djeva bajna

Gospođe i gospodo, poštovani sudionici Narodno-oslobodilačke borbe, drugarice i drugovi,

sretan vam Dan antifašističke borbe!

*jeeeee, huraaaaaa, živijo govornik-ca*


No evo iskreno, što se tiče proslave ovog svetog blagdana, men je to ravno do Drine. Cigareta Drine.

Zapravo, ja danas obilježavam jednu drugu, vrlo posebnu obljetnicu. Godišnjicu. Dvanaestomjesečnicu! 365danicu. Zvijezdu Danicu.

Dan antijunferističke borbe!


E pa sretan mi!

Razmišljah i razmišljah kako ga najbolje obilježiti i proslaviti te pametna i užitku sklona kakva jesam, dođoh do zaključka da bi najbolje bilo prisjetiti se te noćice i u istom revijalnom tonu posexat se u njezinu čast! Ko zečica!

No..iz opravdanih razloga, realizacija nije moguća te ću posegnuti za nekim drugim oblikom i vidom obilježavanja.

Svečanost otvaram ovim putem!

Da imate cjelokupnu sliku.. Na stolu mi buket crvenih karanfila. Mala zastavica crvenbijelplav. Prije pisanja ovog, odslušala sam himnu u stavu mirno, držeć se pritom za desnu dojku, pogleda uprtog u daljinu. Sama sebi u ogledalu sam održala govor podrške, hvale i slave, pljeskala sam si iza svake druge dirajuće rečenice i na kraju mi je falilo samo ono pucanje iz pušaka, pa sam posegnula za žvakaćama i napucala se balona do mile volje!

Dojam je bio potpun!

Navečer ću upalit sviću i stavit u prozor za krv prolivenu pred godinu dana...

Evo, tu je čak i poveznica sa državnim blagdanom.. Krv se lila na sve strane.. Junački i obilno!

Eto..

Do prošle godine djevom sam se legitimno i legalno mogla zvati..

Do prošle godine bijah golubica bijela. I, oh, nevesela po tom pitanju, ne zaboravimo reći.

Do prošle godine moja se kosa mogla upotrijebiti za traženje kamena mudraca. Naime, u te svrhe, alkemičari su koristili pepeo spaljene kose djevice..

Do prošle godine moja krv smatrala se ljekovitom..barem bi se smatrala da sam živjela u srednjem vijeku.

I moje bi se salo u 14. st. smatralo bogomdani izvor čudesne djevičanske moći.. Na istoku Njemačke proizvodile su se tzv. čarobne svijeće od otopljene masti djevica do čijih su tijela razbojnici dolazili ubojstvom ili iskapanjem iz groba..Vjerovalo se da takve svijeće imaju posebno djelovanje: uspavat će ukućane tako da lopovi mogu mirno opljačkati kuću ili će učiniti kradljivce nevidljivima, posebno kad pljačkaju crkve.

Dobro, ovo mi baš ne zvuči privlačno, al ajde..

Do prošle godine sam govorila kako čekam Pravog... I pritom mi je kita virila iz oka moja dva srneća.. I htjela sam se poseksat više od ičeg..

Srećom, u život mi moj uletio je tada, jedan mladi dasa.. Dasa kojeg otprije znah.. Godinama.. Dasa na kojeg sam otkinula kad sam ga prvi put vidjela sa svojih nježnih 14 godina..

Otkinula ja tada, otkinula ja i sada.. Tj. pred eto, ko što rekoh, godinicu dana..

Sjećam se toga kao da je bilo sada,
bila sam naivna, neiskusna i mlada...

Khm..ok, dobro sad.. ovo mlada baš i ne stoji..za prosjekom kaskah 5 godina..al šta sad, šta, šta.. I Miroslav Blažević Ćiro je izgubio nevinost iza 20.-te..

A kad smo kod Ćire i nogometa..da.. Prošle godine isto tako na današnji svečani dan, odigrana je utakmica Hrvatska – Australija na Sveckom prvenstvu u Dojčlandu.. I Hrvaška je spušila.. Ček, il je bilo nerješeno? Da, mislim da je bilo 2:2.. Uglavnom, tugovalo se.

Ekšli, meni je bilo relativno svejedno, al ne bi htjela da netko kaže da nisam domoljub.. To nikako!

Hrvacka do Rajne!

Ma šta do Rajne! Hrvacka do Vašingtona!

No da se vratim na temu.

Kako je tu večer vladalo opšte nezadovoljstvo i tuga, iz potpuno nevinih i poštenih, svetih i časnih pobuda, našla sam se sa Dasom da popijemo koju..

