Imam neodoljivu potrebu i poriv na sva zvona razglasit s kojim i kakvim ja endemičnim primjercima ljudske vrste živim!
Imam neodoljivu potrebu i poriv slavit jer sam imala čast biti rođena i odgajana u ekstremnim uvjetima originalnosti i pomaknutosti.
Hvala ti živote!
Najprezentniji primjerak iskričavog i osebujnog duha moje obitelji je, ovdje već puno puta spominjana, moja baka Roza. Pink.
Od malih nogu mojih pa sve do danas kad su dotične veličine 39, Pink je uveseljavala, izazivala salve smijeha, nevjericu i križanje uimeocaisinaiduvasvetog.
Počevši od mojih, već opisanih, skidanja uroka i tjeranja mene uboge na pijenje vode sa ugljenom u mojim najnježnijim godinama, cca 5.
Tu su i životni savjeti da trebam uvijek bit ko Eden iz Santa Barbare kojoj je platila misu kad bila nepokretna, a nikad ko ova kurvetina Gina. Il Alexis iz Dinastije.
Još jedna epizoda u nizu je i večer kad je pozvala susjedu k sebi da zajedno štrikaju i heklaju i u to ime pripremila vina, višnjevače i rakije. Ja bila s njima i sad šta će sa mnom..dale one i meni dvije štrikaće igle, nek se mala uči, trebat će joj kasnije. Ali.. dale one meni i malu čašicu. I natočile višnjevače. Mic po mic, guc po guc, slatka višnjevača pokrenula je sobu. Zidovi se počeli vrtiti u krug ko cigin ringišpil, a mala si skoro zabila štrikaće igle u oko..
Oko je ostalo na mjestu, malo sam ispovraćala svoju sedmogodišnju dušu, al sam zato naučila štrikat (pravu mustru), heklat tabletiće za televizor i - ostala je ljubav prema višnjevači.
Jednom me ostavila samu doma.. Isto sa cca 7 godina.. Sve bi bilo u redu da se u kući nisu počeli javljat čudni zvukovi, sve je škripalo i cvililo i čudno se glasalo. I taj frižider je brujao ko nikad prije jebemu. Vidjela ja da je vrag uzeo šalu i ja ni pet ni šest nego – VAN! U crvenim klompicama, bijeloj majičici i bijelim gaćicama. Trkom kolko me noge nose! Rub ceste prašio se od mog trčanja ko da idu 3 šlepera.
Kad sam bila već na izmaku snaga, u daljini sam uočila svoju Pink na biciklu. Sva ozarena, još sam brže potrčala ne bih li ju što prije dostigla. No trenutak našeg bliskog susreta, bio je poput hladnog tuša. Dobih takvu zidarsku iz uva (jer mi je đekan bio zidar pa baba ima iskustva), s jednom rukom me posjela na sjedalo iza sebe i do kuće mi psovala sve po spisku povremeno lupajući desnicom iza leđa pa di pogodi.
Rezultat toga – više se ne bojim bit sama doma, ako nešto škripi i cvili, navijem muziku. Više ne trčim po cesti u bijelim gaćama, a bome ni u gaćama neke druge boje. I više se ni sa kim ne vozim na biciklu iza sjedala.
Retrospektivnim pogledom na svoj život proveden s njom, shvatila sam da sam od nje dobila savjete od živototvorne važnosti, dragocjena zrnca mudrosti, oblikovala je moju individuu i prenijela mi znanja koja me čine najpoželjnijom udavačom u selu.
I sad.. došlo je vrijeme da joj vratim bar djelić onoga šta je ona meni dala.
Alarm koji mi je ukazao na tu potrebu desio se prekjučer.
Babu oduševio Šemso na Glorijinoj reklami i ona odlučila sudjelovat u nagradnoj igri.
Opaska – molim, primijetite kako cijela obitelj voli nagradne igre. Hvala.
I kupovala ona kavu, kile i kile, čuvala vrećice i nabrijavala se na stan u Zagrebu. Za svoju unuku a.k.a. mene.
No..promaknula joj je jedna bitna stavka - nagradne igre ošle su u Honduras i ništa više nije ko prije..
Prije si lijepo nešto skupljao, izrezivao, slao na neku adresu i onda čekao da neki zgodni pičić na telki izvuče tvoju kuvertu.
A sad – pizdarija!
Tamo neki kodovi, te struži, pa tipkaj na mobitel pa šalji sms, pa nije poslano, pokušajte opet, pa opet tipkaj, mesiđ sent, čekaj povratnu informaciju, nje nema, pa više ukurac sa svim!
Ta kurčeva tehnologija, ko je to izmislio da ga ja vidim, da pustim Pink na njega! Ne bi mu se dobro pisalo!
Ne znam što je nju točno ponukalo da se ona unatoč svemu vrati dobrim starim običajima sudjelovanja u nagradnim igrama. Je li to bila njena čista tvrdoglavost (koja je genetski uvjetovana i prenosi se s koljena na koljeno) ili jednostavno moja Pink nije čitala upuCtva.
Ona je, naime, skupljala prazne vrećice kave i kad je odokativnom tehnikom procijenila da ih je dovoljno skupila i da više nema kamo s njima, lijepo je uzela tucet kuverti, stavila po jednu kavenu vrećku u svaku kuvertu, napisala prvu adresu koju je našla na tim vrećkama:
PROIZVOĐAČ: Tombia d.o.o., Kopilica 62, 21 000 Split, Hrvatska...
...otišla na poštu, kupila markice i ubacila u sanduče.
Prekrižila se za sreću i veselo došla doma. Biciklom. 4 km. Uzgred budi rečeno – ima 84 godine.
Nadam se da je i vitalnost genetski uvjetovana kao i tvrdoglavost.
Kad mi se pohvalila kakav je posal napravila, uhvatio me takav smijeh, a nakon šta me pustio, na trbuhu su ostale pločice.
Zaključak – sat vremena sa mojom Pink – kao sat vremena u teretani.
Kad sam joj glasno i razgovjetno objasnila da se zajebala, njena reakcije je bila – ajoooo, a kolko sam ih skupila.. A u pizdu materinu. A milo, kaj ja znam!
Ja već vidim ljude u Gloriji..dolazi pošta, računi, ponude, papiri raznorazni i – dolazi 20 kuverti nepoznatog pošiljatelja iz Karlovca.. U čudu otvaraju jednu po jednu, a ono iz svake izleti po jedna prazna vrećica njihove kave!
Hilerijus!
Čim ovo natakarim na svoj rozne stranice, idem joj pokazat sva čuda modernog svijeta i poslat mobitelom kodove sa preostalih 20 vrećica koje još čuva.
Nekako se bojim da ćemo na kraju završit na višnjevači.
To nam je nekako zajedničko.
Post je objavljen 08.06.2007. u 16:29 sati.