Zdenkov kulturni kombi

subota, 24.02.2007.

Tuxedomoon

Većim dijelom osamdesetih i ranih devedesetih razmjerno sam redovno slušao emisiju Van struje na Radiju 101. Ondje su redovno, pretpostavljam, puštali neke bendove koje danas volim, a za koje onomad nije još otvoren prostor u mojoj glavi. No, zapravo, i danas imam prilično velik otklon prema velikom dijelu scene koja je tada presudno oblikovala razvoj indie glazbe - postoji nešto u tom zvuku osamdesetih što me spriječilo da ikada uistinu zavolim npr. Replacementse, Dinosaur Jr, Minutemen, Fugazi, NoMeansNo i hrpu drugih legendarnih i utjecajnih bendova. Usprkos tome, uporno sam slušao Van struje u nadi da ću ponovo pronaći nešto što će me šutnuti u dupe i mozak onom istom snagom kojom je to učinio Nick Cave kada sam ga prvi puta čuo 1985. Preslušao sam gomilu nezanimljivih i napornih pjesama u iščekivanju nečega posebnog. I gle, uistinu, u nekoliko sam navrata naletio na poneku prekrasnu, opčinjavajuću, fantastičnu melodiju u koju bih se otprve zaljubio. Takve su obično išle u nekim blokovima i nikada ne bih uspio saznati o kome je riječ. A u onim rijetkim trenucima kada bi voditelj ipak odjavio takvu pjesmu uvijek bih, bez iznimke, čuo isto ime. Tuxedomoon.

Ma koliko ga danas prikazivao nostalgičnim i žalio za kopanjem po kutijama s pločama na Cvjetnjaku i snimanjem kazeta s radija, bilo je to zapravo grozno vrijeme. Nisam imao para za originalne ploče niti poznavao ljude koji su slušali takvu vrstu glazbe, od kojih bih je mogao presnimiti. Otvoren je i dućan, Iz sve snage, ali ploče u njemu bile su mi preskupe, a cd plejer nabavit ću tek u drugoj polovici devedesetih. Kroz desetljeće rata i opijanja po parkovima provukao sam se samo s mutnom uspomenom na jedan sjajan bend, bez ikakvih dodirnih točaka s njihovom glazbom. A onda sam, već početkom novog milenija, naletio na neupečatljivu kazetu narančastog omota kod začudno kasno upoznatog frenda i sugrađanina, Kreše: Half Mute/Desire. Sve što sam pamtio vratilo se, intenzitetom koji je opravdao čekanje. Uslijedilo je vrijeme skidanja glazbe s Interneta, koncert u Tvornici prije, mislim, tri godine i ovaj u Aquariusu sad u četvrtak. Tuxedomoon su postali svakodnevnica, tamni sudrug mog života.

Dvaput se, u razmaku od desetak godina, dogodilo da se dva studenta klasične glazbe upoznaju tijekom studija, odluče napraviti avangardno-eksperimentalni pop bend i da tako nastane najbolji bend na svijetu. Jer u određenim trenucima i određenim raspoloženjima, dileme nema, i Kraftwerk i Tuxedomoon mogu biti taj neulovljivi a neprikosnoveni najbolji bend na svijetu. Dapače, vrlo često to i jesu. I prelijepom igrom sudbine oba sam benda prvi puta gledao uživo u razmaku od samo jednog dana. Volio bih da se takva igra ponovila i da sam večeras, umjesto pisanja ovog posta bio na koncertu Kraftwerka, ali neke su stvari ipak presavršene a da bi se dogodile dvaput.

