pero u šaci

Još u školi je ručicu dizao vešto
i već se znalo da postaće nešto.
O, već se znalo da postaće neko, ko bog.

Bandatar nalazi kako moderna država mora štititi svoje manjine i stoga mu je – u saltu logike – primjena zakonske mjere u tu svrhu temporalno uvjetovana, pitanje vremena: je li ili nije vrijeme. Ma hoćemo, hoćemo, inzistirat ćemo na zakonskim pravima manjina... jednom nekad, kad bude zgodnije, kad (sad ide šifra) ne budu rane još svježe (čitaj: kad im to, ako ikad, odobre kao prihvatljivo neki koji si tu stvar krivo spajaju na nakaradan način). Građevinska država kao i dalje talac bukačkog dijela većine – to mu je recept za izvlačenje zemlje iz statusa farse?

Bez krivice, u štampu je stigao skokom
jer kad kreneš tim poznatim tokom
tad svi ručice podižu vešto, jen-dva!

Bandatar ne podilazi tek tom obliku pseudo-patriotske patologije palanke, nego svakom mogućem. U kontekstu pervertirane inflatiranosti braniteljske klase u status novog subnora, jedino što zna reći su vječite istine kako bez branitelja ne bismo imali slobodnu državu i da se za njih nekada molilo iz Kanade i da im valja štititi dignitet. A kakav mu je stav o žici na granici sa Slovenijom? Ne bi se izjašnjavao, osim generalno da iznad svega ''moramo štititi svoje interese''. Šifra: Kolinda.

Kao Bane, dobri sin, tih i miran, čist i fin,
kao Bane, vaspitan i solidan i koristan.
Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav,
kao Bane, odmeren i usmeren i proveren za sve.

Bandatar – za biti čim solidniji, odmjereniji i provjereniji i začešljaniji na poslovno – nastoji izbjeći izjašnjavanje, ako je ikako moguće, i o manje-više svemu ostalom što ga se pita – vidjet će, reći će nam još, konzultirat će se, on je i za ovo i za ono rješenje... Idemo svi ručice gore! Desna varijanta lignjokracije – tek što smo se Josipovića riješili. A pogotovo kad je riječ o ''svjetonazorskim pitanjima'', kao da je posrijedi neka politička marginalnost. On je tu važnijim poslima, tj. s kalkulatorom, za računati mjere štednje po ukusu stranih gospodara novca. Jao, jao, što će reći kreditne agencije i Europska komisija, prva nam je briga (i račun!) implementirati reformske mjere da oni budu zadovoljni. Kakvi su mu stavovi o umjetnoj oplodnji, o pobačaju? Sada se fokusiram na gospodarski i socijalni dio. A to izgleda nije socijalni dio? Ovakva tobožnja depolitizacija politike prava je bizarna mostovska šifra za podvaljivanje ustoličenja dubioznog svjetonazorskog paketa u ambalaži nominalne bezbojnosti, k'o fol odterećenja od svjetonazorskih podjela. Ideja da bi moglo biti nekakvog ''nepolitičkog'' pristupa odavno je prokazana kao finta (za tim efikasnije politiziranje) čak i u književnoj kritici i ostalim razbibrigama, a kamoli u matičnoj disciplini politike samoj.¹

Mi smo rasli u šarenom kraljevstvu igre
al on je imao drugi pedigre,
mali Bane je bio daleko od tog.

Bandatar ipak o nečemu ima čvrst stav: decidirano je za vezu sveučilišta i biznisa, pupčano da se spoji akademski život i poslovni život privatnog sektora u tehnokratski obrazovni sustav čiji će jedini smisao biti u treningu za tržište rada. Da bi moglo biti nekog čovječanstveno bitnog procesa znanja i onkraj aplikacije u trgovačkim društvima – ne spada u koncepte koje bi razumio; kalkulator mu nema tu funkciju.

Tu i tamo, tek ponekad sretnem tog dečka,
crna tašna i šofer i mečka,
TV dnevnik ga forsira nešto, o da!

Bandatar uživa i najtoplije podržavanje, s najvišim preporukama, dosadašnjeg ministra Varge. Najnajnajnaj. Zašto me nije začudilo da će se, od svih iz sastava bivše vlade, najbolje i najsrdačnije razumjeti upravo s najbesprizornijim i najnotornijim govnarom među govnarima? Doznajemo da njih dva rado razmjenjuju iskustva i inače. Družili smo se privatno, sa suprugama, večerali zajedno. Mora da su i crne mečke čekale vani, ako se već od crnih aktovki nisu dali odvojiti. Premda scena vrvi elementima za gađenje, na djelu je, tvrdim, bio onaj princip iz jednog od naših klasičnih romana, kada se također radilo o plutokratskim konspiratorima na fatalnoj zagrebačkoj večeri sa suprugama: čovjeku se, eto, ne gadi ništa što se može pojesti ili oploditi. Svi sad ponavljaju mantru kako se radi o sposobnom čovjeku koji je znao zaraditi i da ga to čini kompetentnim za vođenje države. Alo, bre, kakva je to kvalifikacija sposobnosti – da je znao zaraditi? Cui bono: za koga je znao zaraditi? Za svoju korporaciju. A kako je to točno uspijevao? Pa tako što mu je opis radnog mjesta bilo zavaljati naivne državne administracije (čitaj: kooperativne da budu zavaljane). A mi ga ni pet ni šest nego uzeli za premijera! To je kao da imamo stado ovaca i za prvog psa čuvara vrbujemo vuka o kojemu smo se osvjedočili da posebno uspješno tamani ovce – jer, je li, očito je sposoban, najviših kvalifikacija i CV-a, ''vrhunski stručnjak''. Koji smo mi šaran od države; taman nam je trebao jedan takav koji voli pecati i bez prestanka mu je biznis na pameti.²

Ali Bane, taj je imao izloge prazne,
pa smo zato za funkcije razne
svi mi večito birali njega, u glas.

