Dionizije nad Dinaridima

četvrtak, 28.08.2008.

Ti, ja i pederski portali

Pun mi je kurac malodušnosti pa eto počinjem da pišem novi post. Nadam se da će bit zadnji. Svijestan sam da je ovo loša navika pa s ovim želim reći sebi dosta.
Gledao sam opet jedan film. I to ponovo. Ti, ja i svi oko nas se zove. U njemu glavnu junakinju očaraju riječi glavnog lika kad joj vidi noge s mišlju da joj trebaju nove cipele:
- To je bol koju misliš da zaslužuješ
Ona nakon toga skače kao luda oko njega i čak mu jednom prilikom uleti u auto:
- U mom si autu. Kako ne znas da bi mogao bit masovni ubojica.
Ali ipak na kraju on uza sve brige i vlastitu nesigurnost popusti.
Dodir u digitalnom svijetu tematizira film. Čega se bojimo. Da nas netko takne. AIDS-a i raznih boleština. Razmjene tekućina. Tjelesnih. Ljude shvaćamo kao broj i komad mesa, a ne kao osobu. Nešto što ću kupit u dućanu i samo potrošit. Bojimo se bliskosti. Da nas netko dirne. U dušu.
Već sedam mjeseci sam na pederskim portalima i sve što vidim jest briljanteen kategorije: dobri, lijepi i pametni. Ne brinite ima i depresivnih.
Pola tih likova samo sebi broji pločice. Pogledaj me što sam lijep. Količina objektiviziranja kod ljudi me fascinira. Pogledaj mi pločice, dupe, kurac, a nikad nikog u oči. U oči kao prozor duše. Zato je meni najbolje kad obučem svoje look me in the eyes hlače iz indian shopa pa me svi gledaju na strateško mjesto. Osjećam se kao super komad mesa. Ali da sam se htio samo jebat moga san to prije šest mjeseci
Nisam išao na prošli sastanak Prava na grad. I moram reći da mi je ipak žao. Nestao je mladi revolucionar koji je rušio knjižničarke i vodio peticiju. Dao sam izliku da moram selit što je točno, a ionako nisam mogao prisustvovat cijelom sastanku. No više mi je pun kurac da me ljudi gledaju preko oka s mišlju što li ovaj radi od sebe.
Učim. Pomalo i to previše pomalo. Učim umjetnost 20og stoljeća, ali često bez da se uživim. A učit to bez da se uživim jest kao i da štrebam telefonski imenik. Ili u laičkom žargonu kao jebat se bez kurca. Ili užitka. A još mi je bolje šta učim bez plana. I vidim već kako će bit. To jest kako će ovi ispiti izgledat
Daj se više opusti govore mi svi. Kad je odmor gotov ja tek shvatim da sam se tek počeo opuštat. Prvi dan nakon odmora mi je bilo super opit se s Demetrom. Drugi dan iako sve te ljude nisam otkad vidio, ali jednostavno više nisam sposoban. I to je to.
Kad sam bio mali što sam htio biti. Striptizeta. Ma previše sam gledao Flashdance. Ali na svoju strast nisam zaboravio. Plesanje. Tomu se uvijek vratim. A kad sam ga iša upisat pitali su me da kako to da ne idem na nogomet. Pa nikad nije bila moja stvar. Premda bih na branci uvijek ljude zbunjivao prebrzim pokretima.
Kažu da nada umire zadnja. Kad mi je teta dolazila u Argentinu od Nade postala je sa začuđenjem Argentinaca Ništa. Nada je kurva. Ali ipak to je ono što ostane na dnu Pandorine kutije. Varljiva nada. Zaključio sam da mi je pun kurac pisanja o sebi i što osjećam. Draže bi mi bilo pisat o stvarima ili filmovima.
I nakon neoćekivane lakoće postojanja sve što na kraju dana želim znat jest ono Što muči Gilberta Grapea i ono što piše na majci jedne od junakinja spomenutog filma jest da sam potpuna, dostojanstvena, puna i zadovoljna sobom osoba.

