Pandorina kutija
Blesav. Zna bit svako. Pitanje je samo kad pređeš granicu gluposti koja tebi više no odgovara. Prošlost nas proganja i uvijek će nas proganjati. No s njom ćemo živjeti. Dat će nam utjehu i sigurnost, ali i traume, kompleksno i sve ono čega se nećemo htjeti sjećati. Ono čega se nećemo sjećati stavit ćemo u svoju vlastitu Pandorinu kutiju koju želimo zadržati za sebe. Duboko unutra i možda jednog dana podjeliti s nekim ili samo psihologom.
Okrenuti se prema budućnosti nije lako. Treba vremena. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Neke rane izliječi, a neke samo zakrpa da zarastu, ali se zato ponekad otvore. I zato osjećaš bol, ljutnju, bijes i sve nepogode što ljubav nosi.
Kad sam se javio Narcisu vidio sam da se neke stvari nisu promjenile. Premda sam u razgovoru izvukao uz hrpu uvreda i neke komplimente ispriku u vidu riječi nisam. Ali sam prihvatio da je takav. I jebiga!!!
Život je takav nikad ne znaš što ćeš dobit. Rođen ti u Kaštelima, Splitu, Zagrebu il Parizu.
Prije mjesec dana sreo sam Jabuku Grozdje. Našla je nekog. I bilo mi je drago. Bilo mi je drago jer je sretna. Premda u tom trenutku možda nisam bio najsretnija osoba, nakon dva sat sna bilo mi je drago da je krenula dalje. U gradnju svog Olimpa. I želim joj svu sreću.
Hermesu za nekoliko dana ili tjedana dolazi loverboy. Želio bih ga upoznati. Zanima me kakav je lik. Kako izgleda. Jer ne želim se udaljiti od njega. Drag mi je. Prijatelj mi je. Cijenim ga. I obožavan. Želim mu svu sreću.
Mojoj priji revolucionarki što na bicikli okolo leti, a druge pušta da samo trčakaraju veselo oko nje. Hremesu
|