Prilog i dokaz da su pobude bile upravo ovakve je činjenica da sam na sebi imala nekakav antiseksualni bijeli sportski grudnjak i hlače koje se čudno kopčaju sa strane. Dakle, potpuno je jasno da mi sex nije bio na pameti. Bar ne odmah.

No smetala nam je ta depresija u zraku oko utakmice pa sam ga odvezla doma. Zapravo, ne znam dal nam je smetala i je li je uopće bilo, no to sad nije važno. Važno je da sam ga odvezla doma. I sebe sam odvezla. Doma. Al k njemu doma.

Da vidim stan.

Nda.

Tek što sam nosom provirila u kuhinju, rekla uaaaau, te zatim istim nosom provirila u boravak/sobu/štoliveć, Dasa je nahrupio na meneka ko lički medvjed na bukvu.

Nakon početnog usklađivanja toplomjera, stvari su krenule nekako vako:

http://www.youtube.com/watch?v=1qcsvz099gk





Dobro, malo ljepše.. I pažljivije.. I bez ovog dijela s novcima..

Svoj sam himen zapakirala u celofan, stavila na njega crvenu mašnu i ostavila ga na kauču. Na kojem je on kasnije vjerojatno isprobao sva moguća sredstva za pranje i izbjeljivanje koja je imao..

Zanemarimo sve ono ne tako sjajno i bajno što se desilo kasnije i bilo tema mojih brojnih posteva.. Dasa je ipak bio Prvi.. I drago mi zbog toga. I da se vratim, sve bi opet isto. Ok, možda bih promijenila antiseksualni grudnjak. I hlače sa zajebanim kopčanjem. No dobro.

Malo sam istraživala po bespućima mreže nad mrežama i evo što saznah..kako je to u susjednoj nam Srbiji:

Činjenica je i fakt da puno razmišljam. Puno previše. Zaključit ćemo odmah na početku, ja sam jedna vrlo umno orijentirana osoba. I ruku na lijevu sisu, od tog silnog razmišljanja i promišljanja, moj kilu i po težak mozak zna zakuhati. Pretvoriti se u kašastu masu. Griz na mlijeku. Nekad i u žvakaću gumu. Hubba bubbu.

Ne prečesto, al opet dogodi se da ponekad ta razmišljanja izrode neke čist razumne zaključke. Nekad čak, ne biste vjerovali, i pametne. Desi se i to, da...

Moja razmišljanja najčešće se sastoje od vrćenja starih filmova. Crno-bijelo-u boji. U svom vlastitom, unutarnjem kinu. Često posjećivanom i uređenom po mom ćefu.

Neki filmovi su prastari, pohranjeni na magnetske vrpce na onim kolutovima, neki su na vhs-u, neki su na dvd-u...sve ovisi iz kojeg perioda mog života datiraju.

Kolekcija je ogromna... I raste po funkciji vremena i po funkciji intenziteta življenja. (Ovo je za matematičare.)

Y=f(x1,x2)

I onda sjednem u to svoje dobro, staro kino, zavalim se u sjedalo, zaklopim oči i pustim neki nasumce odabrani film da se vrti.

To što nevidljiva ruka uvijek poseže sa filmovima sličnog žanra, eeeeeee, to je drugi par opanaka.

Isto tako, ne znam baš koliko je slučajno da je taj moj popularni žanr najčešće - ljubavni. Sa elementima komedije, akcije, ali i drame...

Ti su najviše puta izvlačeni iz sjećanja i pregledani. Shodno tome su i najviše izgrebani, prežvakani, sa krčećim tonom i prešaranom slikom okomitim bijelim crtama koja nemilice bježi.

Nekad stvarno mislim da bi bilo najbolje da u tom kinu svog života imam sposobnost rezanja vrpce nakon šta ju pogledam tj. proživim. Da ju više ne izvlačim iz prašine i vrtim do besvjesti i van svih granica podnošljivog i normalnog.. Usporavam na dijelovima, vrtim na početak, ponavljam sekvence.. Bolesno.

Ali s druge strane..od toga nekad i rastemo..i razvijamo se..i sazrijevamo..

Došla sam do recepta kako do toga doći te kako izbjeći da n-to gledanje istog filma ne napravi od tebe zombija krvavih očiju već, dapače, da te nečem nauči, oplemeni, obogati, stvori dodatne slojeve u tebi.

