Marketing
Ti, ja i pederski portali
Pun mi je kurac malodušnosti pa eto počinjem da pišem novi post. Nadam se da će bit zadnji. Svijestan sam da je ovo loša navika pa s ovim želim reći sebi dosta.
Gledao sam opet jedan film. I to ponovo. Ti, ja i svi oko nas se zove. U njemu glavnu junakinju očaraju riječi glavnog lika kad joj vidi noge s mišlju da joj trebaju nove cipele:
- To je bol koju misliš da zaslužuješ
Ona nakon toga skače kao luda oko njega i čak mu jednom prilikom uleti u auto:
- U mom si autu. Kako ne znas da bi mogao bit masovni ubojica.
Ali ipak na kraju on uza sve brige i vlastitu nesigurnost popusti.
Dodir u digitalnom svijetu tematizira film. Čega se bojimo. Da nas netko takne. AIDS-a i raznih boleština. Razmjene tekućina. Tjelesnih. Ljude shvaćamo kao broj i komad mesa, a ne kao osobu. Nešto što ću kupit u dućanu i samo potrošit. Bojimo se bliskosti. Da nas netko dirne. U dušu.
Već sedam mjeseci sam na pederskim portalima i sve što vidim jest briljanteen kategorije: dobri, lijepi i pametni. Ne brinite ima i depresivnih.
Pola tih likova samo sebi broji pločice. Pogledaj me što sam lijep. Količina objektiviziranja kod ljudi me fascinira. Pogledaj mi pločice, dupe, kurac, a nikad nikog u oči. U oči kao prozor duše. Zato je meni najbolje kad obučem svoje look me in the eyes hlače iz indian shopa pa me svi gledaju na strateško mjesto. Osjećam se kao super komad mesa. Ali da sam se htio samo jebat moga san to prije šest mjeseci
Nisam išao na prošli sastanak Prava na grad. I moram reći da mi je ipak žao. Nestao je mladi revolucionar koji je rušio knjižničarke i vodio peticiju. Dao sam izliku da moram selit što je točno, a ionako nisam mogao prisustvovat cijelom sastanku. No više mi je pun kurac da me ljudi gledaju preko oka s mišlju što li ovaj radi od sebe.
Učim. Pomalo i to previše pomalo. Učim umjetnost 20og stoljeća, ali često bez da se uživim. A učit to bez da se uživim jest kao i da štrebam telefonski imenik. Ili u laičkom žargonu kao jebat se bez kurca. Ili užitka. A još mi je bolje šta učim bez plana. I vidim već kako će bit. To jest kako će ovi ispiti izgledat
Daj se više opusti govore mi svi. Kad je odmor gotov ja tek shvatim da sam se tek počeo opuštat. Prvi dan nakon odmora mi je bilo super opit se s Demetrom. Drugi dan iako sve te ljude nisam otkad vidio, ali jednostavno više nisam sposoban. I to je to.
Kad sam bio mali što sam htio biti. Striptizeta. Ma previše sam gledao Flashdance. Ali na svoju strast nisam zaboravio. Plesanje. Tomu se uvijek vratim. A kad sam ga iša upisat pitali su me da kako to da ne idem na nogomet. Pa nikad nije bila moja stvar. Premda bih na branci uvijek ljude zbunjivao prebrzim pokretima.
Kažu da nada umire zadnja. Kad mi je teta dolazila u Argentinu od Nade postala je sa začuđenjem Argentinaca Ništa. Nada je kurva. Ali ipak to je ono što ostane na dnu Pandorine kutije. Varljiva nada. Zaključio sam da mi je pun kurac pisanja o sebi i što osjećam. Draže bi mi bilo pisat o stvarima ili filmovima.
I nakon neoćekivane lakoće postojanja sve što na kraju dana želim znat jest ono Što muči Gilberta Grapea i ono što piše na majci jedne od junakinja spomenutog filma jest da sam potpuna, dostojanstvena, puna i zadovoljna sobom osoba.
Post je objavljen 28.08.2008. u 13:34 sati.