Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
četvrtak, 29.01.2015.
Vuci(batine)
|
Opet ona lica znana Presvučeni kao glumci Opet prijete sa ekrana Jaganjcima mladi vuci U trenu smo vjerovali Novo vrijeme, novi puti Al' i dalje Vuk se žali Da mu janje vodu muti Gotovo je sa snovima Na kozliće opet hajka Vuk im stoji pred vratima Tvrdi: ''ja sam vaša majka'' Oni nikad neće pasti Nove face, stari znanci Bilo tko da je na vlasti Na kraju se kolju janjci |
O ljudskima ćemo brinuti kasnije, kad se janjci probave. Take a time! (Annaboni 29.01.2015. 22:20)
SEMPER - ja :) (pero u šaci 29.01.2015. 23:13)
"Lions for Lambs comes from a comment made by a German officer in World War I about the bravery of British soldiers compared to the criminal stupidity of their commanders (the soldiers are the lions, their commanders the lambs)." (Hlapićka 30.01.2015. 14:00)
Uglavnom, u modi je biti šupak. (pero u šaci 01.02.2015. 15:27)
O šupče, šupče,
Dok si lijep i u snazi!
Svatko bi da te
Gladi i malo mazi.
A kad ti bujnost uvene mlada
Skupiš se tako,
I nigdje te nema.
Ćelavost ti tvoja?
Zapuštena i snena
Još samo zaboravljena
Uz toplinu gluposti,
Tužno i jadno drijema... (alkion 01.02.2015. 18:14)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
utorak, 27.01.2015.
Mržnja govora sprdnje (1)
 Slavisa Tasic je u tekstu samo ponovio Voltaireovu lozinku tolerancije – ''ni u čemu se ne slažem s tobom, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da iznosiš svoje mišljenje'', tj. ne, ja nisam Charlie, i ne slažem se s militantnim sekularizmom koji su propovijedali, ali osuđujem teroristički napad islamstičkih terorista na redakciju Charlie Hebdoa. Sposobnost da se napravi ta distinkcija jest ono što dijeli civilizaciju od barbarstva. A mislim da nama sad prijeti opasnost da tu distinkciju napustimo s druge strane – da se u ime sućuti sa žrtvama identificiramo sa stavovima koje su zastupali. I to je opasnost koju ja vidim u sloganu ''I ja sam Šarli'', da to više nije stvar elementarne ljudskosti, već ideološko poistovjećivanje. Suočeni smo sa buđenjem posebne vrste militarizma, jakobinskog, ateističkog, sekularističkog, koji promiče netoleranciju u ime tolerancije i sebe zbog toga smatra prosvijećenim – sasvim suprotno od Voltaireovog gesla. Posebna opasnost takve militantne tolerancije je u tome što zahvaća centar – dok je vjerski fanatizam uvijek rezerviran samo za marginu, sada smo suočeni sa militarizacijom centra, koji svaku religiju osuđuje za fanatizam, koji svako inokosno stajalište smatra opravdanjem terorizma, a za sebe čuva poziciju nedodirljivog arbitra tolerancije i moralnosti. Da se to klizanje u ludilo poistovjećivanja sa stavovima žrtava terorističkog napada ne bi desilo, neophodno je postaviti Tasićevo pitanje: Jesam li ja Charlie? Ne, nisi. —  — To je retorika rastavljena od pameti, već na razini dvije riječi, same te sintagme ''militantni sekularizam'' (u konotaciji s kojom je se plasira). Zamjena teza se sastoji u podmetanju netrpeljivosti prema samoj činjenici nečije vjere kao sastojka sekularizma – pa kao, militantan je, hoće preobraćivati, rušiti crkve i bla-bla. To je netočno. Definicija sekularizma je inzistiranje na sekularnosti političkog života, ili drugim riječima, inzistiranje na tome da se nijedna religija ne promeće u ''državnu religiju'', s infiltracijom u politiku i pretenzijama na poziciju društvenog omniautoriteta, sve do krojenja zakona. Protiv, dakle, u političkom aspektu, odvođenja zemlje u teokratskom smjeru. A ne protiv čina vjerovanja kao takvog. Sekularizam može biti više ili manje ''militantan'' u smislu manje ili veće nepopustljivosti u inzistiranju na slovu građanskih prava, odnosno ustava, pri čemu se zahtjevi svode na njegov osnovni aksiom. Ni manje ni više od toga. Treba dodatno razmisliti o toj činjenici (stavit ću i u kapitale): SEKULARIZAM TRAŽI TEK ONO ŠTO JE PRVI AKSIOM REPUBLIKE (HRVATSKE), TJ. NJENOG (halo, sama riječ kaže) SEKULARNOG USTAVA. Da legislativa i društvene prakse u građanskoj demokraciji ne smiju biti taocem određene religije i njenog moralnog koda (ma koliko bila većinska u ukupnoj stratifikaciji stanovništa). Ne, dakle, traženje da vjernici prestanu vjerovati i sami živjeti prema svojim vrijednostima, nego traženje da vjernici ne nameću svoj način života – i svoje u vjeru ugrađene mjere vrijednosti – za općeobavezujuće norme.  Beremo razliku? Nemam ja ništa protiv da vjernik, primjerice, odbija umjetnu oplodnju, ako mu vjera brani. Riječ mu neću reći. Ali ako vjersko politikanstvo pokuša nametnuti opću zabranu umjetne oplodnje, kao općevažeći zakon, pobunit ću se i pozvati na prosti fakt da RH nije ustanovljena kao teokracija, već ustavna demokracija (te njena temeljna sekularna konstituiranost ne može biti predmetom ''izravne demokracije'', preglasavanja). To je sekularizam. I samo to.  U redu, ja pritom mogu biti i militantan, i doista jesam, o još kako, te se nikada ne umaram svakom onome koga zateknem u teokratskom posezanju natrljati nos bespravnošću tog posezanja – ako nikako drugačije, silom ga prinuditi da odbije s onime za čime se polakomio. Kada ovaj desničarski diskurs upotrebljava pojam ''militantni sekularizam'', on međutim podvaljuje nešto drugo: temeljnu netrpeljivost prema slobodi vjernika da vjeruju, sve do evo genocidnih čistki, u izvrtanju kojim nedopuštanje pervertiranja vjerskog društvenog statusa u teokratsku uzurpaciju konfabulira kao represiju prema vjeri i samom pravu na vjerovanje; obranu od silovanja kao inicijalno silovanje._1 — Tko je pratio, možda će primijetiti veliku srodnost ovoga, čak i na razini rečeničnih konstrukcija koje upotrebljavam, s primjerima iz nedavnog posta Kultura Komunikacije (ili Missillusioninog posta). Zato što to najstrože i je taj obrazac.  Izvitoperenost ovakvog umovanja najbolje ćemo shvatiti ako sukus prikažemo kroz parabolu (analognu u principu onoj kakvom sam u Kulturi Komunikacije pokušao dočarati izvitoperenost DražeNovog umovanja). Prolazi naš korifej kroz neko selo i ugleda skupinu ljudi. Najveći i najdeblji, s crvenim šeširom, poredao je ostale i bičuje ih, dok se oni vidno dobrovoljno namještaju. Ostatak sela gleda to u čudu, vrti glavom, ali što će, ovi svi pristaju na to, i što onda da im rade, nastavljaju gledati svoja posla. Odmah do leži drugo selo. U njemu ista priča: skupina ljudi, najkrupniji, sa zelenim šeširom, bičuje ostale koji na to dobrovoljno pristaju. Njih dva pritom iz sveg grla viču jedan na drugog, bijesni, zajapureni, koji je od njih onaj jedan i jedini pravi, licencirani bičevalac flagelanata, je li ispravna boja crvena ili zelena. Ostatak i tog drugog sela vrti glavom u čudu, ali što će, nastavlja gledati svoja posla. A tako i naš korifej, nema se tu što, produži dalje svojim poslom. Sljedećeg tjedna naiđe on opet kroz ista sela. I opet ova dvojica – bičuju. Samo uz jednu bitnu razliku: sad ne više