Najčešće to bude kad stavimo traku u onaj kitas za prikazivanje (magnetofon?) i sjednemo na neko drugo mjesto u kinu. Pogledamo ponovno film - iz druge perspektive. Možda čak i sa drugom osobom. Možda čak i u ljubavnom sjedalu. A i vremenski odmak čini svoje.

Ali...

Nekad se zajebem.

Ne odmaknem se dovoljno, sjednem u prvi red pa mi se vrat ukoči i otpadne glava jer sam preblizu.

Nekad sjednem pored nekog drugog pa uspoređujem naše filmove, neznajuć da zapravo moja percepcija ponekad nema veze sa stvarnošću i uspoređivanje nema smisla.

Nekad taj drugi, pored koga sjednem, bude u paru pa to bude još besmislenije.

Nekad sjednem na staro mjesto pa se, umjesto na film, koncentriram na to kako uz mene više ne sjedi ista osoba. Kako ne posežemo slanim prstima u zajedničku kutiju s kokicama slučajno se dodirujući. Kako nije isto kad se nasloniš na svoje sjedalo i podbočiš se svojom rukom ili kad se nasloniš na toplo rame koje se velikodušno daje samo tebi..

Ništa od toga ne valja! To ne raditi!

Ipak, ima dana, kao što je ovih nekoliko posljednjih, kad se tako fino zavalim na, recimo, balkon, u neko nasumce odabrano sjedalo, ispružim noge na rub ko pravi balkanac, ponesem čips sa lukom (ne kokice), prevrtim neki stari film, bilo u društvu bilo sama, posložim misli i sa smješkom izađem iz kina.

Smješkom koji označava spremnost na nove početke. Bez starih grešaka.

Budući da me ne vidite, samo da vam kažem...ova djeva se smješka.

Imam neodoljivu potrebu i poriv na sva zvona razglasit s kojim i kakvim ja endemičnim primjercima ljudske vrste živim!

Imam neodoljivu potrebu i poriv slavit jer sam imala čast biti rođena i odgajana u ekstremnim uvjetima originalnosti i pomaknutosti.

Hvala ti živote!

Najprezentniji primjerak iskričavog i osebujnog duha moje obitelji je, ovdje već puno puta spominjana, moja baka Roza. Pink.

Od malih nogu mojih pa sve do danas kad su dotične veličine 39, Pink je uveseljavala, izazivala salve smijeha, nevjericu i križanje uimeocaisinaiduvasvetog.

Počevši od mojih, već opisanih, skidanja uroka i tjeranja mene uboge na pijenje vode sa ugljenom u mojim najnježnijim godinama, cca 5.

Tu su i životni savjeti da trebam uvijek bit ko Eden iz Santa Barbare kojoj je platila misu kad bila nepokretna, a nikad ko ova kurvetina Gina. Il Alexis iz Dinastije.

Još jedna epizoda u nizu je i večer kad je pozvala susjedu k sebi da zajedno štrikaju i heklaju i u to ime pripremila vina, višnjevače i rakije. Ja bila s njima i sad šta će sa mnom..dale one i meni dvije štrikaće igle, nek se mala uči, trebat će joj kasnije. Ali.. dale one meni i malu čašicu. I natočile višnjevače. Mic po mic, guc po guc, slatka višnjevača pokrenula je sobu. Zidovi se počeli vrtiti u krug ko cigin ringišpil, a mala si skoro zabila štrikaće igle u oko..

Oko je ostalo na mjestu, malo sam ispovraćala svoju sedmogodišnju dušu, al sam zato naučila štrikat (pravu mustru), heklat tabletiće za televizor i - ostala je ljubav prema višnjevači.

Jednom me ostavila samu doma.. Isto sa cca 7 godina.. Sve bi bilo u redu da se u kući nisu počeli javljat čudni zvukovi, sve je škripalo i cvililo i čudno se glasalo. I taj frižider je brujao ko nikad prije jebemu. Vidjela ja da je vrag uzeo šalu i ja ni pet ni šest nego – VAN! U crvenim klompicama, bijeloj majičici i bijelim gaćicama. Trkom kolko me noge nose! Rub ceste prašio se od mog trčanja ko da idu 3 šlepera.

Kad sam bila već na izmaku snaga, u daljini sam uočila svoju Pink na biciklu. Sva ozarena, još sam brže potrčala ne bih li ju što prije dostigla. No trenutak našeg bliskog susreta, bio je poput hladnog tuša. Dobih takvu zidarsku iz uva (jer mi je đekan bio zidar pa baba ima iskustva), s jednom rukom me posjela na sjedalo iza sebe i do kuće mi psovala sve po spisku povremeno lupajući desnicom iza leđa pa di pogodi.