- 13:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.08.2008.

Twisted

Koja mi je scena najbolja iz Severinina videa?
Ona kad je lik zguza, a ona raširi oči.
Inače moja stara je gledala taj uradak. Zanimalo ju je navodno kako žeska izgleda. Da da.
A posebno prikazivanje imali su u radnoj sobi na odsjeku mog fakulteta. Tko ne uživa zavirit u nečiju privatnost. Bar ponekad. Glavno da ti se život u to ne pretvori. Fetiši. I fantazije. Ma svatko ih ima. Moja fantazija je menage a trois. Bolesno. Ali jebiga što je tu je. Tko zna možda mi se jednog dana ostvari. A i uvijek sam htio imat svog crnca. Malog roba. Mandižanina. Da me teše, a ja njega klešem. Ili da me hladi sa palminim granama. Kao mali sam uvijek htio imat brod sa crnom poslugom. Naravno platio bih ih normalno. A ponekad bi copy pasta Showgirls. Točno je. Palim se na politički nekorektnu erotiku. Što ja mogu. Moju seksualnost je duboko duuuuuboko definirao Jean Pierre ono ljeto sa svojom Senzualnom Parižankom. Čim se svime ja bavim, umjesto učenjem. Ničim pametnim ljudi moji. A u glavi sam bio i ostao ponekad twisted, a ponekad Venus as a boy. Sad mi je bar jasno koji spol preferiram. Odnosno s kojim se uživljavam ponekad u erotskim scenama. A uvijek me je zanimalo kako je to kad muškarac stenje u porniću, a ne žena