samo dobrovoljne flagelante, nego su i jedan i drugi, svaki u svom selu, istjerali iz kuće i sve ostale, koji im pokušavaju pobjeći, ne žele da ih se bičuje, nisu dali pristanak, ali ova dvojica ih vijaju i svako malo dohvate nekoga preko leđa (ne prestajući urlati jedan na drugoga koji je onaj jedan jedini, pravi silovatelj). Najednom se jedan među prisilno lemanima okrene, izvije i šutne siledžiju u cjevanicu, pokuša mu i istrgnuti bič iz ruke, a također usput munuvši koliko je stigao pod rebra i drugog siledžiju. E, tu se našem korifeju razbudi čulo za pravdu! Što, pitate, što je poduzeo? Je li i on kojeg od bičevateljskih bullyja odvalio malo po cjevanici? Je li dao ruke pobunjeniku? Ma jok, stao je radije vikati na njega da kakav je to način, da smo prije vjerovali kako imamo sukob siledžija, dok ostali neinvolvirani zadržavaju distancu (premda on sumnja da je ikad to stvarno tako bilo) – a sad dolazimo u situaciju u kojoj postaju jedna od strana u sukobu. Pa kako su takva stoka da idu biti strana u sukobu (dok ih se vija bičem)! Pa što će sad biti sa selom? Time se radikalizira onaj njegov dosad neutralni dio, koji je bio jedini garant tolerancije i nekakve normalnosti i suživota. Evo ti po nosu, ti jedan radikalizatoru koji narušavaš i to malo normalnosti proizlazeće iz nemiješanja u to da vas se bičuje. A i primijećen je, znaš, onaj podli bubotak pod rebra također siledžiji iz drugog sela, sa zelenim šeširom, ti dakle evidentno nemaš nimalo tolerancije prema njima tamo, problem je u toj tvojoj identifikaciji neprijatelja kao ljudi iz zelenog sela uopće! — Kad sam preklani posjetio Sarajevo, događalo mi se da sjednem u birtiju samo da bih saznao kako ne mogu popiti nego bezalkoholni sokić, jer da je birtija ''vjerska'' (kakve god logike bilo u tome da čak i javna birtija bude ''vjerska'', a tko će što piti propisano za svakoga bez razlike). Te puritanske vjerske vrijednosti ja – budimo s time načisto – ne poštujem, antipatične su mi, suprotne svemu iza čega stojim, nalazim ih nakaradnima i rado ću im se narugati gdje god stignem. Da, neka padne riječ, islamofob sam bez premca (s obzirom da religijofob opće prakse). Samo evo sad još jedna informacija: osobno sam imao iskustvo u kojem sam se kao konj naradio u službi izgradnje jednog islamskog vjerskog objekta. Pa kako sad, ako islamofob? Jesam se to samo kurvao, radeći za lovu nešto što inače napadam i poričem? Nije li to kontradiktorno? Nije, ne. To su osnove građanske demokracije. I upravo u kapiranju zašto nije kontradiktorno krije se i ključ kapiranja zašto je optužba sekularizma na ime ''identifikacije neprijatelja kao muslimana uopće'' – tek glupo klevetanje. Kvaka je u tome što tu uopće znači – napadati i poricati. U kom smislu ja napadam i poričem? Ne poštujući osobno taj vrijednosni kod i tu teologiju (te zadržavajući svoj vlastiti vrijednosni sud o islamu, kao i pravo da bude izrazito nepovoljan, lišen respekta), poštujem ipak činjenicu da oni koji vjeruju imaju također svako pravo vjerovati po svom osobnom nahođenju, što god žele, kao privatnoj stvari. To njihovo pravo ja ne poričem niti napadam, ni pod razno, ni u ludilu. (Gledam na njih otprilike kao u onoj paraboli što je ostatak sela gledao ovu skupinu koja se bičuje: vrteći glavom, ali što da im se radi, ako ih to veseli, neka se bičuju. Različiti ljudi nalaze zadovoljstvo u različitim stvarima; o silovanju bi se radilo tek u momentu kada bi prešlo u dohvaćanje bičem i onih koji to ne žele, uvođenju obavezne bičevanosti, kao općeg zakona.) Božemoj, neka ljudi vjeruju, neka klanjaju; a ja ću još, kad izraze plan i program da bi imali džamiju za u njoj klanjati, nemati apsolutno nikakav problem – što je i jedino normalno – odraditi što je moje da je i imaju. Samo, kad bi mi se islamska zajednica, umjesto tek vjerovanja za svoj račun u svojoj džamiji, pokušala nametati odredbama s pretenzijama na društveni omniautoritet i krojenje javnog sekularnog života, npr. protiv dopuštenosti umjetne oplodnje ili, da dodam i nešto specifično islamsko, opće zabrane svinjetine i alkohola, e onda bih postao jako militantan, tjerajući ih da odstupe (kao što i nastupam spram svih vjerskih zajednica koje to eventualno čine). I to je sva poanta i opseg sekularizma. Nije mu uopće domena u ovome na temelju čega predmetni diskurs poduzima svoje falše upiranje prstom. — Nesporazum potječe otuda što desne glave naprosto nisu u stanju razumjeti ovu distinkciju. Činjenica da sekularističko napadanje islama od strane Charlie Hebdo (jer, ponovimo, optužnica se ne temelji na nečemu povrh, eventualno nađenom, nego baš ide na konto samog Charliejevog sekularizma) difamiraju kao netoleranciju i čak zaziv na genocid, znak je nečega vrlo delikatnog: nije im jasna mogućnost drugačijeg napadanja islama ako ne genocidnog. Kako to da im nije jasna? Pa u biti i nije tako težak koncept, zar ne? I ono što upada odmah u oči kao ironija: pa zar ne optužuje desnica tu druge upravo za ono što joj je samoj specijalitet?  — Ali s tim u vezi, još je bilo jednog aspekta koji me dopadao u sklopu rada za Islamsku zajednicu: događalo se sve skupa u atmosferi popratnog ''događanja naroda'' – što bučno izvikavanog, što borbene pripravnosti davane do znanja – koje je jedino valjalo nabijati nakurac. Događalo se po klasičnom šovinističkom obrascu (vrlo sličnom onome što imamo i u Francuskoj), u kojem rulja nije željela ''musliće'' i ''balije'' u svom susjedstvu – pružajući otpor izgradnji džamije (ali istovremeno protiv zvona katoličkih crkvi posijanih posvuda nemajući ništa protiv, naprotiv). — U pitanju je tipični palanački mentalitet krvi i tla, ''sukoba civilizacija'' – hvatanja za svoju konfesiju i druga obilježja kolektivnog identiteta – kojem ne dolazi do svijesti da bi glavno na islamu, kao religiji, i na kršćanstvu, kao religiji, bilo ono što im je zajedničko. Punih usta ''zaštite europskih vrijednosti'' pred islamskim fundamentalizmom, europski desničar neće pritom imati na umu one vrijednosti koje stvarno predstavljaju opozit tome (humor kao nepretendiranje na posjed zadnjih odgovora o bitku, slobodu govora, ljudska i građanska prava, sekularnost političkog života itd.), nego svoju autohtonu varijaciju fundamentalizma – u ime koje, kad se već javljaju za riječ, također i sami dezavuiraju slobodu govora, kao prirodni antagonisti sekularističke satire (mrzeći Charlie Hebdo iz dna duše kada je ovaj na šašavi zub uzimao lakrdijske potencijale primjerice kršćanstva). Desničar to tada ne apsolvira kao napad na ideju (kršćansku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego čita iskrivljeno, kao represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja svoje konfesije. Pa tako i kad sekularizam jednakim aršinom napadne islam, desnom mentalnom obzoru to neće biti jednako, već obratno, jer sam sebe ne percipira realno na planu suštine, tj. u istom dresu s islamom, već