Kako opisati Tuxedomoon nevježama? Pola pjesama im zvuči kao orkestrirana budilica, a drugu polovicu čine neodoljive plesne pjesme zaraznih sintetičkih ritmova sa sjetnim preljevom violina, gitara i duhača. I sve su sjajne. Danas, na novim albumima, pomaknuli su se prema nešto klasičnijim strukturama u rasponu od žešćih, gitarom i basom vođenih pjesama do bijenalskih instrumentalnih komada. I dalje su sjajni. Vrijeme ih nije pregazilo jer su oduvijek bili van njega. Možda nakratko, početkom osamdesetih, moglo ih se napola ugurati u nekakav trend avangardnog elektronskog popa, ali baš poput gotovo jednako sjajnih Residentsa, njihova je glazba bila i ostala van svih logičkih okvira. S dodatkom, ne znam, možda je to violina, možda truba, onoga što ih čini meni toliko neodoljivim: sjete. Mislim da nisam čuo niti jednu pjesmu Tuxedomoona, čak ni one najavangardnije i najeksperimentalnije, koja negdje u sebi ne sadrži tračak sjete, sliku nekog praznog parka s otpalim lišćem u sunčanom, a istovremeno hladnom listopadskom danu. Pjesme su to koje, čak i kad se na površini smiju, kriju neku zagasitu tugu u očima. Ondje osmijeha nema.

Možda baš zbog toga, danas je Tuxedomoon generacijski bend. Na sinoćnjem koncertu je velika većina publike bila u tridesetima ili starija. Mlađi su, čak i mnogi od kojih bih očekivao da po svakoj logici dođu pokloniti se ovom neumoljivo sjajnom bendu izvrsnih, osobitih svirača, čak i glazbenici, radije otišli na loš zadarski Iron Maiden tribute band u Kset. Na forumu, na temi o koncertu, također tišina mladih. Je li to neki generacijski jaz koji ne shvaćam? Po svakom kriteriju kojeg se mogu sjetiti, Tuxedomoon bi danas morali biti cijenjeni kao legende i uzori, a očigledno to nisu. Što ne znači da koncert nije bio pristojno popunjen i da većina nas ondje naprijed nije uživala. Cijelim tijelom, vodeći bas čak i u onim budilica stvarima naprosto tjera na cupkanje u mjestu i mrdanje guzicom. Što sam i ja radio s osmijehom na licu gotovo čitavo vrijeme koncerta, i ljudi oko mene, i one tri darkerice neposredno ispred, i gotovo svi, kamo god bih pogledao. Koncert, objektivno, nije bio vrhunski za njihove standarde, zvuk je bio loše posložen, oni umorni i neraspoloženi, a ni mjesto odvijanja nije baš naročito inspirativno. Pa ipak, velika je većina ljudi imala osmjehe duboko usječene u obraze. No oči nam se nisu smijale.

- 01:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

Jušnije, molim...

...jer ne mogu više ni ja baš sve progutati!
Mada nije da se ne trudim.

I stihovi, tek da ne zapnem u pretjeranom minimalizmu...
A i dugo nisam.

Tijesan mi je lilihip

Potpuno sam svjestan da nisam kao drugi,
Potpuno sam svjestan da sam čudan tip.
Ništa mi na ovom svijetu nije skrojeno po mjeri
I… tijesan mi je lilihip.

Neki tvrde da sve to samo umišljam,
Da sam zavidan što nisam plemić niti vip,
Ali oni ne znaju što je tu na stvari sa mnom,
Da… tijesan mi je lilihip.

Nema mjesta,
Uopće nema mjesta,
Ja moram naći novu lizalicu smjesta!

Drugi tvrde da preuveličavam stvari,
Ponašam se ko da to nije život nego strip.
Kažu da nemam baš toliko problema ko što tvrdim,
Premda… tijesan mi je lilihip.

No ja ne nasjedam na te provokacije,
Hladan sam i miran baš kao neki kip
I svoje probleme nosim kao breme svud sa sobom,
Jer… tijesan mi je lilihip.

Nema mjesta,
Uopće nema mjesta,
Ja moram naći novu lizalicu smjesta!

*Ovaj post posvećen je imperijalizmu i hegemoniji. A na fusnote koje se ne odnose ni na što ranije izrečeno u tekstu već ste ste navikli, jelda, ako ste čitali srpski prijevod Foucaultovog klatna. Fuko ovo klatno...

