Planeta Birra i San Marino
Rano ujutro ove subote prema Riminiju i najvećem talijanskom sajmu piva, Planeta Birra, krenula je mala, ali odabrana ekipa Društva prijatelja piva, koju su osim mene činili još Ribafish, koji je išao ondje pisati reportažu za Playboy i paziti da se ne napije prejako:
Ogi, koji je planirao s bilježnicom u jednoj i čašom u drugoj ruci isprobati što više novih mu piva i tako još jače utvrditi svoj položaj vodećeg hrvatskog ocjenjivača piva na ratebeer.com sajtu:
i big boss Puf, koji je išao... preskočit ćemo verbalno objašnjenje po što je išao:
Nakon mirnog i točno po planu odrađenog puta, prekidanog samo rogoborenjima jednog od putnika kako stanovnici Emilie Romagne nisu rodoljubi jer umjesto ondje proizvođenih Ferrarija, Maseratija i Lamborghinija kupuju Golfove i Audije, ušli smo na sajam gdje nas je dočekalo pivo.
Mnogo piva.
Te još neki mojem oku ugodni prizori:
Kako smo bili pametni i oboružali se press akreditacijama, dosta nam je vrata bilo otvoreno, te smo isprobali barem pedeset-šezdeset vrsta piva po lubanji tijekom vikenda, neke samo po gutljaj, a od ponekih i po dvije-tri čaše. To je bilo previše da bi moj pijani um popamtio detalje, ali vam mogu reći da su mi ove dvije američke iz San Francisca (srednja i desna na slici) bile vjerojatno najbolje uopće:
Za podsjećanje na druge favorite morat ću pričekati Ribine i Ogijeve slike, a na vlastitima sam prepoznao i logotip male talijanske pivovare koja radi jako dobra i zanimljiva piva s aromama neočekivanog tipa, poput čokolade ili duhana:
No, kako ja ondje nisam imao nekog direktnog posla, tako sam odlučio u čim se većoj mjeri žrtvovati i pomoći prijatelju, kome za reportažu u Playboyu ipak pored slika piva trebaju i one s hostesama.
Neumorno sam škljocao fotićem, zaključivši da što se mora nije teško:
Išli smo od štanda do štanda, isprobavali pive i s dopuštenjem ili bez njega slikali hostese.
Što bi bilo savršeno da je preciznost mog prsta na okidaču i stabilnost u držanju fotića ostala nenačeta degustacijama. No kako nije, tako otprilike pola svih slika koje sam snimio tijekom vikenda izgleda nekako ovako:
U stanju koje baš i nije pogodovalo pamćenju anegdota, odvezli smo se do našeg hotela u Riccioneu pored Riminija, gdje sam pred hotelom ispunio još jednu od želja vezanih za putovanje, iz petnih žila nasred ulice zaderavši se "Voglio una donna!" Nije bilo ni posve neistinito, no u tom sam trenutku ipak još više želio dobru večeru. Koju smo i našli u restoranu prigodnog imena Amarcord. Plate s plodovima mora pokazale su se skupima, ali i odličnima, dok nas Cannonau D.O.C. Mancinija sa Sardinije nije nimalo oduševio - mi smo ipak pivoljupci, a ne vinopije. Problem je bio u tome što se naš odabir pokazao kao ultimativni slow food, od prvog do zadnjeg jela protekla su skoro četiri sata. Pogled na nekakvu proslavu trećeg be iz lokalne srednje škole olakšavao je čekanje na pojedina jela, pogotovo zahvaljujući jednoj curi u bijelom, koja je nosila najkraću i najopravdaniju minicu još tamo od konobarice-vražička u jeseničkom bircu Stockholm 2004, Bosanke, dakako. Nažalost, dužina zadržavanja u Amarcordu efektivno nas je spriječila da odemo razgledati Rimini, iako smo hodali po njegovoj najpoznatijoj znamenitosti, petnaestkilometarskoj plaži:
Drugi smo dan ipak radije nego Riminiju odlučili posvetiti jutarnjem izletu u San Marino, a popodne se vratiti na sajam. Putem smo naišli na muzej avijacije, no nismo ulazili:
Pronađite uljeza:
I San Marino se pokazao, očekivano, prepunim zanimljivih muzeja, no proveli smo ondje samo sat-sat i pol, pa nismo ulazili u Muzej sprava za mučenje...
...kao ni u reptilarij.
San Marino mi se učinio zanimljivim. Riba ga je definirao kao "malo veći Motovun" i nakon toga se pola sata smijao mojoj replici "da, Autovun." Dakako, uspio sam se odvojiti od ostatka ekipe i uslijed nervoze zbog toga i mamurluka samo protutnjati gradom, bez da išta konkretno zagledam od spomenika (a i bez shoppinga).
Ipak, ta je državica razmjerno blizu i zaključio sam je da ću je jednom doći razgledati pobliže, provesti barem dva dana ondje, po mogućnosti u društvu neke drage mi i ne baš toliko alkoholu sklone osobe. Mada, lako za spomenike, mene mnogo više vesele obični pogledi poput ovog, kakve mogu naći i u ma kojem našem primorskom mjestu:
Ugođaj San Marina jako mi se svidio, kao i pogled s vrha, pored slavne žičare:
I zapravo, ma koliko na samom sajmu pričali kako ćemo se i iduće godine vratiti onamo, četiri dana lokati fine i raznorodne pive, u to nisam baš posve siguran. Koliko god volio isprobavati nova piva, to je nešto bez čega mogu. No San Marino, to već da, onamo bih volio ponovo. Kad nađem društvo i vrijeme za to.
|