u protivničkom, prema površinskom antagonizmu. Također neće taj napad shvatiti – pošto nije sposoban pojmiti sam koncept – kao napad na ideju (islamsku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego pogađajmo kako: kao (ponavljam konstrukciju od riječi do riječi) represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja tuđe konfesije, u ovom slučaju islamske; samog dakle, bivanja muslimanom. — Što ne znači da će nužno imati što protiv takvog shvaćanja, kada je kontra tog Drugog, vlastite kontraslike u Drugom dresu – i eno, stvarno možemo svjedočiti užganim bakljama za paliti džamije, pri čemu im je slučaj Hebdo, perverznim izvrnućem, baš mio kao legitimacija baklji. U pozadini ćemo imati korifeje koji po sili dobrog tona i opisu radnog mjesta apeliraju na nepaljenje, toleranciju, no to nas ne treba zavarati: mentalni sklop je isti – i ti pacifistički advokati svijet gledaju kroz iste kategorije, a jedini zamislivi način napadanja Muhameda i islama im je onaj kako bi u svojoj desnosti sami napadali kada bi napadali: rasistički, šovinistički, represijom spram prava na vjeru. Princip je isti, samo što se ovi, za razliku od prijesnih im kamarada falangista s bakljama, zalažu da se to NE čini. Kao binarni kod, da-ne, on-off, nula i jedan. Tolerancija na koju apeliraju im se ograničava na nenapadanje islama uopće, jer – uslijed temeljne baždarenosti na baklje, krv i tlo – mentalno ne procesuiraju institut napada/kritike/satire koji bi, čudna li čuda, mogao uopće ne oduzimati tuđe slobode. Finalni čin perverzije: nakon što su svi skupa, i korifeji i falanga, projicirali u sekularističku satiru svoje vlastite huntingtonovske fiksacije – učitanje koje je perverzija i falsifikat već samo po sebi – onda će još korifeji, koji proklamirano nisu za to da se projicirano provodi u djelo, za ''paljenje muslimanskih vjerskih objekata'' i ostale svinjarije od strane drugova falangista, koji projicirano provode u djelo, okriviti za to samu satiru, sam sekularizam, aktom ultimativnog cinizma, na konto bivanja bazom iz koje su ovi izveli svoju krivotvorenu projekciju! Jednom sam već pisao o falangističkom umu: otpornost na inteligenciju pokazala se besprijekornom. Zid oklopljenosti i mrak pod kacigama. Mrak mrkli. Samo gledaš i čudiš se. Tmina. Tmica. Tma i tmuša. Beskrajna tama. Ni tračka svjetla. Neprosvijetljenost do jaja. Što je ovo, za ne povjerovati! CAPS LOCK, ZABOGA!
|
Sve više je vidljivo kako događanja i procesi dovode do učestalijeg propitivanja udjela u krivnji Ili ne krivnji onih koji nisu direktno pripadali zločinačkim kategorijama, a ipak su imali svoju ulogu u režimu u istom onom omjeru kao i oni koji su šutjeli i prihvaćali situaciju iako su imali mogućnost da o tome progovore i djeluju. Time, dakle potvrđujemo kako se moralno ponašanje ne razumije i ne primjenjuje samo po sebi. Čovjek se povodi za primjerima, isto tako i djeluje, dakle sukladno svojim prosudbama. Budući nije samo racionalno biće, već je i biće koje se nalazi u svijetu osjetila koja će ga dovesti u kušnje, to se ponekad nalazi u situaciji da katkad ne sluša ni razum ni srce. Stoga se moralno ponašanje ne prepoznaje samo od sebe, i ne podrazumijeva samo po sebi već po njegovoj moći spoznavanja i razlikovanja dobra od zla.
Zaključak: ova naša /ne mislim tvoja i moja nego uopćeno) prepiska može do u nedogled jer ništa što je ljudsko nije nam strano...
A da zlo bude potpuno, ono što uzrokuje nijemi strah je upravo u tomu što najčešća reakcija koja biva ostvarenom su riječi: "to se nije smjelo dogoditi."
Malo nevezano za sami tekst posta ali budući sam već u donjim postovima već komentirao svoje stavove učinilo mi se nekako logično, osobito radi onog Ja jesam (nisam) Čarli , progovoriti i o ovoj psihosocijalnoj strani prvenstveno pojedinca, a potom društva u cjelini.
Ili sam možda i zastranio u vode kojima se zapravo nisi htio baviti? Povukla me ona brojka1 u naslovu, a nikako da dokučim o čemu bi i kako bi mogao slijediti nastavak. Sam morti fulao samo balun ili cijeli stadion? ...:)))
Zašto odgoj i edukacija i koja je veza komentara i posta? Pa jednostavno je (barem mi se tako čini): podosta vjernika biva uvučeno u događanja., upravo iz tog neznanja i zaluđenošću vjerskom euforijom a povodeći se za masom. (alkion 27.01.2015. 13:35)
nego, kako radiš te fusnote? I ja bi to počeo koristiti da oslobodim malo tekst umjesto da šaram sa zagradama.
Vjernici ne kapiraju da se vjera koristi ko političko oružje i to često da bi se opravdalo politički autoritet (ili rušio ako je on deklarirano sekularan).
Kao što su se carevi i kraljevi krunili "milošću božjom" kad već nisu imali legitimitet narodne volje.
Srećom da nam još uvijek nisu uveli u preambulu ustava "milošću i božjom voljom"...
Nažalost religija i njeni moćnici su duboko ukorijenjeni pod krinkom tradicije (super mi je iskrivljavanje povijesti kad netko tvrdi da su Hrvati oduvijek kršćani), a domet njihove moći je u eklipsi uma vjernika koji su zaduženi nesvjesno za prljavi posao odstranjivanja onog koji je drugačiji.
Jesi primjetio još jednu kontradikciju? Predstavnici monoteističkih religija se vole sastajati na tzv ekumenskim sastancima i onda se zajedno groze o zločinima bezbožništva. Kad se pak vrate svojim mramornim palačama opet pljuju po onima s kojima su nedavno bili u bratkom ekumenskom zagrljaju. Živa komedija :)
zato mi je drag ovaj papa Franjo. Mrzitelji koji koriste religiju za sranja ostaju bez teksta kad im objašnjava osnovnu Kristovu poruku. (Neverin 27.01.2015. 13:48)
"militantni sekularizam"....ajde dobro, to jest u kategoriji humor.
ta retorika/zadojenost kreće od malih nogu. prije cca godinu dana moje dijete i još jedan dječak (7 i 8 godina) pričali su o bogu. drugi je odgojen kao vjernik. mi odrasli nismo se uplitali samo smo pratili tijek. jedan je tvrdio da boga nema, drugi da ga ima. obojica su iznosili "argumente", razlika je bila što je ovaj drugi bivao sve uzrujaniji, uvrijeđenost je rasla iz sekunde u sekundu, usprkos činjenici da moje dijete (najbolje na svijetu, dakako) nije bilo bezobrazno, a premali je da bi se znao koristiti satirom, samo je držao svoj stav. ovaj drugi na rubu suza u jednom trenutku se demonstrativno digao i rekao da ne želi više biti kod sinka mi (drugi dječak nam je bio u gostima) kad on (moj sin, moj sin, moj preveliki...) :) tako priča o bogu. smirili smo strasti jer goste inače jedemo za doručak pa nije dobro kad su prije toga uzrujani. :)
gledala sam ih i mislila - to dakle počinje već tu.
vjernici ne podnose da se vjeri i vjerskim simbolima prilazi ikako drugačije osim u klečećem položaju. ako tome nije tako onda si militantan. jebiga, kako bi drugačije bili žrtve?
samim propitkivanjem (ozbiljno i bez loše namjere) - vrijeđaš! humor/satira tu onda dođu još kao ulje na vatru. (Emi Gablo 27.01.2015. 14:32)
ALah je nepropisno parkirao, a Jahve nema vozačku dozvolu.
