Ubi me danas ovi program na erteelu... Sve sami neki muviji šta te ka zmija za srce ugrizuuuu. Ko Tompsona. Prvo Luk huz tokin – prvi deo, a ondak Mit d pernts. Gledah ovi prvi, po nekoliti put, a Upoznaj staratelje sam gleala sinoćke, a i nemam više snage za još jedan ugriz za srce moje.
Jebate, kresno me film. Pošteno. Neki dan sam gledala Očeta vo kikljici. I on me kresno. Film mislim. Eto koja je to moć dalekovidnice. Ispire mozak, stvara ti slike u glavi za koje ne bi ni znala da postoje, i onda ti te slike oltugedr lupe standarde za život, muškartze, lajfstajl, i to.
Zaljubila se ja u Džontra Voltu. Taki muškartz se ne nalazi saki dan. U vlaku npr. Ne, ne, tamo toga neš nać. Taki dođe samo jednom. I to AKO dođe. Spusti se s neba na oblaku dok u pozadini sviraju fanfare.
Onda su me pukla i majčinska čuvstvovanja, sve pod dejstvom tog filma i dalekovidnice uopšte. Jošte bi se za ovo majčinsvo nekako i osvestila.. Imam u famiglii dece ko šipak koštica pa ti na jednom family gatheringu ubiju sav majčinski insekt koji ti je po defaultu dan.. Al za man of my dream standard je tute. Oćem da bidne vako lep, sa rupicama na lišcu dok se smeje. I ove plave oči, majko mila, ko da je popijo previše modre galice pa su mu se joči napunile ko Tomu iz Tomidžerija.. Al nije to tolko sad bitno nego kag on sam barata so tim ditetom..jaooooo... Peva, pleše, budali se, cirkusira, priča on njem sve i sva... A kag on i mater njegvu voli... I ž njom peva, pleše, budali se i cirkusira. Mislim, ne bi štela da ispade da oću klauna oder klovna za muža, supružnika i očeta mog diteta, al šta jes, jes, oćem da se smejem s njim, oćem da se uz njeg svi problemi čine manjim od makova zrnca i rješivim ko križaljka iz Dječjeg kluba. Luk i voda. (jeste kad to jeli? Ujfu. Al zna se kaj se misli pod tim..jel) Oćem da uz njeg sunce bude toplejše, p(t)ica da mi lepše peva, da kad se probudim ne poželim razbit glavu prvom ko mi se nađe na putu i veli dobar jutar.
Al šta je poanta svega, pitate se? E pa činjenica da na ovom hrvackom tlu, u radijusu od nekoliko stotina kilometara u kojem se krećem, takih muških NEMA. Nita, null, zero, nada, njente. Svi neki il zauzeti il pišljivi. Il čitaju Mens helt i o kosmetici znaju više od mene, il im je domet piva, podrig, čohanje jajca i ostale živopisne aktivnosti. Normalnih nema. Il se nađe neki, al onda on iznenada oboli od kokošjeg sljepila i ne vidi kaki komad ženske ima pored sebe. Ko krtica. Al nije mu za zamjerit, bolestan je, to sljepilo zajebana stvar. Neki nikad ne ozdrave, a neki ozdrave prekasno.
A ima i onih za koje moja Mehor Amiga veli – voli on tebe, samo to još ne zna...
Ne znam, morat ću ko Ćiril i Metod poć u borbu protiv općeg neznanja. Da. To je moja misija, moj poziv s neba, moja karma, moja nit vodilja, moja...sve.
Evo neki nikad ne otkriju za šta su stvoreni. Ja upravo jesam. 