Bandatar sluša – ako treba, pokazat će i iPhone, da ne bi ispalo kako laže – Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija. Pa dabome. Znao sam i prije nego što sam pročitao. Postoji li na ovom svijetu ijedan Bane, ponos majke svoje, a da ne sluša (lokalnog) Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija (tim redoslijedom)? To je taman po očekivanom.³ Bandatar se, osim toga – i opet taman po očekivanom – a i kako bi drugačije – u prvom bandatarskom javnom pojavljivanju naslikao u crkvi na misi. Gdje bi drugdje? Ističe: prakticirajući je katolik, te s obitelji (četvero djece, molim lijepo!) redovito pohodi crkvu. Naivnom nekom mogla bi se javiti zapitanost: nije li to donekle u neskladu s drugom stranom ličnosti koju pokazuje? Crkva, jelte, propovijeda okretanje od materijalnih ka duhovnim vrijednostima, a prvo što na njemu upada u oči je da se radi o naglašeno ''svjetovnom'' profilu dnevnog funkcioniranja: biznis, zarađivanje, lova, financije, para, đenge... No, radi se i o lažnoj dilemi. Ako se netko po čitav dan bavi biznisom, izvjesno je da se ne bavi vlastitim kreativnim rastom i razvojem: ne piše, ne slika, itd., jedva ako išta i čita (a i tada se u pravilu na noćnom ormariću koči neki Coelho ili Šalković – bolje bi im bilo gasiti elektriku). Ništa čudno da će i ići svijetom kao suštinski dosadni likovi, praznih izloga, filistri lišeni zrnca duha. Što takvima jedino preostaje kada im dođe pretenzija da malo budu i ''duhovni''? Mijenjati definiciju ''svjetovnosti'': ne više u značenju filistarstva, nego opće ljudske sudbine u opreci s tobožnjom drugom supstancom stvarnosti, onom nevidljivom, transcendentalnom, ''nečime višim'', izmišljajući ontološki dualizam. Svoju pseudo-''duhovnost'' prebacuju iz sebe u vanjski izvor, u neku skupnu, sljedbeničku mistiku, kojoj se onda pridaje aura ''svetosti'' – jedni će (poput Hrvoja Vojkovića, primjerice) razvikano ići na noge Sai Babi, drugi će pak (poput našeg Bandatara) razvikano praviti skrušeno lice u crkvi neke religije. I voila – on da bi bio percipiran i osjećao se kao ''duhovna osoba'' ne mora više doseći sam svoj format i kalibar, može komotno ostati siromah duhom. Imperativ pridržavanja/prakticiranja nekog gotovog nauka, koji im se stvorio bez njih, mimo njih, van njih – pri čemu se pitanje ''istinitosti'' u tome koncentrira ne kao pitanje osobnog glasa i kalibra u njemu, nego kao pitanje iskrene posvećenosti: predati se iskreno, predati se čitavim sobom, svim srcem, svom svojom vatrenošću molitvi po kolektivnoj izvanjskoj recepturi. Zato rekoh da je u pitanju lažna dilema: pa crkve i ostali misticizmi upravo tome i služe – za pružanje iluzije ''duhovnog sloja'' onima koji ga nemaju vlastitim bićem. Slobodno mu je i dalje biti filistrom po čitav dan (antinomiju duhovno/svjetovno izmjestio je iz razlikovanja po onome što ljudi u svijetu jesu, čime se bave i čime se hrane, u opće ontološko razlikovanje ''ovostranosti'' i ''onostranosti''); jer jedino je važno biti uštekan u pravu utičnicu vanjskog dotoka ''svetosti''.



To je problem samog našeg odnosa prema životu. Ah, Adasz se u školi stalno pitao kakve ima mane i kako ih istrijebiti, želio je biti pobožan kao Zdisz, praktičan kao Józio, razuman kao Henrisz, duhovit kao Baćo... zbog čega su ga jako hvalili nastavnici. Ali drugovi ga nisu voljeli i rado su ga tukli.⁴

Istinski užasan intervju, užasan tip – za prst u usta. Primijetimo samo da ovo nije politički post, da u svom osvrtu ne govorim o politici, nego širim zahvatom: o sorti ljudske forme. Bandatar nam se ukazuje kao opomena, za strašiti sitnu djecu, kao idealno utjelovljenje opravdanosti zazora koji još u školi osjećamo prema štreberima suviše tapšanima po glavušici od strane nastavnika. Te puste petice u imeniku isprva možda djeluju benigno, ali s vremenom takvi, kad narastu, ''znaju zaraditi'' za svoje korporacije i lijepo uredno su svake nedjelje u crkvi sa svo četvero djece, a kad ih se pita za ćirilicu u Vukovaru, fino i strogo centrirano znaju reći kako ''još nije vrijeme''. Samo što tad već i svi ostali utrenirano podižu ručicu, jen-dva!