Svi su u problemima. (DOBAR, LOŠ, ŠTRACA 27.01.2015. 16:28)
Kako, pobogu uopće uspjeti pročitati sve što pero napiše da bi izveo takav zaključak! Čak ni uza svu inteligenciju kojom se svak' ponaosob diči i uz sve ideale/idole u koje se kuje. Zašto? Zato što treba čitati više puta, pa još više, pa preispitati, pa ponovno itd.... Uvijek se lakše uhvatiti za jedan redak jednog pamfletića (koji u ovome kontekstu vidim kao oblik komunikacije koji je svojim jednostavnim oblikom do te mjere pojednostavljen da ostavlja prostor za ovakve zaključke, ali je pojednostavljen da bi onima koji inače ne vole čitati i misliti skrenuo pažnju na to da bi bilo dobro da svoj potencijal počnu koristiti do najveće moguće mjere. (samohranamajka 28.01.2015. 22:29)
Ambicija posta je objasniti dvije stvari:
A) Zašto je glup i neutemeljen diskurs koji sekularističku satiru - zbog samog tog sekularističkog karaktera - difamira kao ''promicanje netolerancije'' ili čak ''govor mržnje''.
B) Što je potrebno da bi netko stvari shvatio na takav način, kakvi sve krivi spojevi i projekcije u glavi.
Oboje je objašnjeno do kraja, tako da sadržaj posta ne treba rezime ni nastavak, samodostatan je. Vjerojatno pitaš zbog (1) u naslovu posta. Slijedi (2), to je točno. No, (2) neće biti nastavak koji doriče (1), nego će tek (1) poslužiti svojim zaključcima kao priprema i temelj za (2) - čisto zato ova sekvelizacija. (pero u šaci 28.01.2015. 23:48)
Pitaš, iz kojeg razloga? Za koga?
Objašnjenje pod A je zapravo već otprije poznato. Istina, nekima nije - pa evo rasprave posvuda traju i dalje (premda je stvar intelektualno riješena). Dovoljno je otići primjerice na linkani Donin post da se osvjedočimo o postojanju čitave najezde onih kojima to nije jasno (a evo i neki tito se taman javio dolje za riječ). Ali i o još nečemu: da uopće nema načina da im se objasni. Da u svojstva gluposti spada i to da je nedokazna, kako kažeš. Izlagati sve još jednom u tu svrhu bilo bi naivno i bespredmetno.
Postoje, međutim, i druge svrhe.
Objasniti dokaznima zašto su i kako nedokazni u krivu - objasniti ne nešto njima, nego njih vama? Da, to bi načelno predstavljalo opravdan motiv. Meni ovdje, međutim, ne predstavlja važan motiv. Većina onih koji će čitati, a da imaju predispoziciju shvatiti, to već ionako shvaća. Moguće je, istina, zamisliti nekog namjernika na kojega iznesena argumentacija poluči takav efekt. No, to bi bilo bonus, a ne predstavlja mi značajan motivacijski faktor.
Ima i još jedan, nešto veći: sve ako i znamo da se pod kacige oklopljenih razum neće probiti, još uvijek je primjenjiv kao naprosto suprotstavljanje, objava rata izvrtanjima (pobornik sam ratne politike - to je ono što i u postu zagovaram, kao vlastitu militantnost: iznositi racionalnost ne kao ubjeđivanje, nego kao trljanje nosa nedokaznosti). Radi koga? Samih nedokaznih? Dokaznih? Ne, ni jednih ni drugih, nije to pitanje. Radi davanja svog glasa protiv nametanja krive priče. (Koincidencijom, taman čitam Ivančića; pita ga novinar je li pomislio ikad da je sva ta analitička dekontrukcija koju desetljećima vrši - uzaludan posao. Pa kaže: ''Jesam. Odavno nemam iluziju o tome da bih svojim tekstovima mogao promijeniti bilo što. Pišem zbog toga da bih uspostavio distancu između sebe i onog što me okružuje. Motivi su, prema tome, sebični.'')
Ali objašnjenje o A ja ovdje nisam dao čak ni zato, jer kažem, ta je stvar već riješena, nego tek servisno (plus da skupim i dokumentiram u nekom postu što sam okolo o tome, ako eventualno kasnije zatreba). Servisno, naime, da bih uprizorio kontekst za drugu stvar, koja nije bila riješena - objašnjenje o B.
Bivajući svako malo izložen opisanom diskursu, imao bih slutnju što je posrijedi, ali trebao sam artikulaciju, eksplicirano da se razloži - radi se o takvoj i takvoj vrsti pozicioniranja i takvoj i takvoj projekciji. Ja barem objašnjenje nisam nigdje drugdje našao, pa sam si morao objasniti sam. I evo motivacijskog srca posta - trebalo mi je to raspisati. A naknadno dolazi činjenica objave, koja ne treba poseban razlog - možda objasni isto još nekome, ako koga zanima - ali isto tako i nije sama razlog.
Mnogi ostaju zbunjeni kada polaze od pretpostavke da sam motiviran prosvjetiteljskim namjerama - koje su u meni, međutim, gotovo pa nepostojeće. Moje su namjere proste: riješiti intelektualne probleme koji iskrsnu preda mnom (i/ili se pritom zabaviti, što je više moguće). Plus, po potrebi, namjere su mi ratne. I to je to - da riješim, to je ono što me uzbuđuje, a što će se onda s time dalje, koliko će polučiti efekta iluminacije kod ovoga i onoga - to mi je već sporedno, uostalom van moje kontrole. (pero u šaci 28.01.2015. 23:51)
''Termin 'prosvjetiteljskog' je dvosektorski - odnosi se, grubo podijeljeno, i na razrednu nastavu i na laboratorijsku znanost. A moje djelovanje je prije svega od potonjeg sektora, laboratorijskog. Primarno ja razgovaram sa samime sobom, u 'napadu' na teme i probleme koje me okupiraju, i nastojanju da otkrijem nešto s njima u vezi (sebi, svijetu), sa smislom u uvidu i/ili erosu.''
Kaže Zappa: ''I personally make music because I want to ask a question, and I want to get an answer. If that question and answer amuse me, then statistically, there are a certain number of other people out there who have the same amusement factor. If I present my work to them, they will be amused by it, and we will all have a good time. I need to be amused because I get bored easily and being amused entertains me. If I could be easily amused, like many people who like beer and football, I would never do anything because everything that would be beautiful for my life would already be provided by American television. But bear and television bore me, so what am I going to do? I am going to be alive for X number of years. I have to do something with my time besides sleep and eat. So, I devise little things to amuse myself. If I can amuse somebody else, great.''