- 23:46 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

Planeta Birra i San Marino

Rano ujutro ove subote prema Riminiju i najvećem talijanskom sajmu piva, Planeta Birra, krenula je mala, ali odabrana ekipa Društva prijatelja piva, koju su osim mene činili još Ribafish, koji je išao ondje pisati reportažu za Playboy i paziti da se ne napije prejako:

Ogi, koji je planirao s bilježnicom u jednoj i čašom u drugoj ruci isprobati što više novih mu piva i tako još jače utvrditi svoj položaj vodećeg hrvatskog ocjenjivača piva na ratebeer.com sajtu:

i big boss Puf, koji je išao... preskočit ćemo verbalno objašnjenje po što je išao:

Nakon mirnog i točno po planu odrađenog puta, prekidanog samo rogoborenjima jednog od putnika kako stanovnici Emilie Romagne nisu rodoljubi jer umjesto ondje proizvođenih Ferrarija, Maseratija i Lamborghinija kupuju Golfove i Audije, ušli smo na sajam gdje nas je dočekalo pivo.

Mnogo piva.

Te još neki mojem oku ugodni prizori:

Kako smo bili pametni i oboružali se press akreditacijama, dosta nam je vrata bilo otvoreno, te smo isprobali barem pedeset-šezdeset vrsta piva po lubanji tijekom vikenda, neke samo po gutljaj, a od ponekih i po dvije-tri čaše. To je bilo previše da bi moj pijani um popamtio detalje, ali vam mogu reći da su mi ove dvije američke iz San Francisca (srednja i desna na slici) bile vjerojatno najbolje uopće:

Za podsjećanje na druge favorite morat ću pričekati Ribine i Ogijeve slike, a na vlastitima sam prepoznao i logotip male talijanske pivovare koja radi jako dobra i zanimljiva piva s aromama neočekivanog tipa, poput čokolade ili duhana:

No, kako ja ondje nisam imao nekog direktnog posla, tako sam odlučio u čim se većoj mjeri žrtvovati i pomoći prijatelju, kome za reportažu u Playboyu ipak pored slika piva trebaju i one s hostesama.

Neumorno sam škljocao fotićem, zaključivši da što se mora nije teško:

Išli smo od štanda do štanda, isprobavali pive i s dopuštenjem ili bez njega slikali hostese.

Što bi bilo savršeno da je preciznost mog prsta na okidaču i stabilnost u držanju fotića ostala nenačeta degustacijama. No kako nije, tako otprilike pola svih slika koje sam snimio tijekom vikenda izgleda nekako ovako:

U stanju koje baš i nije pogodovalo pamćenju anegdota, odvezli smo se do našeg hotela u Riccioneu pored Riminija, gdje sam pred hotelom ispunio još jednu od želja vezanih za putovanje, iz petnih žila nasred ulice zaderavši se "Voglio una donna!" Nije bilo ni posve neistinito, no u tom sam trenutku ipak još više želio dobru večeru. Koju smo i našli u restoranu prigodnog imena Amarcord. Plate s plodovima mora pokazale su se skupima, ali i odličnima, dok nas Cannonau D.O.C. Mancinija sa Sardinije nije nimalo oduševio - mi smo ipak pivoljupci, a ne vinopije. Problem je bio u tome što se naš odabir pokazao kao ultimativni slow food, od prvog do zadnjeg jela protekla su skoro četiri sata. Pogled na nekakvu proslavu trećeg be iz lokalne srednje škole olakšavao je čekanje na pojedina jela, pogotovo zahvaljujući jednoj curi u bijelom, koja je nosila najkraću i najopravdaniju minicu još tamo od konobarice-vražička u jeseničkom bircu Stockholm 2004, Bosanke, dakako. Nažalost, dužina zadržavanja u Amarcordu efektivno nas je spriječila da odemo razgledati Rimini, iako smo hodali po njegovoj najpoznatijoj znamenitosti, petnaestkilometarskoj plaži:

Drugi smo dan ipak radije nego Riminiju odlučili posvetiti jutarnjem izletu u San Marino, a popodne se vratiti na sajam. Putem smo naišli na muzej avijacije, no nismo ulazili:

Pronađite uljeza:

I San Marino se pokazao, očekivano, prepunim zanimljivih muzeja, no proveli smo ondje samo sat-sat i pol, pa nismo ulazili u Muzej sprava za mučenje...