- 18:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Odmor bez purpura

Ponekad mi se plače od osamljenosti i dođe mi da me netko zagrli i reče sve će bit u redu. Nježnost uz seks mi fali. Priznajem. Više nježnost. Jer kad mi netko ponudi seks na velika vrata, eksplicitno sa mahanjem lubrikanata ili proračunato s nekom pričom o svojim stvarima jer mi je čita blog me iskreno rečeno uplaši. Ovaj momak je senzualan i želi da završi s nekim takvim. Ne vezu do groba, ali bar na neko vrijeme.
Inače otišao sam na par dana iz Zagreba. I bilo je super maknit se od nekih pedera koji su mi postali previše. Ja i Pitija otišli smo stopat kao u dobra stara vremena. Išli smo u Gorski kotar. Stao nam je jedan par. Ostavio nas je čak same u autu dok su na benzinskoj išli kupit nešto. Ostavili su nas u Fužinama. Tamo sam se okupao u jezeru dok je Pitija odmarala, a navečer smo se išli prošetat po mjestu. Ujutro je ona meditirala, a mene je nazva Hermes koji se iz domaje nije maka, a svi smo bili mislili da je bar do Albanije dogura. Na Pitijin prijedlog išli smo stopat do autoceste (glup prijedlog), a kad ono tunel odmah iza i nitko živ da nam stane. Spustio nas zato jedan ljigavac opet do Fužina, koji je Pitiju pipa. Nakon toga stala nam je jedna ljubazna žena i prevezla nas do benzinske iza Rijeke jer je kišilo pa nije htijela i da mi okisnemo. Jedan lik nas je prevezao do Lupoglava, a neki starci do Buzeta. Tamo sam okisnuo stopajući i nitko živ nam nije htio stat pa smo hvatali bus do Buja. Išli smo na marš mira. U Bujama je stala kiša kad smo došli, no spremala se nova. Sklonili smo se zato ispod jednog volta i tamo odlučili prespavat s obzirom da nam se nije dalo plačat sobu, a nije ni ponuda baš bilo. Tako smo odlučili tamo prespavat dok vani pljušti. No u pola noći i tamo je promoćilo, a dok je Pitija histerično vrištala, ja sam se sjetio kako je bilo partizanima davno dok su se borili protiv fašista. Njima mora da im je bilo gore. Meni je bar Sigur ros pružio utjehu.
Nakon poluprespavane noći jedan žena nam je ponudila doručak. Živjela je odmah do crkve kraj volta gdje smo spavali. Dala nam je kave i kruha s maslacem i marmeladom i zaželjela sreću. Rekla nam je da možemo ostavit robu na njenoj terasi da se osuši. Kad se roba osušila, mi odmorili ispod nekog stabla i kupili dovoljno stvari krenuli smo na marš mira s umaškim anarhistima. Dug je bio 15 km. A ja sam išao s najvećom torbom tamo. Kad smo doteturali do Umaga nakon puno priča o merdacciu skužio sam da znam curu šta je pričala s jednim od organizatora marša na trgu u Umagu. I jako mu je sličila. Družio sam se s njom prije kojih pet godina.
Nakon govorancije na trgu otišli smo u Monte Merdacciu na koncert, tri kilometra izvan grada. Tamo se sviralo. Punk i krust punk i metal nažalost. I kad šta ono tamo se pojavi nitko više nego Ljubičasta Psiha. Prva cura u koju sam bio zaljubljen. Oboje nismo mogli vjerovat da smo se nakon tolko godina sreli. I odmah se zagrlili. Ja kao da sam imao predosjećaj da bi je mogao srest s obzirom da joj je Umag rodno mjesto, a ona je mislila da je na bombonima. Ništa se nije promjenila. Iako ima djete i živi u Novoj Gorici, konobari i dalje je kronerica bila i ostala. Jedino što se promjenilo je što je ona postala majka, odgovorna, a ja pomalo postajem gay.
Nakon kraja koncerta ekipa je ni manje ni više skakala na vatrogasce i nakon što se razbježala dio njih me pozvao u Bamboo, bar s lošim osamdesetim i devedesetim. Tamo plesah dok me ovi častiše malo pivom, malo bambusom. I nakon tučnjave došao je i tamo kraj partiju, a ja sam odlučio prespavat negdje u šumi.
Ujutro me probudio neki luđak sa psom da spavam na dječjem izletištu i da će zvat policiju . Onda se Pitija odnekud stvorila i ovaj lik je odleprša nazvavši policiju da mi istrebljujemo vjeverice. Okupao se tad u moru i otišli smo zatim opet u Umag. Stali su nam neki ljudi s kojim sam tu noć plesa. Ja i moje plesne sposobnosti. Prevezli su nas do mjesta gdje se dio ljudi iz organizacije kupao pa se i ja opet okupao. I nakon toga išli smo u fojbu, umaški kao skvot da prespavamo. Bilo nas je pet pa smo nakon zajebancije i šetanja po gradu nas dvoje morali spavat vani, a troje unutra. Izgrizli su me zato komarci.
Sljedeci dan smo chilali uz knjige, 04 i nomade. Odlučili smo ić stopajući doma, no zajeba sam cestu pa je Pitiji dopizdilo i odlučili smo ić doma busom. Vratio sam se tako kući sa sjećanje da sve što smo radili jest maštali o hrani i pričali o govnima. A za one koje misle da su pametni, neka pameću sledeći put plate sebi net u mami.

- 15:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2008.

Osobno

Ne mogu više da stvari tako shvaćam. Premda sam na humoru izgubio ponekad mi se i to vrati. Ipak nisam tolko ostario. Pravdat drugima mi se ne da. A i zašto bi. Nitko to ni ne zaslužuje. Sebe ne smatram boljim od drugih, a niti osuđujem druge. Radi sa sobom što hoćeš, ali se bar ponašaj odgovorno.
Što sam odlučio za novu akademsku godinu?
Plesat.
I dalje! Ma ne!
Ma da! I to u plesnom studiju, a ne na podiju!
Trebam nešto konstantno tokom godine fizički da se bavim jer od svog tog alkohola i starosti dan nakon sam nizašta.
Što sutra?
Možda u Šibenik ili dan nakon u Istru. Ovisi o Demetri.
Pa ja danas nisam još išao na niti jedan pederski portal, a već sam tri sata na netu. Nešto čudno. Pa to je napredak. I da sebi ponovim:

Radije da me mrze zbog onog što jesam nego da me vole zbog onog što nisam

Nitko ne zna bolje od mene što sam i tko sam. Ne visi mi se sa svakim više. Ekstremno ekstravertirana faza me prošla u životu. A ponajprije mi se queerasto ne da izvrtat stvari. Previše sam realan. Dok sam bio mlad tj mlađi idealizirao sam stvari, a sad to više ne postoji. Idealni, idealna, princ, princeza na bijelom konju, bog, božica to mi više ne postoji.
- Pitijo, a zašto mi ljudi non stop upadaju dok plešem
- Pa ostavljaš dojam kao netko tko se sam zna zabavljat i nikad mu nije dosadno.
Na kojoj si drogi me često pitaju. U mojoj glavi zna bit zabavno, zna bit i dosadno. Znam da sam super. Možda nisam divan, ali sam zadovoljan sobom.

- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.08.2008.

Ljeto kao kraj outanja

Konačno sam bez da me itko prekida mogu visit u mami. Nisam otkad ovo čudo pisa. Eto a sad ne znam što bih pisa. Čitao sam danas Afroditin blog u Libra liberi moram priznat da je totalno simpa. I pročitao još dvije knjige, a učit nisam zapravo počeo. Nikud nisam bio ovo ljeto i moram priznat nije mi loše. Zagreb laganini. Premda ruše Cvjetni trg, ali što je tu je. Nego da pređem na stvarl.
Šta mi nedostaje najviše kad sam sam?
Nekog da zabavljam i da se s njim zabavljam. Premda mi dodje ponekad da se s bilo kim poševim to u biti ne želim. Bitno mi je da se psihološki poklopi.
A koji tip osobe me privlači?
Ma netko zajebanciji sklon, alternativan, ukratko Panovski tip osobe. Netko tko nije bahat. Prvo prijatelj, a tek onda ljubavnik. Nije dosadan. Ne da bi Pana jeba. Prijatelj mi je i u početku mi je bija zgodan, ali kad bi se to desilo ja bi se smija.
Prošlo je skoro godinu dana da se vratih iz Portugala i eto devet mjeseci od početka mog coming outa. Premda sam se tad osjećao osamljeno za popizdit, a i bijah spižđen sad se na kraju tog procesa samo osjećam osamljeno. I nije me sram priznat, ali sebi ne dižem ni spuštam pretjerano. Kakav sam takav sam i što se desi desit će se. Pičkica ponekad jesam i nisam taj koji će nekom gurat jezik u usta tj inicirat odnos, no sa sobom sam zadovoljan. I da dragi ljudi i dalje zamjećujem žene i diže mi se na njih, no ne mogu da prestanem da mislim o muškarcima kad smo već kod dizanja.
A moga bi kupit sebi digo jedan kad smo kod dizanja. Ha ha
I bacit koju partiju kurac, piča, trokurac
Ili konačno nacrtat Ateni sunce na prozoru
I posložit tikvicu i dvi pome u odgovarajući položaj i narode navali
Idemo se jebat.
Aiiime kolike su!!!

- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (5)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (13)
Siječanj 2008 (28)
Prosinac 2007 (31)
Studeni 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Vrag možda ne pleše u crvenoj haljini, ali je meden i zna biti uboden. Pogotovo ako se igra roštilja sa pekinškom patkom, svinjama i bocama ruma. Jer tek onda vatra, koja u njemu sija i pari, dolazi do zvijezda. Kipila, čučala i sijala makar i do Posejdona, ali će zato biti vječna

Kurčenja i pižđenja jednog bi ne bi neodlučnog i smotanog gaya/bi -a ponekad nezadovoljnog svojim životom dok pluta, plese i pjeva, ali ne razbija glavu na Kinseyevoj skali seksualnosti na putu da nađe svog Apolona ili Veneru u neočekivanoj lakoći postojanja.