''Tako i kod mene: ako će to veseliti i nekoga drugoga, i mene će veseliti da veseli - a u tom bavljenju temama i zahvatima koji me uzbuđuju onda nastojim baš biti čim pitkiji, radi sebe i radi drugih. Po onoj 'što je moguće jednostavniji, ali ne i jednostavniji od toga'. I u redu, ako mogu k tome poslužiti usput i za šire svrhe razredne nastave, neće mi ni to smetati. Ali neću ni ići za time. Pogotovo ne spram onih koji su unaprijed nastrojeni zatvoreno.'' (pero u šaci 29.01.2015. 00:01)
Ali ne trudi se odgovarati, jer i nije do tvog subjektivnog stava. Ni jedna ni druga ne proizlaze iz ''prirodnog prava'', koje je mitski pojam, već (simple as that) iz političke konvencije: ona koja da da da, ona koja ne da ne. Da se ne radi o istome rezultat je toga što pripadamo društvu s važećom konstituiranošću na građanskom, sekularnom ustavu, te izvjesnim UN-ovim konvencijama - koje tebi, kretenu, mogu ili ne moraju biti poznate, ali ne prestaju time biti važećima. Onog trena kad se budeš mogao pozvati na to da nam je društvo, umjesto kao građansko, ustanovljeno kao barbarska, podanička teokracija - kreten ću biti ja, a ti ćeš imati pravo.
Naravno, sve kaže o tebi to da na svoje dolaziš invazijom barbara. (pero u šaci 29.01.2015. 00:48)
ne, nisam to mislila, nego znaš li koliko je vremena, mentalnog napora, i mazohizma potrebno jednom "običnom smrtniku", čitaj meni, potrebno da čitajući ove tvoje opsežne postove, koji idu u širine, dubine i visine, pa čak zanemarujući i linkovlje, fusnote i slično, ostane s tobom do kraja teksta, shvati sve što si naumio reći, a što si naumio, to si, vjerujem i rekao.
samo, koliko je shvaćeno - to je misterij, zapravo :-) .
mogla bih se, da sam mudrija, uhvatiti za dio teksta koji mi se sviđa, npr. o ludim klobučarima iz dva sela, ali nisam, jer sam imala namjeru uhvatiti/shvatiti tekst u cjelini, što mi nažalost . nije uspjelo.
znam - nitko me ne tjera, ali...htjela bih. (marionetta 29.01.2015. 12:31)
No da ne duljim i ne pletem vrzino kolo, citirat ću, iz tvog ponuđenog linka, dio Ivančićeva odgovora novinaru. Iako nema direktne veze s tvojom gornjom pričom, daleko bolje oslikava bit mojih spoznaja i pokušaja biti pametan, a što sam podosta nespretno nastojao prezentirati u gornjem komentaru.
„. Što se događa kada pravda nastupa bez moralnih skrupula? Odnosno, u krajnjem, da li je pravda moralno pitanje? Nije mi bila namjera nuditi odgovore, nego razbijati okoštale obrasce. Kodificirani javni moral, uključujući onaj njegov segment koji zovemo “političkom korektnošću”, u načelu je skup priručnih pravila koja služe pripitomljavanju. Njihova je svrha proizvoditi takve građane čije će ponašanje biti očekivano. A onda tako upristojeni građani trebaju opsluživati sustav koji je nepristojan u svojoj srži. Realno govoreći, današnji su poredci najvulgarniji upravo u demonstriranju svoje tobožnje pristojnosti. Tako je poslušnost nametnuta kao neka vrsta moralne obaveze pomoću koje će se betonirati vladajuće prostaštvo, pa povinovanje uzusima javnoga morala obično podrazumijeva i kastraciju ličnih moralnih načela. E sad, kada se ta hipokrizija ima u vidu, zašto ne načiniti korak dalje i zamisliti građanina koji otkazuje poslušnost – dakle “nemoralnog” u smislu usvojenih općih normi – koji je uz to lišen i osobnih moralnih ograničenja. Prava perverzija, naime, jest u tome da stupovi sistema očekuju protivnike koji su moralniji od njih. Što, međutim, ako umjesto moralnih vertikala na njih nasrnu moralne horizontale? Što ako opasnost dolazi od onih koji su opremljeni sličnom moralnom pustoši kao i poredak koji ih je, zbog raznih razloga, učinio nesretnima?“ (alkion 29.01.2015. 13:41)
& MODESTI (''satira kao kritika ideologije direktno dotiče i njegovo radno mjesto)
U Mundana desideria doticao sam se baš toga:
''Eno je i papa Franjo - u sklopu svoje šire ofenzive kakvog-takvog civiliziranja crkve - dobro opleo po nižem kleru tamo gdje ih najviše boli. Da je skandal (težak za oprostiti) to kako župe pretvaraju u 'poduzeća', naplaćujući svećeničke usluge. ''Razmišljam o tome kako naš stav može skandalizirati ljude s nesvećeničkim navikama u hramovima: skandal poslovanja, skandal svjetovnosti', rekao je papa Franjo aludirajući na cijenovnik kojeg mnoge župe imaju za krštenje, blagoslivljanje, mise...' 'Skandal svjetovnosti' kao 'skandal poslovanja' na bazi nečega čemu je moto 'moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta' i 'ja sam pobijedio svijet'. Da ima nešto besprizorno i unutarnje kontradiktorno u tome da se ostvaruje svjetovni probitak na temelju držanja kontra-svjetovnih mitinga.''
No, imao sam i daljnji izvod: ''Ali zar ne znači to da bi i sveti otac, kada bi svoju misao tjerao do kraja, dotjerao do uvida po kojem u istu vrstu besprizornosti te aporije zapada ne samo kokošarski niži kler, nego i njegov vlastiti visoki pontifikat, odnosno crkva sama (kao nešto što počiva malo na Petru Stijeni, a puno na famoznoj Vatikanskoj banci)? S obzirom da je sam stvar skandalom proglasio upravo u načelnom smislu, već na razini principa, a ne tek kozmetike zlatnog ili drvenog križa oko vrata.''
Pitate li me je li mi nekako intimno draže da je papa ovakav Franjo ili pak prljavi, nazadni Wojtyla, da o inkvizitoru Ratzingeru i ne govorimo - ma je, nekako mi ipak bude draže njega slušati. Manje uši bole. Ali kad više od ušiju uključujem mozak? Franjo mi je odmah bitno manje drag.
Ima mu retorika, istina, svog učinka u smislu neke elementarne normalizacije - a to znači određene legitimizacije liberalnih, sekularnih vrijednosti - pred licem svih tih milijuna svjetskih katolika (pa i šire vjernika). Ne kao da im je Franjo sad odmah pobornik, nego da nisu više nešto sotonsko - da su prihvatljivost (iz vjerničke perspektive). Izbacio je ultra i potpuno-bolesno ključeve (karakteristične za prethodnike mu) iz notnog crtovlja službene katoličke konzervativnosti.
Jedino - ta je oštrica dvosjekla. Nepatvoreno natražnjaštvo i dalje mu, naime, ostaje - tu nema greške, i nameće se pitanje: nije li čitav Franjo mazanje očiju, nosilac kozmetičkih promjena koje služe samo tome da na suštinskom planu sve ostaje isto? Treba imati na umu: što više ovaj ''drugačiji papa'' propovijeda povratak svetofranjevačkom siromaštvu, ili grmi protiv poslovnosti nižeg klera - to Crkva u cjelini bolje posluje. ''Manje ljuto konzervativni'' Franjo postao je papa upravo onda kada je ekipa skužila da im prihodi sve strmije padaju, da zapelost u srednjem vijeku odbija sve veći i veći broj suvremenih duša, te da je određena modernizacija nužna upravo zato da bi se akcije vatikanske korporacije protumodernosti zadržalo na visini.
Podvucimo još koji put tu ironiju: otkako stoluje Franjo i njegovo, da počnemo od toga, nemilo deklamiranje retorike siromaštva, bankovni saldo Vatikana poletio je rapidno prema gore, imajući učinak lijepog extra bogaćenja.