...kao ni u reptilarij.

San Marino mi se učinio zanimljivim. Riba ga je definirao kao "malo veći Motovun" i nakon toga se pola sata smijao mojoj replici "da, Autovun." Dakako, uspio sam se odvojiti od ostatka ekipe i uslijed nervoze zbog toga i mamurluka samo protutnjati gradom, bez da išta konkretno zagledam od spomenika (a i bez shoppinga).

Ipak, ta je državica razmjerno blizu i zaključio sam je da ću je jednom doći razgledati pobliže, provesti barem dva dana ondje, po mogućnosti u društvu neke drage mi i ne baš toliko alkoholu sklone osobe. Mada, lako za spomenike, mene mnogo više vesele obični pogledi poput ovog, kakve mogu naći i u ma kojem našem primorskom mjestu:

Ugođaj San Marina jako mi se svidio, kao i pogled s vrha, pored slavne žičare:

I zapravo, ma koliko na samom sajmu pričali kako ćemo se i iduće godine vratiti onamo, četiri dana lokati fine i raznorodne pive, u to nisam baš posve siguran. Koliko god volio isprobavati nova piva, to je nešto bez čega mogu. No San Marino, to već da, onamo bih volio ponovo. Kad nađem društvo i vrijeme za to.

- 18:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2007.

Osveta udavljenih mačića

Ponekad se vrate...

- 00:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

Stupnjevi iznenađenosti pojedinih predmeta u kućanstvu mojim današnjim pristupanjem istima, na ljestvici od 1 do 10

Spužvica za suđe - 3
Nakon više od tjedan dana oprano je nakupljeno, ali to je ipak više iznimka nego pravilo, inače to češće činim. Uostalom, nisam gotovo ništa ni kuhao, pa je najteži dio bilo struganje skorene kave iz šalica.

Štednjak - 10
Ne zbog pristupanja, nego zbog činjenja istog sa spužvicom i deterdžentom. Mislim, možda bih ga poneki puta i očistio neposredno nakon što se nešto prolilo, ali ovo je tek drugi ili treći put u životu da sam to napravio bez neposrednog povoda... Rezultat: nemam više smeđi štednjak s hrpom crnih fleka nego bijeli s nešto smeđih. (Nije mi se ipak dalo baš tako detaljno.)

Kanta za smeće - 6
Nakon cca tri tjedna skupio sam smeće i grunuo ga u kantu, te je izvezao skoro na ulicu. Ako se sjetim sutra je i prebaciti onamo, smetlari će imati rijedak užitak istresanja mojeg smeća u svoj kamion. Neću nikada završiti kao Robert De Niro u Bilo jednom u Americi, jer ću zaboraviti kojim danom odvoze smeće.

Metla – 9
Kulerica stara, netko ju je ostavio na tako prominentnom mjestu da ipak ne zaslužuje desetku, koristi je se tu i tamo, svakih par mjeseci. Mada je vjerojatno prilično bila iznenađena razlogom uzimanja u ruku, korištenjem u prilično neuspješnom pokušaju čišćenja vodomjera.

Šaht s vodomjerom – 10
E taj je bio preneražen. Prvo, miran je, jer zna da je preuzak i da se ni buraz ni ja ne možemo uvući unutra, jer smo ljudski građeni, tj. imamo barem 30 kila viška u odnosu na figuru neophodnu za provlačenje. Međutim, odrezali mi 1.700 kuna zaostataka vode, a ja uvjeren da to nema veze s mozgom, odnosno da mi nitko nije ni očitao vodomjer, odlučio sam pogledati koliko piše na njemu. Nakon što sam ga očistio od blata spustio sam fotić u rupu, zumirao i okinuo par slika. Na kojima ne mogu pročitati stanje. Morat ću smisliti neku drugu metodu.