Rezultat toga – više se ne bojim bit sama doma, ako nešto škripi i cvili, navijem muziku. Više ne trčim po cesti u bijelim gaćama, a bome ni u gaćama neke druge boje. I više se ni sa kim ne vozim na biciklu iza sjedala.

Retrospektivnim pogledom na svoj život proveden s njom, shvatila sam da sam od nje dobila savjete od živototvorne važnosti, dragocjena zrnca mudrosti, oblikovala je moju individuu i prenijela mi znanja koja me čine najpoželjnijom udavačom u selu.

I sad.. došlo je vrijeme da joj vratim bar djelić onoga šta je ona meni dala.

Alarm koji mi je ukazao na tu potrebu desio se prekjučer.

Babu oduševio Šemso na Glorijinoj reklami i ona odlučila sudjelovat u nagradnoj igri.

Opaska – molim, primijetite kako cijela obitelj voli nagradne igre. Hvala.

I kupovala ona kavu, kile i kile, čuvala vrećice i nabrijavala se na stan u Zagrebu. Za svoju unuku a.k.a. mene.

No..promaknula joj je jedna bitna stavka - nagradne igre ošle su u Honduras i ništa više nije ko prije..

Prije si lijepo nešto skupljao, izrezivao, slao na neku adresu i onda čekao da neki zgodni pičić na telki izvuče tvoju kuvertu.

A sad – pizdarija!

Tamo neki kodovi, te struži, pa tipkaj na mobitel pa šalji sms, pa nije poslano, pokušajte opet, pa opet tipkaj, mesiđ sent, čekaj povratnu informaciju, nje nema, pa više ukurac sa svim!

Ta kurčeva tehnologija, ko je to izmislio da ga ja vidim, da pustim Pink na njega! Ne bi mu se dobro pisalo!

Ne znam što je nju točno ponukalo da se ona unatoč svemu vrati dobrim starim običajima sudjelovanja u nagradnim igrama. Je li to bila njena čista tvrdoglavost (koja je genetski uvjetovana i prenosi se s koljena na koljeno) ili jednostavno moja Pink nije čitala upuCtva.

Ona je, naime, skupljala prazne vrećice kave i kad je odokativnom tehnikom procijenila da ih je dovoljno skupila i da više nema kamo s njima, lijepo je uzela tucet kuverti, stavila po jednu kavenu vrećku u svaku kuvertu, napisala prvu adresu koju je našla na tim vrećkama:

PROIZVOĐAČ: Tombia d.o.o., Kopilica 62, 21 000 Split, Hrvatska...

...otišla na poštu, kupila markice i ubacila u sanduče.

Prekrižila se za sreću i veselo došla doma. Biciklom. 4 km. Uzgred budi rečeno – ima 84 godine.

Nadam se da je i vitalnost genetski uvjetovana kao i tvrdoglavost.

Kad mi se pohvalila kakav je posal napravila, uhvatio me takav smijeh, a nakon šta me pustio, na trbuhu su ostale pločice.

Zaključak – sat vremena sa mojom Pink – kao sat vremena u teretani.

Kad sam joj glasno i razgovjetno objasnila da se zajebala, njena reakcije je bila – ajoooo, a kolko sam ih skupila.. A u pizdu materinu. A milo, kaj ja znam!

Ja već vidim ljude u Gloriji..dolazi pošta, računi, ponude, papiri raznorazni i – dolazi 20 kuverti nepoznatog pošiljatelja iz Karlovca.. U čudu otvaraju jednu po jednu, a ono iz svake izleti po jedna prazna vrećica njihove kave!

Hilerijus!

Čim ovo natakarim na svoj rozne stranice, idem joj pokazat sva čuda modernog svijeta i poslat mobitelom kodove sa preostalih 20 vrećica koje još čuva.

Nekako se bojim da ćemo na kraju završit na višnjevači.

To nam je nekako zajedničko.

Tići moji ae, stigla san van juĆer sa mora, ajmee muajkoo, šta san umorna, ne mogu virovat da noge mogu tako nateć.. Napravila san buđolu od svojih butina i listova u mrežastin čarapama. Oliti bičvama.

Al sam zato bila sexy svaki put kad sam sjela, skinula cipelu i nožnim prstima mijesila međunožje momka koji je sjedio nasuprot mene dok sam gore nevino srkala juhu. S rezancima.