Podvucimo i činjenicu nužno kozmetičkog karaktera Franjine retorike u svjetlu fakta da rigidnost, dogmatičnost, zatucanost, natražnost, autokratskost Crkve ne potječe od onoga što eventualno ispovijeda ili ne ispovijeda njen nominalni poglavar, već je strukturne naravi - to je naprosto ono kako ta korporacija unutar sebe strukturno funkcionira, skupa s idejnim narativom na kojem je okupljena. Taj sistem je taj sistem, a Franjo je lakirovka.
Dakle, ako postavimo pitanje što bi bilo bolje sa stajališta slabljenja utjecaja konzervativnih, puritanskih i plemenskih vrijednosti Crkve - i njenog društvenog siledžijstva - onda je vrlo upitno, po mom mišljenju i kontraproduktivno, to što je na čelu neki Franjo (nasuprot nekom Ratzingeru). Za nas, koji priželjkujemo pad dionica ovakvih ideoloških utvrda, je on baš lošija varijanta, držim. Jer ublažavanje natražnjaštva nasitno, do relativne kozmetičke umjerenosti, čini da natražnjaštvo u ukupnom saldu prosperira i vraća zalet.
Što bi se reklo: Come clean, Crkvo! (pero u šaci 29.01.2015. 16:39)
Što se fusnota tiče - upotrijebio sam ovu biblioteku. Nije mi bila prvi izbor, htio sam prvo jednu drugu, ali nije mi radila u blog.hr kodu; ovu sam onda iskopao tek da radi - nemam pojma, nisam puno istraživao, možda ima i boljih. Štoviše, poslije sam opazio da mi kod ove tekst fusnote u Chromeu (i valjda u još nekim browserima) ne iskače kao oblačić, nego jedino ispod teksta - ali nije mi se više dalo mijenjati. (pero u šaci 29.01.2015. 19:22)
Veli Ivančić u svom razgovoru (opet onaj Percetov link od gore):
"Jedan od izuma kapitalizma je da kontinuirano proizvodi iluziju o svom “humaniziranju”, o stalnome popravljanju, tako da se stječe dojam kako je odgovarajuća doza antikapitalističke kritike sve važniji element u utvrđivanju postojećeg stanja. Vladajuća ideologija skoro da čezne za onom vrstom prigovora koju će uspjeti posvojiti i upotrijebiti kao svoj vlastiti adut. Sistem je utoliko sve savršeniji, a nejednakosti su sve veće. U skladu s tim, očekivanja su sve manja. Kritika koja je uslijedila nakon zadnje krize, recimo, uglavnom se dobacivala do nostalgičnih prisjećanja na državu blagostanja, što je zapravo odlično, jer nisu dovedena u pitanje generalna pravila igre. Ukoliko ta pravila ipak dovedete u pitanje, bit ćete smješteni na marginu s etiketom “ekstremist”.
Napomena: zamjeni kapitalizam s kler (papa, Vatikan...) i evo iste priče... zar ne? (alkion 29.01.2015. 19:48)
Ne mora nužno post sam biti humorističan za uvrstiti se u kategoriju - može humor da mu bude i tema, ako već ne manira. :)
''samim propitkivanjem (ozbiljno i bez loše namjere) - vrijeđaš! humor/satira tu onda dođu još kao ulje na vatru.''
A tek kad treba potpaliti malo vatricu pod heretikom koji se, zamisli razbojnika, usudio propitivati ne vrti li se možda ipak zemlja oko sunca.
Pa ti sad reci da nije humor i pol! ;) (pero u šaci 29.01.2015. 22:24)
Posebno me nasmijalo ''ide mlada''. :D (pero u šaci 29.01.2015. 23:01)
SAMOHRANA - a svakakvih kretena
TETA NETTA - ako si ubrala epizodu s ludim klobučarima, ubrala si i objašnjenje pod A; ja zadovoljan! :)
ALKION - dobar izbor citata, još bolji uoč zamjenjivosti pojmova :) (pero u šaci 29.01.2015. 23:01)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
četvrtak, 22.01.2015.
Intencija zOOma
ALEXXL - tendencija kretanja, ha :))
NEVERIN - ma poanta je baš u tome da sve skupa nije lovely-jubbly; lovely bi bilo kad ne bi bilo jubbly: da su sise tu samo sise, umjesto alibi i rekvizit koječega (pero u šaci 22.01.2015. 14:08)
na prvoj slici sam mislio da se radi o nekakvom pogrešnom printu zastave, grešci s grbom ili tko zna čime ;) (junac 22.01.2015. 15:12)
neki što nema kredit u Švicarcima i izbavit malu. Ako
je to cilj..., viđam puno gora sredstva:)) (malo ti malo ja 22.01.2015. 18:42)
Priložio sam link na fotogaleriju. Gornja slika je 1/18, slijedi ju kao 2/18 ova donja. Pitanje od kojeg post kreće: zašto je ''režiser'' dodao i tu drugu? Cirka su identične, samo je druga približenija, zumirana. Primijeti i na koji način: tako da približavanje kadra ide taman dotle da još obuhvati određene atribute. Ali da ne bi ispalo da to baš tek tako i čisto zato (a je čisto zato - nema druge svrhe ponavljanja u 99% istom prizoru, samo zOOmiranijem), onda intenciju kamuflira u širi kadar. E, ali gesta kamufliranja je stoga nabijena latentnom komikom, koja prosto zove da ju se izvlači na površinu. Komična je, dakle, ta potreba da se izigrava (kadriranjem) kako ponavljanje slike tobože uopće nije do sisa - i (to je važno) ne kao intrinzična stidljivost nego kao konveniranje normi o tobožnjem stidu. Usklađivanje s konvencijom koja traži od nas da se pravimo kako se stidimo otvoreno pokazati da nam oko odlazi baš tamo, ajmoreći.
Zato sam učinio ''prevođenje'' kadra na autorovu pravu intenciju.
Ali, naravno, nije sam lažni stid (lažni moral) još ono što stvar čini tako ne-lovely. Nego što je to učinjeno za potrebe proizvodnje tisuća klikova. Jer suvremeni portali i novine ne prodaju se čitateljima, nego obratno: prodaju čitatelje; prodaju ih oglašivačima; broj čitatelja je proizvod kojeg nude. A kao što znamo, ništa tako ne generira čitatelje kao najniže strasti.
Sex sells, to je poznato. Daleko bilo da bih seks kao takav smatrao niskom strašću - to valjda i ne moram dokazivati, zna se da sam sve prije nego pobornik teologije istočnog grijeha. Ali seks marketinški eksploatiran je već nešto drugo: turbo niska strast, i to s ugrađenim dodatnim nesimpatičnostima. ''U kasnograđanskoj pornografiji već poodavno nema ni traga nekog osobnog obračuna sa zaprekama, erotičkim idealizmima i seksualnim tabuima.'' To Sloterdijka citiram: ''Cinizam našeg novinstva grudi i bedara nipošto nije u tome što ono općem promatranju izlaže više ili manje zgodne gole ženske, nego u tome što neprestance restaurira zastarjele odnose spolova i s visokim stupnjem svjesnosti radi na rafiniranu zaglupljivanju.''
No, stvar i ne staje na retrogradnoj formi seksualnog cinizma, nego je tu i još niža strast, ona koja spada među najniže: apstraktni, simbolički patriotizam (po definiciji patvorena emocija).
Sise su tu zapravo u funkciji zastave - to je bit. Ali opet ne u ime samog patriotizma, nego je i taj patriotizam (s upakiranim sisama) eksploatiran za marketinške potrebe, kao po mjeri izrađen, u cijelom paketu, vlažni san narajcanog rukometnog fanbasea.
Pa od tebe bih zadnjeg očekivao čuđenje ako kažem da mi takvo jubbly baš i nije lovely.