Token – 5
E-bankarstvo služi tome da čovjek ne mora čekati u redu na poštama i bankama, nego lijepo račune plaća od kuće. To se i isplati, jer su pristojbe manje. Odnosno, isplatilo bi se da račune plaćam redovno i na vrijeme. Ovako, sjetim ih se jednom u 2-3 mjeseca, prekopam po kući tražeći ih, pa platim one koje nađem, a kamate se samo skupljaju...

Sreća da sam organiziran, predan i odgovoran.
I nadasve visokih higijenskih standarda.

- 22:52 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

Ljubav na prvi pogled

Među pet stvari koje smo saznali o više-manje svakome u zadnje vrijeme na jednom se blogu našlo i priznanje autora da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled. Svatko može vjerovati ili ne vjerovati u što god hoće, dakako, ali meni se ovo učinilo prebanalnim i posve netočnim. Jer ljubav na prvi pogled, ma koliko rijetka bila, nepobitno postoji. Ovo što ću vam ispričati posve je istinito, nema ama baš nikakvih pretjerivanja i uljepšavanja u mojoj priči, uistinu sam nazočio tome. I red je da ova prekrasna ljubavna priča bude otrgnuta zaboravu koji je već, pomalo, prekriva.

Mojoj je pokojnoj teti Mini početkom osamdesetih dijagnosticiran karcinom pluća u prilično poodmakloj fazi. Bolovanje je nastojala čim više provoditi na Lošinju, kod moje mame, smatrajući da će joj tamošnja klima pomoći u borbi protiv bolesti. A ondje je bila i Fidanka, porodična prijateljica koja je desetak godina ranije nadvladalala rak dojke, izliječen makedonskim travama, tako je tvrdila, i preseljenjem na morski zrak. No Minino izliječenje nije išlo po planu i doktori su joj u lice rekli da joj preostaje samo još šest mjeseci života.

Fidanka je bila društvena osoba i u njenoj se kući, uređenoj iz ruševina, na čijem se pročelju kočoperio veliki ćirilićni natpis „Vila Biljana“, nerijetko moglo zateći raznorazne ljude, ponajprije one koji nisu znali kamo bi, pa im je trebalo prenoćište za noć ili dvije. Takav je bio i M. (jedini još živući značajni lik u ovoj priči, pa neću davati puno ime), simpatični moslavački probisvjet koji je lutao svijetom bez stalnog zanimanja i cilja. Negdje u Francuskoj imao je bivšu ženu, Tahićanku, i kćerkicu koju je beskrajno volio. U dobi od trideset i nešto, dvadesetak godina mlađi od Mine, koja je iza sebe imala isto jedan propali brak, tako kratkotrajan da ga se valjda ni sama nije sjećala, zatekao se tog proljeća na Lošinju, kod Fidanke.

Mina i mama popele su se uz brijeg do Vile Biljane, zašto, ne znam, te ondje upoznale M. Mama se rukovala s njim i predstavila, a potom mu je Mina pružila ruku. Rukujući se, pogledali su se u oči i ostali stajati, zamrznuti u nekom svom svijetu. Nisam bio ondje, ne, ali i Fidanka i mama su mi prepričavale tu scenu, mnogo puta. Stajali su nepomično, ruka u ruci, gledajući se u oči. Nekoliko minuta, bez riječi. Saznali su sve u tih nekoliko minuta, svatko iz očiju onoga drugoga, i sve ono o čemu su pričali u naredne četiri godine, koliko su bili zajedno, vjerojatno je bilo samo nadopuna, ako ne i posve suvišno.

