djeva bajna

Jesam vam ja pričala o jednom svom osebujnom i posebnom kolegi s faxa? Nisam? Ozbiljno? O pa to je moj veliki propust. Isprike najdublje. Evo ispravka tog propusta.

Dakle. Mislim da bi bilo najbolje da počnem sa našim prvim susretom.

Bio je krasan dan, hladan, zimski, al opet krasan. Ja na faxu žedna i gladna znanja (kao i uvijek), tumaram hodnicima, čir na želucu od kave pulsira pa zaključujem da još jedan odlazak na kavu i nije tako pametna ideja i reko štaću kudaću, pa idem malo na net.

Naši ENIAC kompovi, njih ha recimo cirka oko ovako odokativno 15tak nalaze se u prednjem dijelu knjižnice, malo odvojeni, taman da čovjeka zavara. I tako ja metodom slučajnog odabira odabrah i sjedoh za jedan od njih. Raspored sjedenja je bio: prazno mjesto br1_prazno mjesto br2_JA_prazno mjesto br3_neka djevojčica. Sjedoh ja tako, tipkam, klikam, zadubila se i nisam ni primjetila da nas je u međuvremenu svojim prisustvom počastio jedan Momak Mlad i zauzeo poziciju na praznom mjestu br1.

30tih godina, oniži, štofaste hlače speglane na crtu, plava poslovična košuljica, kravatica, cipele visokog sjaja, gusta crna kosica oblikovana u talijankicu sa pomno razdijeljenom crtom na lijevoj strani tvoreći tako od šišaka zanosnu, leđere kokoticu. Izraz lica odaje da je bio predmet sprdnje u osnovnoj školi i nositelj raznoraznih nadimaka; blento, glupko, tupko, njonjo, šmoklj, šmrklj etc. „Mama oni me tučedu i nećeju se igrat s menom“; „Hodi sinko sim da ti majka stavi ovaj komad mesa oko vrata pa odi Flokiju, možda će se on igrat s tebom.“

Uglavnom, mislim da ste dobili pikčr.

I ne bi tu ništa bilo čudno ni strenjdž da mi u jednom trenutku, dok sam čekala da moj ENIAC otvori stranicu, nije pobjeglo oko radoznalo na njegov ekran. A kad tamo!! Tete gole u raznoraznim pozama i pozicama! Kurac, pička, govno, sisa. Razbacale se one po ekranu, u kombinacijama raznim, vako, nako, besramno pokazuju svoje organe za vršenje male i velike nužde... Sodoma i Gomora!

Brzo sam skrenula oko radoznalo na svoja posla (jer radoznalost je ubila mačku), al nešto ga je vuklo da svako tolko pobjegne u zabranjenu zonu. Situvacija se počela zahuktavat i Momak Mlad je počeo imat problema sa disanjem, ne znam, možda ga jebe astma, možda je prehlađen, možda je alergičan na prašinu... I taman kad sam ga htjela pitat jel treba pomoć, nagnuo se i ugasio kompjutor na praznom mjestu br2, dakle onaj između nas. Nakon toga opet ga je počelo jebat disanje i moje oko izdajničko je primjetilo da mu je desna ruka u džepu štofastih hlača na crtu. Valjda mu je bilo hladno na ruke. Da zagrije ruku počeo ju je razgibavat u džepu, da poboljša cirkulaciju, jel. I dok je desnom klikao po mišu u hlačama, lijevom je klikao po mišu kompa, da zagrije i nju. Htjela sam bit simpatična pa iskomentirat kako bi fax trebao obnovit svoje instalacije i poboljšat grijanje, al nisam. Htjela sam ga pozvat na čaj da se zagrije, al nisam. Htjela sam ga pitat kolko je sati, al imao je sat na desnoj ruci (onoj u džepu) pa nisam, jer nisam htjela da si ohladi ruku kad već ima tolko problema sa cirkulacijom. Na kraju mi ja malo došlo slabo, valjda sam neš krivo pojela u memzi, pa sam se ustala i otišla.

Ispričala sam to jednom prilikom svom frendu, također polazniku istog faxa, i ne možeš vjerovat, jednog dana dok je kratio vrijeme na ENIACU, ponovno se pojavio Momak Mlad. Ovaj put je imao pored sebe knjigu pod nazivom „Bog kršćanske objave“. Vidi se da nije plitak i da brine o svom duhovnom razvoju. Odložio ju je i ponovno otvorio svoje omiljene živopisne stranice. I opet mu je bilo hladno na ruke, pa se borio s tim problemom kako to i inače zna i umije. Frend veli da on nije imao porive poput mene da započne razgovor i sprijatelji se, al je i njemu došlo malo slabo. Valjda je i on nešto krivo pojeo u memzi.