Ali slažem se, ne treba se toga hvatati s prekrutom ozbiljnošću. Zato se ja i nisam uhvatio s krutom ozbiljnošću. :) Uhvatio sam se s karikiranjem, izvrgavanjem fotogalerije onom ugrađenom smijehu koji latentno nosi u sebi. (Samo ne preotvorenom. Ironijskom.) (pero u šaci 22.01.2015. 20:45)
utješno je pročitati da i jedno muško doživljava kao ja ovakve fotke :)
mene nekako uvijek deprimiraju zato što ih prodaju muškarcima (umotaj u seks što god i prodat će se) pa se onda stalno moram truditi održati mišljenje o njima na pristojnoj razini. sreća pa ne volim generalizirati. :Đ
ne znam radi li se o svjesnom rafiniranom zaglupljivanju (ne volim vjerovati da postojeći intelektualni i emotivni vrijednosni sistemi bivaju kompromitirani dugotrajnim utjecajem manje naprednih sistema) ili se samo radi o komercijalnom iskorištavanju postojeće i čini se samoodržive emotivne plitkoće. (Emi Gablo 23.01.2015. 11:01)
http://www.mozzartsport.com/vesti/devojke-idite-na-utakmice-mozete -da-dobijete-sjajan-posao-video/80271/
I još garnirano mačističkom spikom "Devojke, idite na utakmice". Ona je zapravo sretan spoj SVIH stereotipnih želja jednog prosječnog muškarca. Seks, sport i domoljublje, s tim da je "djevojka koja voli nogomet" jedna od onih stvari na koje muškarci vrlo često onaniraju jer su rijetke. (Hlapićka 23.01.2015. 12:53)
Šta ima ljepše jel'te od ovakvih sisa na rvackom stijegu, pa možemo svi skupa zapivat :" ... boj se bije, bije, hrvatski se barjak vije..." (DOBAR, LOŠ, ŠTRACA 23.01.2015. 13:01)
Fako seksistički komentar sam želio od mladijeh dana plasirati...:))) (alkion 23.01.2015. 13:21)
U hrvatskoj (zastava) nema mozga (glava), samo goli kurac (sise)!!! (DOBAR, LOŠ, ŠTRACA 23.01.2015. 14:02)
Ejmi: čistom metodom eliminacije... Znaš ono ima-nema
sise - ima
noge - nema
ruke - ima
GLAVA ???? - nemaaaa!!! (alkion 23.01.2015. 16:05)
viš vraga, ovo sa srednjim prstom me se gotovo dojmilo, dok nisam skužila da joj je i kažiprst u istoj boji. bojim se da je samo išla sistemom "svaki drugi prst". :) (Emi Gablo 24.01.2015. 11:51)
(Znam, znam, da si drugačije to mislila.)
Nisam siguran koliko je u pitanju prodaja samo muškarcima. Ne treba smetati s uma ni međuženske fiksacije - također će mnoštvo ženskih pogleda pljuštati po onoj koja je tu u funkciji magnetiziranja mnoštva muških pogleda.
Sigurno da se radi i o ''komercijalnom iskorištavanju postojeće plitkoće'', ali to je pomalo kokoš-jaje pitanje. Otkud postojeća plitkoća? Okej, recimo da je ona default, a ne nešto što treba posebno stvarati. No, što čini da kritične mase ostanu na defaultu? I ''cinizam našeg novinstva grudi i bedara'' je nesumnjivo jedan od krupnih faktora. (pero u šaci 24.01.2015. 22:17)
garnirano mačističkom spikom "Devojke, idite na utakmice"
Kolo u kojem djevojke iskorištavaju utakmice i žurnalizam za samopromociju, žurnalizam djevojke i sportski (lokal)patriotizam za klikove, a pivska industrija žurnalistički marketing i djevojke za mamuzanje sportskog patriotizma.
s tim da je "djevojka koja voli nogomet" jedna od onih stvari na koje muškarci vrlo često onaniraju jer su rijetke
Šteta što obratno ne vrijedi ni s približnom učestalošću: rijetki muškarci koji ne vole nogomet kao da su odmah pod sumnjom za smanjenu muškost, umjesto u prljavim mislima svake djevojke. :) (pero u šaci 24.01.2015. 22:49)
MALO - sredstva je u svakom slučaju isturila, isprsila
DLZ - hrvatske sise na hrvatskom stijegu za hrvatsku stvar!
ALKION - naprosto ne spada u kadar pri stvarnoj intenciji zOOma :)
DLZ - odlično zapažanje mogućnosti interpretacije Alkionovog odličnog zapažanja :)
ALKION & EMI - mir u zadnjoj klupi! :D
SAMOHRANA - napeto na terenu, napeto na tribinama, napeto u novinama (pero u šaci 24.01.2015. 23:11)
Ludistički aspekt muškarca ne smije nikada biti zanemaren, lest on više neće biti smatran muškarcem!
Nisam ni ja iznimka: moje prljave misli stubokom ispunjavaju razigrani muškarci.
No, pecnulo me sada to tvoje pitanje. Iako sam sad već žena, dogodi se tu i tamo da se uzbudim oko videoigre. Pojedine pucačine ostale su neizostavan dio mog života. Uvijek sam bila privlačna momcima "informatičarima". Pratim na Twitchu igračicu Pokket i prilično sam sigurna da je ona seksualizirala videoigre (koje su već ionako maksimalno seksualizirane) utjelovljujući lik "igračice". Muškarci je prate jer lijepo izgleda, a dijeli njihove interese.
Gore slikana djevojka seksualizirala je nogomet, neka druga seksalizirala je glazbu, a neka treća rat.
No, koji muškarac može seksualizirati šminkanje, kupovanje odjeće, ples ili usisavanje? Nije nemoguće, ali riječ je o mnogo manjem broju. (Hlapićka 25.01.2015. 15:01)
drago mi je što drugačije reagiramo na žensko tijelo. :D (da je to jedino o čemu se na fotki radilo)
(Znam, znam, da si drugačije to mislila.) - ali..?
da, ubrat će i nešto ženskih klikova ali nije im to primarna misija.
Sigurno da se radi i o ''komercijalnom iskorištavanju postojeće plitkoće'', ali to je pomalo kokoš-jaje pitanje
- nisam sklona smatrati to kokoš-jaje pitanjem, zbog ovog - "ne volim vjerovati da postojeći intelektualni i emotivni vrijednosni sistemi bivaju kompromitirani dugotrajnim utjecajem manje naprednih sistema"
Otkud postojeća plitkoća? Okej, recimo da je ona default, a ne nešto što treba posebno stvarati. No, što čini da kritične mase ostanu na defaultu?
- ne znam, nekad mi se čini da je ista stvar kao i sa smislom za humor - ili ga imaš ili ga nemaš. ako ga nemaš ni trajna izloženost istom neće dovesti do razvoja. međutim, ako ga imaš, nitko ti ga ne može ukrasti niti ga ubiti u tebi.
moguće je da stvar nije tako apsolutna, da je utjecaj moguć ali onda mi se čini da je to izglednije u pozitivnom smjeru. (Emi Gablo 25.01.2015. 19:23)
alkion, meni uvijek puno treba ali ne znam što je tebi bilo? :) (Emi Gablo 25.01.2015. 20:26)
Koji muškarac bi mogao seksualizirati šminkanje, šoping, ples, kućanske poslove? Ples čak nije problem, kućanske poslove tu i tamo, ali - šminkanje, šoping i slično? Khm :). Mislim da nema načina. Jedino valjda ako si David Bowie, ali to je onda neki oblik gay-estetike.
Sve u svemu, ne vlada zakon recipročnosti, ne.