Nisu uvijek bili zajedno, prilike im nisu dozvoljavale, ona razdrta između Lošinja i Zagreba, gdje su je čekale liječničke komisije i radnički sudovi, on u svom gradu, gdje je skupljao građu kako bi objavio posthumnu knjigu zapisa svoje majke u lokalnim novinama. Bilo je to vrijeme ograničenih komunikacija, no telefoni i mobiteli njima nisu trebali, imali su oni neke svoje antene. M. bi znao nenajavljeno doći u Zagreb, nešto obaviti, no došavši na kolodvor odjednom bi se odlučio prošetati do Novog Zagreba, preko Save, iz čista mira. Na mostu bi susreo Minu, koja je baš tada svratila do bivše firme i, izašavši na sopotsko sunce, zaključila da nema volje za autobus, tramvaja ondje još nije ni bilo, te krenula preko mosta...

Jednom sam tome i osobno svjedočio. Mina i ja šetali smo gradom s noge na nogu, ležerno razgledavajući izloge. Negdje u Palmotićevoj Mina je najednom zastala i podigla glavu. Nešto se promijenilo u njenom pogledu i stavu, zablistala je. Ništa više od ležerne šetnje, ubrzali smo korak, izlozi su postali gnjavaža... Petnaestogodišnji klinac, nisam shvaćao mnogo, samo sam hodao za njom, pomalo zbunjen. Konverzacije gotovo da nije niti bilo, preko Trga u Gajevu, pa jaki desni u Bogovićevu, bez ma kakvog Sunca, a kamoli prizemljenog, sve brže i brže... Nasred Cvjetnjaka stajao je M. Došao je u NSB-u potražiti neke materijale svoje majke, ako se dobro sjećam. Ali nije mogao ostati na Marulićevom, nešto ga je natjeralo da krene ka centru grada.

Možete se smijati i nazvati me patetičnom budalom što vjerujem u priču o njihovoj ljubavi na prvi pogled ovako, na neviđeno. Ali nisam morao biti kod Fidanke da bih to vidio. Viđao sam to svaki dan, nervozu koja bi se javila prije njegovog telefonskog poziva – na koji se Mina, dakako, nepogrešivo javljala iako inače baš i nije običavala dreždati kraj telefona. No, nikada to nisam vidio jasnije nego toga dana, kada su se antene uključile, osjetila izoštrila i ljubav ih odvela jedno prema drugom.

Napokon su prekinuli nekako s dolaskom jadne i bijedne osamdeset sedme. Mina je umrla točno šest mjeseci kasnije – stara dijagnoza se vratila, četiri godine nakon što je izrečena. Nikada nije niti nestala, samo ju je ljubav potisnula u drugi plan. On, on je zaključio da se ipak osjeća premladim a da bi se vezao za toliko stariju ženu, da bi želio pronaći neku mlađu i imati djecu. Povremeno ga sretnem, svakih nekoliko godina, potuca se od nemila do nedraga zvoneći po vratima i prodajući katoličke kalendare. Puno pije i tada postaje dosadan i bježim od njega, iako mi je zapravo uvijek, trijezan, bio razmjerno zanimljiv i simpatičan. Ali dugo ga nisam sreo trijeznog. Koliko znam, nikada nije našao tu mlađu ženu niti dobio još neko dijete, osim one male Francuskinje, koja mu vjerojatno odavno više ne dolazi u posjete.

Dodatak za dušu:

Mina je iza sebe ipak ostavila trag. Tragove, dapače. Ovo je jedno moje malo privatno svetište, mjesto do kojeg odem svaki puta kada sam u Velom Lošinju, zastanem i zamislim se. U jednoj je maloj uličici iznad luke Rovenske godinu-dvije prije smrti naletjela na friško izbetonirani dio i, kako joj se nije dalo vraćati, prošla onuda, ostavljajući stope. Iako kasnije zalivene svježim betonom, te se stope i danas vide, a poznajući dinamiku uređivanja mjesta lako je moguće da će biti ondje i nekog dalekog dana, kada nas više nigdje neće biti. Niti u tragovima.

- 20:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28