine neodoljive plesne pjesme zaraznih sintetičkih ritmova sa sjetnim preljevom violina, gitara i duhača. I sve su sjajne. Danas, na novim albumima, pomaknuli su se prema nešto klasičnijim strukturama u rasponu od žešćih, gitarom i basom vođenih pjesama do bijenalskih instrumentalnih komada. I dalje su sjajni. Vrijeme ih nije pregazilo jer su oduvijek bili van njega. Možda nakratko, početkom osamdesetih, moglo ih se napola ugurati u nekakav trend avangardnog elektronskog popa, ali baš poput gotovo jednako sjajnih Residentsa, njihova je glazba bila i ostala van svih logičkih okvira. S dodatkom, ne znam, možda je to violina, možda truba, onoga što ih čini meni toliko neodoljivim: sjete. Mislim da nisam čuo niti jednu pjesmu Tuxedomoona, čak ni one najavangardnije i najeksperimentalnije, koja negdje u sebi ne sadrži tračak sjete, sliku nekog praznog parka s otpalim lišćem u sunčanom, a istovremeno hladnom listopadskom danu. Pjesme su to koje, čak i kad se na površini smiju, kriju neku zagasitu tugu u očima. Ondje osmijeha nema.

Možda baš zbog toga, danas je Tuxedomoon generacijski bend. Na sinoćnjem koncertu je velika većina publike bila u tridesetima ili starija. Mlađi su, čak i mnogi od kojih bih očekivao da po svakoj logici dođu pokloniti se ovom neumoljivo sjajnom bendu izvrsnih, osobitih svirača, čak i glazbenici, radije otišli na loš zadarski Iron Maiden tribute band u Kset. Na forumu, na temi o koncertu, također tišina mladih. Je li to neki generacijski jaz koji ne shvaćam? Po svakom kriteriju kojeg se mogu sjetiti, Tuxedomoon bi danas morali biti cijenjeni kao legende i uzori, a očigledno to nisu. Što ne znači da koncert nije bio pristojno popunjen i da većina nas ondje naprijed nije uživala. Cijelim tijelom, vodeći bas čak i u onim budilica stvarima naprosto tjera na cupkanje u mjestu i mrdanje guzicom. Što sam i ja radio s osmijehom na licu gotovo čitavo vrijeme koncerta, i ljudi oko mene, i one tri darkerice neposredno ispred, i gotovo svi, kamo god bih pogledao. Koncert, objektivno, nije bio vrhunski za njihove standarde, zvuk je bio loše posložen, oni umorni i neraspoloženi, a ni mjesto odvijanja nije baš naročito inspirativno. Pa ipak, velika je većina ljudi imala osmjehe duboko usječene u obraze. No oči nam se nisu smijale.