Ljubav na prvi pogled
Među pet stvari koje smo saznali o više-manje svakome u zadnje vrijeme na jednom se blogu našlo i priznanje autora da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled. Svatko može vjerovati ili ne vjerovati u što god hoće, dakako, ali meni se ovo učinilo prebanalnim i posve netočnim. Jer ljubav na prvi pogled, ma koliko rijetka bila, nepobitno postoji. Ovo što ću vam ispričati posve je istinito, nema ama baš nikakvih pretjerivanja i uljepšavanja u mojoj priči, uistinu sam nazočio tome. I red je da ova prekrasna ljubavna priča bude otrgnuta zaboravu koji je već, pomalo, prekriva.
Mojoj je pokojnoj teti Mini početkom osamdesetih dijagnosticiran karcinom pluća u prilično poodmakloj fazi. Bolovanje je nastojala čim više provoditi na Lošinju, kod moje mame, smatrajući da će joj tamošnja klima pomoći u borbi protiv bolesti. A ondje je bila i Fidanka, porodična prijateljica koja je desetak godina ranije nadvladalala rak dojke, izliječen makedonskim travama, tako je tvrdila, i preseljenjem na morski zrak. No Minino izliječenje nije išlo po planu i doktori su joj u lice rekli da joj preostaje samo još šest mjeseci života.
Fidanka je bila društvena osoba i u njenoj se kući, uređenoj iz ruševina, na čijem se pročelju kočoperio veliki ćirilićni natpis „Vila Biljana“, nerijetko moglo zateći raznorazne ljude, ponajprije one koji nisu znali kamo bi, pa im je trebalo prenoćište za noć ili dvije. Takav je bio i M. (jedini još živući značajni lik u ovoj priči, pa neću davati puno ime), simpatični moslavački probisvjet koji je lutao svijetom bez stalnog zanimanja i cilja. Negdje u Francuskoj imao je bivšu ženu, Tahićanku, i kćerkicu koju je beskrajno volio. U dobi od trideset i nešto, dvadesetak godina mlađi od Mine, koja je iza sebe imala isto jedan propali brak, tako kratkotrajan da ga se valjda ni sama nije sjećala, zatekao se tog proljeća na Lošinju, kod Fidanke.
Mina i mama popele su se uz brijeg do Vile Biljane, zašto, ne znam, te ondje upoznale M. Mama se rukovala s njim i predstavila, a potom mu je Mina pružila ruku. Rukujući se, pogledali su se u oči i ostali stajati, zamrznuti u nekom svom svijetu. Nisam bio ondje, ne, ali i Fidanka i mama su mi prepričavale tu scenu, mnogo puta. Stajali su nepomično, ruka u ruci, gledajući se u oči. Nekoliko minuta, bez riječi. Saznali su sve u tih nekoliko minuta, svatko iz očiju onoga drugoga, i sve ono o čemu su pričali u naredne četiri godine, koliko su bili zajedno, vjerojatno je bilo samo nadopuna, ako ne i posve suvišno.
Nisu uvijek bili zajedno, prilike im nisu dozvoljavale, ona razdrta između Lošinja i Zagreba, gdje su je čekale liječničke komisije i radnički sudovi, on u svom gradu, gdje je skupljao građu kako bi objavio posthumnu knjigu zapisa svoje majke u lokalnim novinama. Bilo je to vrijeme ograničenih komunikacija, no telefoni i mobiteli njima nisu trebali, imali su oni neke svoje antene. M. bi znao nenajavljeno doći u Zagreb, nešto obaviti, no došavši na kolodvor odjednom bi se odlučio prošetati do Novog Zagreba, preko Save, iz čista mira. Na mostu bi susreo Minu, koja je baš tada svratila do bivše firme i, izašavši na sopotsko sunce, zaključila da nema volje za autobus, tramvaja ondje još nije ni bilo, te krenula preko mosta...
Jednom sam tome i osobno svjedočio. Mina i ja šetali smo gradom s noge na nogu, ležerno razgledavajući izloge. Negdje u Palmotićevoj Mina je najednom zastala i podigla glavu. Nešto se promijenilo u njenom pogledu i stavu, zablistala je. Ništa više od ležerne šetnje, ubrzali smo korak, izlozi su postali gnjavaža... Petnaestogodišnji klinac, nisam shvaćao mnogo, samo sam hodao za njom, pomalo zbunjen. Konverzacije gotovo da nije niti bilo, preko Trga u Gajevu, pa jaki desni u Bogovićevu, bez ma kakvog Sunca, a kamoli prizemljenog, sve brže i brže... Nasred Cvjetnjaka stajao je M. Došao je u NSB-u potražiti neke materijale svoje majke, ako se dobro sjećam. Ali nije mogao ostati na Marulićevom, nešto ga je natjeralo da krene ka centru grada.
Možete se smijati i nazvati me patetičnom budalom što vjerujem u priču o njihovoj ljubavi na prvi pogled ovako, na neviđeno. Ali nisam morao biti kod Fidanke da bih to vidio. Viđao sam to svaki dan, nervozu koja bi se javila prije njegovog telefonskog poziva – na koji se Mina, dakako, nepogrešivo javljala iako inače baš i nije običavala dreždati kraj telefona. No, nikada to nisam vidio jasnije nego toga dana, kada su se antene uključile, osjetila izoštrila i ljubav ih odvela jedno prema drugom.
Napokon su prekinuli nekako s dolaskom jadne i bijedne osamdeset sedme. Mina je umrla točno šest mjeseci kasnije – stara dijagnoza se vratila, četiri godine nakon što je izrečena. Nikada nije niti nestala, samo ju je ljubav potisnula u drugi plan. On, on je zaključio da se ipak osjeća premladim a da bi se vezao za toliko stariju ženu, da bi želio pronaći neku mlađu i imati djecu. Povremeno ga sretnem, svakih nekoliko godina, potuca se od nemila do nedraga zvoneći po vratima i prodajući katoličke kalendare. Puno pije i tada postaje dosadan i bježim od njega, iako mi je zapravo uvijek, trijezan, bio razmjerno zanimljiv i simpatičan. Ali dugo ga nisam sreo trijeznog. Koliko znam, nikada nije našao tu mlađu ženu niti dobio još neko dijete, osim one male Francuskinje, koja mu vjerojatno odavno više ne dolazi u posjete.
Dodatak za dušu:
Mina je iza sebe ipak ostavila trag. Tragove, dapače. Ovo je jedno moje malo privatno svetište, mjesto do kojeg odem svaki puta kada sam u Velom Lošinju, zastanem i zamislim se. U jednoj je maloj uličici iznad luke Rovenske godinu-dvije prije smrti naletjela na friško izbetonirani dio i, kako joj se nije dalo vraćati, prošla onuda, ostavljajući stope. Iako kasnije zalivene svježim betonom, te se stope i danas vide, a poznajući dinamiku uređivanja mjesta lako je moguće da će biti ondje i nekog dalekog dana, kada nas više nigdje neće biti. Niti u tragovima.
|