Sljedeći susret je bio interesantan u tome šta su se dvije djevojke sažalile nad njim i odlučile progovorit o problemu grijanja na faxu. Otišle su do našeg Žaca. Žac je čiča koji sjedi za pultom knjižnice i riga vatru na ljude koji preglasno šapću, ne zatvore vrata il uđu sa torbom i jaknom u knjižnicu te tako prekrše 11. božju zapovjed. Žac izgleda nije imao razumijevanja za probleme nas mladih, pa umjesto da se ispriča Momku Mladom šta mora trpit hladnoću i snalazit se kako da se zagrije, on je grunuo na njega KOLEGAA!! ŠTA RADITE?!? A Momak Mlad je samo neš promumljo, uzeo jaketu i laganim, opreznim, džon vejn koracima otšepesao do vecea.

Posljednja epizoda opet je uključivala mog prijatelja koji je pratio njegovu umješnost i baratanje sa internetom. Ovaj put ga nitko nije prekidao, pa je momak mlad u miru mogao odgledat svoje stranice, informirat se o najvažnijim događajima i tetama koje pridonose miru u svijetu, a na kraju je otvorio stranicu pod nazivom „Neka nas moljenja očiste“. Vidi se da je Momak Mlad i ekolog.

I tak. To vam je to. Mislim da bi se sljedeći put stvarno trebala upoznat s njim. Sam ne znam kak bi mu uletila. To mi je uvijek problem. Pogotovo kad je u pitanju ovako šarmantan, mlad, naočit, produhovljen, ekološki osvješten muškarac.

Mislim da ću se ovaj put prepustit sudbini pa šta bude.

Ha?

Dan je bio kao stvoren za Brumovo istraživanje po gradu.. brum, brum, brum, brujao je Brum. Ako je neko gledo taj tzrtić. Tako sam nekako danas i ja bila raspoloživa ovaj, mislim raspoložena,jel.

I tako Brum uvijek doživi neku nezaboravnu pustolovinu u gradu, a u smiraj dana se vraća u svoju garažu (sihomodopop su ustvari njega opjevali sa natrag u garažu), prolazi pored gazde svog koji ga nikad ne skuži, al dok gasi svjetla gazda navek nešče najde na stražnjem sjedištu Brumovom. Uvek je to nekaj kaj je eksidentli ostalo od Brumovih avantura i pustolovina. Tak je danas ostalo nekaj i na mom stražnjem sjedištu (ovo bi se moglo protumačit kao moja stražnjica, al to je metafora, bamboocha). Ma serem, nije ostalo niš, samo lep osećaj, a znate kak ide ona stara samo za tajjjj osećaj!

Daklemce, o čem je riječ. Danas sam se digla sa posebnim entusijasmom, reko djevo bajna oj ti oj, danas će da bidne dan anjc a! Al nije sve uvek onak kak si zamisliš.. uglavnom da ja ne trkeljam preveć o lauzi, šiti staf koje su mi se zdogojdile, evo jedne koja je spasila dan (i mast) od propasti.

Taman kad me pogodila spoznajna misao da mi je današnji dan bio zakurac, ono ni vrti ni mimo, bzvz, doživjeh preokret dok si reko abrakadabra! Spoznajna misao me pogodila u Immportane centru u našoj velebnoj metropoli. Mjestu radnje ove igre sudbine. U tom vrlom trenutku sudbina nije umiješala svoj srednji prst, kako to inače često radi (i još ga digne u zrak), nego cijelu ruku, ruku koja je vodila mene ka toj osobi i tu osobu ka meni!

Moj bitak i njegova bit nisu mogli vjerovat, sva sam zatreperila, digle su mi se sve dlake na tijelu (one koje su uspjele narast od pretprošlog posta), širom sam razgoračila joči, protrljala, jednom, dvaput, al slika se nije mijenjala, štipala sam se posvuda, al slika se i dalje nije mijenjala! Ne, ja ne sanjam, to je zbilja On! Išli smo u suprotnom smjeru, ja sam ga fokusirala i FBI-jevski ga nisam ispuštala iz vida. Sekunde su prolazile. Mimoišli smo se. Ja ga i dalje nisam ispuštala iz vida. KGB-ovski. Tad ga je sudbina navela da stane na kiosku, a mene okuražila da mu priđem. DA, to je bila prilika. Jer stao je na kiosku. To je znak! Idem! Dok sam išla prema njemu, vihor misli u mojoj maloj glavici, šta da kažem, oću ga traži kunu, oću reć da sam lovac na mlade potencijalne zvijezde, oću ga pitat kolko je sati, sve same ideje ne znaš koja bolja od druge!