Cijelu večer je bio omamljen. Što olfaktornim, što taktilnim, što vizualnim podražajima.

Sve u svemu, noge su obavile svoju svečanu, svadbenu dužnost. Držale su me do jutra, bile instrument ljubavnog zova, balansirale na štiklama i nisu me iznevjerile ni u najžešćim trenucima na plesnom podiju!

Zato ih sad držin u škafiškafnjaku i toćan si jih u vodi sa malo lavande, bevande, morske soli iz srca Tuzle i malo maslinovog uja. Bez njega ništa ne može. Uje daje karakter svemu. Pa tako i mojin žuljevitin nogami. Karakterna cura sa karakternim nogama. Postojanim i pozamašnim. Karakterom.

Buket nisam uvatila. Izašla sam van netom prije.. Slučajno. Da udahnem zraka u plućne alveole. I eto šta se dogodi! Mah..osjetila sam ja..nije vrime od nedije za u poje poći! A nije vrime meni ni za u brak poći..

Doživjeh jedan od originalnijih komplimenata.

Nije toliko stvar u samom komplimentu nego u osobi od koje je došao. Naime, moj dragi gay frend mi reko da kad bi bio straight da bi me bario! Itekako! Bi! (Ne nije BI, isključivo je gay..)

Da.. Nije mu nije jasno kako ja tako sexy i jebozovna, a k tome i pametna i bajna nemam dečka..

Jebenica!

I onda smo išli plesat. I nakon toga mi reko kako on obožava plesat, al je ravnodušan kad pleše sa curom.

JEBENICA!

Sexy sam i jebozovna, al mu se ne diže na mene! Ma jebenica, velim vam!

(Hvala K. na posuđenoj riječi na J, pasala mi je ovdje ko sisi bradavica)

Tri (slovima: 3) puta smo se izgubili na putu. Jednom sam bila u pravu za smjer. Aha! Al me nisu slušali. Pa smo se vraćali. A ja sam opet dobila priliku prevalit preko usničica onu svoju najdražu – JESAM VAM REKLA!!! Uh kako volim to reć! Sve me trnci prođu od sladostrašća!

Zaključila sam da mi je ukus u dečkima ukurcu. Na dotičnoj svajki bio je i momak mlad na kojeg mi oko zapelo još pred dvije godine. Na faxu.

I svaki put kad bi ga negđe vidjela to moje jadno oko bježalo je iz duplji, visilo je na tankim živcima i plelo se oko dotičnog, gmizalo po njemu, likvor se razlijevao po svuda.

Ma horor, šta da vam velim! Ljubavnički horor!

I onda ovaj vikend shvatim da je..hm.. Kišna mlakica.

Al ja valjda padam na take. Podsvjesno se valjda bojim dubina...morskih.. Ima tamo šarkova i kojekakvih nemani! Ko zna šta bi mi se tamo moglo desit.. Moglo bi mi se možda i svidjet.. A šta bi onda?

Ajmo dalje.

Zadnja dva dana peru me emocije. Ko u vešmašini. A ne koristim calgon. I onda mi perilica poplavi kupaonicu.

Od sutra sam apsolventica. Danas sam čak uplatila prvu ratu za apsolventsko.

I u ta dva dana bauljam po faksu, jedem na x-icu dok ne počnem gledat u x, idem na wc u razne dijelove zgrade - na mjesta na kojima do sad nisam bila, čavrljam i smijem se sa čičom u referadi, istražujem kutke i zakutke, sjednem na klupu pa buljim u ljude, svoje šulkolege..

I mogla sam tako 4 godine.. A ja sam ih utrošila na:

pižđenje
kolutanje očima i
frktanje nosom.

Sralo mi se od svega i svačega, al možda je tako trebalo i biti. Opstipacija nije zdrava.

Tko zna zašto je dobro što sam upisala ovaj fax.. A upisala sam ga najviše zbog dečka koji mi se sviđao. I koji na kraju nije upao.

A ja se zanijela ki muda u kosidbi.

I da, bio je kišna mlakica. Dragi stani se u vrstu. Na parove razbrojs.

Moram kupit gumene čizme. Mlakice jesu plitke, al opet ti namoče noge.

Učiš dok si živ.

Danas su mi rekli da podsjećam na Ivanku Mazurkijević. A ja nit pričam kroz nos, nit čudno čupam obrve. Možda sam pomaknuta ka ona..

E pa kad je tak, završit ću sa jednom od najromantičnijih pjesama ever..by ivanka i mile..