Linkovi na koje bacim pogled povremeno

Blog.hr

wikipedia.org

alethea.blog.hr

Hvale bogovima ili popis likova i nekih simbola

Hy Gei - jer je najpozitivnije biće koje me naučilo da ne mrzin
Gei - jer me odgojila, ali mi ide na kurac sa svojom miserafilijom
Perzefoni - jer se ne da
Hadu - jer previše pita zašto
Hermesu - jer je kuhačom i pedalom izmislila pojam aktivističke redovnice
Heliju - jer mi je dao nadu da ima još dobrih ljudi
Panu - jer me izletovanju podučio
Demetri - jer je iskrena
Artemidi - jer je ponekad veći patetik od mene
Euridici - jer je nestala
Aresu - jer mi čisti WC
Pitiji - jer je u zemlji čudesa
Orfeju - jer je bio glup, ali iskren prema sebi
Esperanzi - jer me udomila
Euterpi - jer ima dobru glazbu
Terpsihori - jer super pleše
Depeche Mode, Bjork, Mogwai i Sigur rosu - jer su utjeha
Amonu Tobinu - jer me nabrije
Uraniji - jer se izderala na mene kad je trebalo
Ateni - jer se brine o meni
Niki - jer je u razumu uzor
Posejdonu - jer se ne kurči kao neki iz Hada
Eho - jer je uvijek nasmijana
Satiru - jer je Ok lik, ne pretjerujmo
Faunu - na lijenosti
Moćnoj Afroditi i Tužnoj Afroditi - jer su na blog ukazale
Crvenom Amoru i Ljubičastoj Psihi - jer me više ne proganjaju
Adonisu - jer je zgodan
Zeusu - dominantnom patrijahalnom mušarcu kojim nikad neću bit
Heri, Narcisima i svim jadnicima - jer se nažalost zbog takvih ljudi osjećam bolje
Melpomeni, Pulhram i Eteru - jer postoje da me nasmiju
Hestii - jer ne idealizira
Taliji - jer me napalila
Kaliopi i Polihimniji - jer su me zaposlile
Vulkanu - jer me bar zajebavanju naučio
Apisu - jer mi je jaknu dao
Papru - jer ga nisam izgubio
Soli - jer mi nije puno pomogla
Termosici - čuvaru uspomena
Filozofskom - jer me naučio da gledam i mislim drugim očima
Wikipediji - jer ima dobre članke
gay.hr-u - jer na njemu vise neki ljudi poput mene
Jadranki Damjanov - jer me naučila da aktivno i nenarativno gledam
Tomislavu Gotovcu - jer je na egzibicionizam ukazao
Andreji Kulunčić - jer mi je vratila dostojanstvo
Filmovima:
400 udaraca
Seksu, laži i videovrpcama
Donnie Darku
Shortbusu
M.A.S.H.-u
American Beauty - jer su mi rekli da se ne sekiram i da sebi kažem dosta
Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Rumunjskoj i Francuskoj - jer u njima Dioniz spava
A ponajprije hvala Dionizu jer je sve probleme nadišao i spreman ići dalje u svojim putevima kazne, užitka, rada, a ponajprije hedonizma

Čemu sve ovo, tko sam ja ili dobrodošli u moj privatni prostor

U početku ovaj blog mi je bio eskapizam od svega i bijeg u nadrealno dok mi nije bilo jasno tko sam i što sam, a sad mi služi da vidim što sam bio, što sam postao i kud se krećem, a drugim da se ponekad od svog tog cinizma nasmiju i vide što ima sa mnom. A i nakon sve te zbunjenosti ja sam ja što god bio. Život je ... ma jebeš te jeftine filozofije. Važno je da je ponekad intenzivan i nije dosadan. Bar ne uvijek. A i kad je dosadan da je bar sa stilom i pun života.