Dobitna rečenica, uz ovlaš dodir, je bila: E, jel ti pišeš blog? (kao ne znam, glupa sam si malo, ha?)

On je elokventno odgovorio: Jea.

Na šta sam ja rekla prvo šta mi bi na umu, srcu, pameti, iz pete iskreno: Ma legendo!

On se nasmešio, a ja zagonetno i tajanstveno, kako to i inače radim jer mi je to imidž, vratila se svom smjeru putanje. Da mi je kasnije najdeblja baba zabila pazuh pod nos i stala na nogu u tramvaju, ma ništa mi ne bi moglo ovi dan pokvarit.

11.5.2006. – dan kad sam imala susret druge vrste sa...TADAAAA!

Ubi me danas ovi program na erteelu... Sve sami neki muviji šta te ka zmija za srce ugrizuuuu. Ko Tompsona. Prvo Luk huz tokin – prvi deo, a ondak Mit d pernts. Gledah ovi prvi, po nekoliti put, a Upoznaj staratelje sam gleala sinoćke, a i nemam više snage za još jedan ugriz za srce moje.

Jebate, kresno me film. Pošteno. Neki dan sam gledala Očeta vo kikljici. I on me kresno. Film mislim. Eto koja je to moć dalekovidnice. Ispire mozak, stvara ti slike u glavi za koje ne bi ni znala da postoje, i onda ti te slike oltugedr lupe standarde za život, muškartze, lajfstajl, i to.

Zaljubila se ja u Džontra Voltu. Taki muškartz se ne nalazi saki dan. U vlaku npr. Ne, ne, tamo toga neš nać. Taki dođe samo jednom. I to AKO dođe. Spusti se s neba na oblaku dok u pozadini sviraju fanfare.

Onda su me pukla i majčinska čuvstvovanja, sve pod dejstvom tog filma i dalekovidnice uopšte. Jošte bi se za ovo majčinsvo nekako i osvestila.. Imam u famiglii dece ko šipak koštica pa ti na jednom family gatheringu ubiju sav majčinski insekt koji ti je po defaultu dan.. Al za man of my dream standard je tute. Oćem da bidne vako lep, sa rupicama na lišcu dok se smeje. I ove plave oči, majko mila, ko da je popijo previše modre galice pa su mu se joči napunile ko Tomu iz Tomidžerija.. Al nije to tolko sad bitno nego kag on sam barata so tim ditetom..jaooooo... Peva, pleše, budali se, cirkusira, priča on njem sve i sva... A kag on i mater njegvu voli... I ž njom peva, pleše, budali se i cirkusira. Mislim, ne bi štela da ispade da oću klauna oder klovna za muža, supružnika i očeta mog diteta, al šta jes, jes, oćem da se smejem s njim, oćem da se uz njeg svi problemi čine manjim od makova zrnca i rješivim ko križaljka iz Dječjeg kluba. Luk i voda. (jeste kad to jeli? Ujfu. Al zna se kaj se misli pod tim..jel) Oćem da uz njeg sunce bude toplejše, p(t)ica da mi lepše peva, da kad se probudim ne poželim razbit glavu prvom ko mi se nađe na putu i veli dobar jutar.

Al šta je poanta svega, pitate se? E pa činjenica da na ovom hrvackom tlu, u radijusu od nekoliko stotina kilometara u kojem se krećem, takih muških NEMA. Nita, null, zero, nada, njente. Svi neki il zauzeti il pišljivi. Il čitaju Mens helt i o kosmetici znaju više od mene, il im je domet piva, podrig, čohanje jajca i ostale živopisne aktivnosti. Normalnih nema. Il se nađe neki, al onda on iznenada oboli od kokošjeg sljepila i ne vidi kaki komad ženske ima pored sebe. Ko krtica. Al nije mu za zamjerit, bolestan je, to sljepilo zajebana stvar. Neki nikad ne ozdrave, a neki ozdrave prekasno.
A ima i onih za koje moja Mehor Amiga veli – voli on tebe, samo to još ne zna...

Ne znam, morat ću ko Ćiril i Metod poć u borbu protiv općeg neznanja. Da. To je moja misija, moj poziv s neba, moja karma, moja nit vodilja, moja...sve.

Evo neki nikad ne otkriju za šta su stvoreni. Ja upravo jesam.