Marketing
Analizo, djeva ti je ime ili Kako sam postala kinematograf
Činjenica je i fakt da puno razmišljam. Puno previše. Zaključit ćemo odmah na početku, ja sam jedna vrlo umno orijentirana osoba. I ruku na lijevu sisu, od tog silnog razmišljanja i promišljanja, moj kilu i po težak mozak zna zakuhati. Pretvoriti se u kašastu masu. Griz na mlijeku. Nekad i u žvakaću gumu. Hubba bubbu.
Ne prečesto, al opet dogodi se da ponekad ta razmišljanja izrode neke čist razumne zaključke. Nekad čak, ne biste vjerovali, i pametne. Desi se i to, da...
Moja razmišljanja najčešće se sastoje od vrćenja starih filmova. Crno-bijelo-u boji. U svom vlastitom, unutarnjem kinu. Često posjećivanom i uređenom po mom ćefu.
Neki filmovi su prastari, pohranjeni na magnetske vrpce na onim kolutovima, neki su na vhs-u, neki su na dvd-u...sve ovisi iz kojeg perioda mog života datiraju.
Kolekcija je ogromna... I raste po funkciji vremena i po funkciji intenziteta življenja. (Ovo je za matematičare.)
Y=f(x1,x2) 
I onda sjednem u to svoje dobro, staro kino, zavalim se u sjedalo, zaklopim oči i pustim neki nasumce odabrani film da se vrti.
To što nevidljiva ruka uvijek poseže sa filmovima sličnog žanra, eeeeeee, to je drugi par opanaka.
Isto tako, ne znam baš koliko je slučajno da je taj moj popularni žanr najčešće - ljubavni. Sa elementima komedije, akcije, ali i drame...
Ti su najviše puta izvlačeni iz sjećanja i pregledani. Shodno tome su i najviše izgrebani, prežvakani, sa krčećim tonom i prešaranom slikom okomitim bijelim crtama koja nemilice bježi.
Nekad stvarno mislim da bi bilo najbolje da u tom kinu svog života imam sposobnost rezanja vrpce nakon šta ju pogledam tj. proživim. Da ju više ne izvlačim iz prašine i vrtim do besvjesti i van svih granica podnošljivog i normalnog.. Usporavam na dijelovima, vrtim na početak, ponavljam sekvence.. Bolesno.
Ali s druge strane..od toga nekad i rastemo..i razvijamo se..i sazrijevamo..
Došla sam do recepta kako do toga doći te kako izbjeći da n-to gledanje istog filma ne napravi od tebe zombija krvavih očiju već, dapače, da te nečem nauči, oplemeni, obogati, stvori dodatne slojeve u tebi.
Najčešće to bude kad stavimo traku u onaj kitas za prikazivanje (magnetofon?) i sjednemo na neko drugo mjesto u kinu. Pogledamo ponovno film - iz druge perspektive. Možda čak i sa drugom osobom. Možda čak i u ljubavnom sjedalu. A i vremenski odmak čini svoje.
Ali...
Nekad se zajebem.
Ne odmaknem se dovoljno, sjednem u prvi red pa mi se vrat ukoči i otpadne glava jer sam preblizu.
Nekad sjednem pored nekog drugog pa uspoređujem naše filmove, neznajuć da zapravo moja percepcija ponekad nema veze sa stvarnošću i uspoređivanje nema smisla.
Nekad taj drugi, pored koga sjednem, bude u paru pa to bude još besmislenije.
Nekad sjednem na staro mjesto pa se, umjesto na film, koncentriram na to kako uz mene više ne sjedi ista osoba. Kako ne posežemo slanim prstima u zajedničku kutiju s kokicama slučajno se dodirujući. Kako nije isto kad se nasloniš na svoje sjedalo i podbočiš se svojom rukom ili kad se nasloniš na toplo rame koje se velikodušno daje samo tebi..
Ništa od toga ne valja! To ne raditi!
Ipak, ima dana, kao što je ovih nekoliko posljednjih, kad se tako fino zavalim na, recimo, balkon, u neko nasumce odabrano sjedalo, ispružim noge na rub ko pravi balkanac, ponesem čips sa lukom (ne kokice), prevrtim neki stari film, bilo u društvu bilo sama, posložim misli i sa smješkom izađem iz kina.
Smješkom koji označava spremnost na nove početke. Bez starih grešaka.
Budući da me ne vidite, samo da vam kažem...ova djeva se smješka.
Post je objavljen 09.06.2007. u 16:58 sati.