Jedino što je u životu važno jest da si sit. Sitost je relativan pojam. A jedino je važno da nisi gladan. Gladan ću vječno bit. Hrane, ljudi, užitka, posla, pažnje i nikad neću prestat bit majstor pozornosti. Vječno dijete, koje svoj dnevnik nikad nije vodilo i kad je dijete prezrelo ili odraslo odlučilo je da blog vodi. U srednjoj sam bio mizantrop i uvijek znao da sam negdje nepoželjan i rađe sam se držao za sebe, ali sam zato dosad naučio da se ne ljutim, već okrenem to u zajebanciju i udaljim se od nekih snobova ili mornara. Ukratko rečeno ponekad sam nemoguć. Vječna flegma koja nastoji ne bit pretjerana, jer u njoj ima živog sangvinika.
Prijatelje sad imam. Svjestan svoje gluposti jesam, jer se boljim od drugih nikad nisam smatrao. U inteligenciju ne vjerujem jer jedino u životu ćeš uspjet ako si uporan. To sam kao mali shvatio. Povodljiv jesam, ali svoje stajalište o nekim stvarima imam. Pretjerana raspravljanja ne volim, naslušao ih se na faksu, ali kad treba znam zauzeti stav.

Idealna ili idealni ne postoji znam da ne postoji, ali nitko se ne voli probudit ujutro s osjećajem, a koji mi je kurac ovo trebalo! Ono što meni nedostaje jest izležavanje s nekim, a ne seks. Nježnost i bliskost. Jedino što znam jest da su ove oči vječno gladne dobrog i zgodnog mesa koje ima soli i papra u glavi. Samo da nije piletina/kukavica. Najvažnije je da je živa i simpatična, a ne Narcis koji sebi broji pločice. Neki bi rekli da sam previše racionalan. Nastojim ne bit naivan. No i dalje ima strasti u meni. Romantika. Što je to? Ono čime se volimo zavaravat. Više bih rekao da sam antiromantičan. Mrzim kad ljudi riječ ljubav koriste kao ultimativno opravdanje za svoje postupke. Previše olako. U ime ljubavi...

Što sam izgubio?
Rekao bi kao i naslov jednog filma "Sjaj u travi". Totalnu naivnost mladosti. Polet, ali samo ponekad. Prije sam ljude idealizirao, ali sad više ne. Od sebe radit budalu zbog drugog mi se više ne da, ali i dalje mi je s nekim radit budalu od sebe baš super. Nekoć sam skakao preko rijeke Mirne da impresioniram druge, a sad kad sam to postigao nikad mi nije dosta. No kad radim budalu od sebe zbog nekog drugog postalo mi je očajno. Dan nakon sebi se nasmijem. Starost ili iskustvo možda čini svoje. Jedno je sigurno, a to je da se ne želim više nikad zaljubit iz sažaljenja. Previše puta sam to iskusio.

Vječni plesač od malena bio i ostao. Ali ovaj plesač ne voli da uvijek pleše kako netko svira. Već da se ponekad svira kako on pleše i svijet se trese pod njegovim stopalima i pravilima. Najbolje plešem kad ne brijem na nikog, ne jebem nikog jer uritmit sebe i jos nekog drugog na ritam kako ja želim čak i profesionalnim plesačima je teško. Ples je potreba koju sam oduvijek imao. Eskapizam od vlastite stvarnosti ili queer u meni. Ne samo divljanje nego vlastita fizička ekspresija. Zajebancija. Širenje pozitivne energije, a ne zavođenje.
Da li ću bit vječno neodlučan čisto sumljam. Iskren prema sebi konačno jesam i sve se teže zamišljam sa ženom. Ali nakon svega znam da iz bilo kojeg sranja kao i uvijek ću se izvuč i da ću nastojat ne gubit vrijeme na krive osobe. Niti stvarat teorije i paranoje. Znam da sam super i da sam neke stvari postigao, ali uz preispitivanje realnosti uvijek idem dalje jer ne volim vrijeme gubit na nekonstruktivne stvari. A sve što ponekad želim jest samo da me zagrli i ponekad zgrabi u pravom trenutku. Kad njega i sebe nasmijem. Jer želim umrijet sa smiješkom na licu.