Inače, ja recimo doista ne volim nogomet (i doista se jesam svojedobno prosipao neuklopljenim želucem po Šukeru, Štimcu ili Bobanu u krupnom planu, i doista sam imao heureku mučnine na stadionu, to su sve istinite priče) - ali to je nepravo, fol dezerterstvo, jer u pitanju je samo ukus za dinamičke i estetske karakteristike pojedinog sporta (te pripadajućih navijačkih kulisa). Potpuni sam, naime, junkie za košarku. :)
Čak držim fige za hrvatsku reprezentaciju uvijek na prvenstvima i olimpijadama, zamisli. I jedva čekam da očvrsnu Šarić i Hezonja, pa da haramo malo opet. :D
Plaćam ''league pass'' svakog mjeseca i nerijetko ostanem noću budan radi utakmice. Kao student sam pisao kolumnu za jedan košarkaški portal te vodio vlastitu stranicu o košarci. S tim povezano - i sam sam imao periode zaglavljivanja u gamingu, ali isključivo se radilo o jednoj jedinoj igrici, odnosno franšizi: NBA live. (pero u šaci 26.01.2015. 01:34)
Neka hvala, ostanimo pri priči da fali pamet (uups - glava)...:))) (alkion 26.01.2015. 07:47)
Što se tiče da ili ne kokoš-jaje pitanja - ha, čuj, pa i nisam ja to predstavio kao priču u kojoj ''postojeći intelektualni i emotivni vrijednosni sistemi bivaju kompromitirani dugotrajnim utjecajem manje naprednih sistema''. Nego da ovakvi utjecaji (među ostalima) sprečavaju da se određena doza naprednijih sistema uopće razvije - fersure, fersure. :D (pero u šaci 26.01.2015. 09:22)
alkion, dobro si-se (suz)držao. :P (Emi Gablo 26.01.2015. 09:28)
(Šalu na stranu, svatko tko je čitao tvoje postove zna da od malih nogu obožavaš košarku- dječji crtež najkica, rasprava o LeBronovoj vjernosti?- toliko je sposobnosti za prostu konkluziju ipak još ostalo u meni.) (Hlapićka 26.01.2015. 12:49)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 14.01.2015.
Rođen na prvi april
|
Ako kod ikoga datum rođenja odgovara prirodi i programu, onda odgovara kod Kundere. U Polaganosti sam sebe čini sporednim likom romana (kao autora koji piše taj isti roman). Žena ga podsjeća na riječi kojima ga je majka uvijek opominjala: ''Milanku, prestani se šaliti. Nitko te neće razumjeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.'' Ovo bi bilo uputnije, i valjda puno efektnije, plasirati za dva i pol mjeseca: da i na datumu posta stoji prvi april. Objavljujem ga ipak danas, zbog druge prigodnosti, daleko nabijenije smislom. U masmedijima je danas održan ''dan tišine'' u spomen stradalih šarlijevaca – a kako ja ne spadam u masmedije, pridružit ću mu se poričući ga: tako što ću razvezati. U suprotnome, da nije bilo toga što je bilo, pričekao bih s objavom do aprila – ili možda ni ne bih nikada, pošto sam to sve već po raznim mjestima imao dosad (primarno ovdje, već davno_1). Kompilirati na jednom mjestu dobiva smisao u svjetlu pariškog incidenta. Stvar je u tome da Kundera, primarno romanopisac, ne zaostaje ni kao teoretičar – dijelom u esejima, a dijelom i baš onda kada je romanopisac. Zadnje što sam na temu objavio je Dva tipa smijeha, koji se dotiče dva starija romana. Onaj s kojim se prvotno proslavio: Šala. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno osmijeh kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi je odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu i donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku. U Knjizi smijeha i zaborava Kundera se nadovezuje malom fenomenologijom smijeha: primjećuje zbrku koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ – ''smijeh'' – za dvije vrlo različite stvari: 1) smijeh demona: smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na loše stanje ili laž, da je car gol, prokazuje trulost države danske; 2) smijeh anđela: radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija. Ako primijenimo terminologiju: Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam. Tu je ključan pojam: agélasti. Stari Rabelaisov neologizam: tip ljudi kojih se užasavao i zbog kojih je htio odustati od pisanja. Najkraće rečeno: agélasti, to su oni koji se ne mogu smijati – jer šala vrijeđa njihova osjećanja. Ali ne bilo koja, nego ona ideološka kojima se nadahnjuju – kada je riječ o patetiziranoj ideologiji. Razumiju jedino ''ples u krugu'', smijeh anđela; nesposobni trpjeti smijeh demona. Pojam Rabelaisov, ali tek ga je Kundera postulirao kao teorijski koncept, širom svojih eseja ga koristi.  U Zavjesi govori o tome kako ima ljudi koje cijeni, radi njihove inteligencije i poštenja, štoviše divi im se, ali ih svejedno nadaleko izbjegava, jer se s njima osjeća nelagodno: cenzuriram svoje riječi da me ne bi krivo shvatili, da ne bih djelovao cinično, da ih ne bih povrijedio nekom olako izrečenom riječju. A i ne bi, kaže, želio poput Yoricka završiti. Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''. Toj vrsti govnara, kakva je onomad i na Rabelaisa bacala teološke anateme, nije (tvrdi Kundera) pritom bilo samo do konkretne dogme, nego je to jedan dublji mentalni obrazac u njima. Bilo je to estetsko neslaganje koje ih je nadilazilo: neslaganje s neozbiljnošću koje dolazi iz utrobe; gnjev zbog skandala neumjesnoga smijeha. Ovo razilaženje nije do nekog rubnog etičkog stava, navučenog na sebe kao što se oblači kaput, nego spada u samu srž ličnosti. Kako bi čovjek osjetljiv na nešto, uvredljiv, zabrinut, kojemu ''nije smiješno'', koji traži ''zaštitu dostojanstva'', mogao podnijeti onoga kojemu ''ništa nije sveto'' i toj istoj stvari odbija pridati dužno poštovanje i čak se sprda s tim? Jer ako su agélasti skloni u svakoj šali vidjeti svetogrđe, to je stoga što svaka šala i jest svetogrđe. Zatim se još pita dokle seže prostor svetinja i svetoga: Je li ograničeno samo na hram? Ili se njegovo područje prostire i dalje od toga, pripaja li sebi i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo? U Iznevjerenim oporukama prisjeća se vremena kada je tek preselio u Francusku; neki profesor doktor ginekologije ga je pozvao na simpozij o umjetnoj oplodnji zato što mu se svidio Oproštajni valcer, u kojem glasoviti ginekolog Skreta liječi neplodnost parova mističnom metodom – ispostavlja se na kraju, tako što ženama ubrizgava vlastitu spermu (u slučajevima kad shvati da je problem u muškarcu, koji to naravno odbija priznati). Kundera je počašćen i obradovan pozivom, jer je novi u zemlji i godi mu čuti pohvale. Međutim mu je francuski doktor stao ozbiljno govoriti o tome kako donacija sperme mora biti motivirana trostrukom ljubavlju: a) prema jajnoj stanici koja želi biti oplođena; b) prema vlastitoj individualnosti koja će se replicirati; c) prema paru koji pati. Ali dozvolit će si i da mu uputi jedan prigovor: nije u romanu dovoljno snažno izrazio moralnu ljepotu darivanja sjemena. I eto nemogućnosti sporazumijevanja – jer jebe se Kunderi živo i za patos ove trostruke ljubavi i za moralnu ljepotu davanja sjemena. Kad je pisao roman, sve mu je prije nego takvo što bilo na duši – i nije samo do sjemena, nego uopće do propagiranja Moralne Ljepote nečega. On se s motivima oplodnje zajebavao, u svrhu pisanja što boljeg romana, kao jedine svrhe, a što je ginekologu pri čitanju promaklo. Branim se: roman je komičan! Moj doktor je šaljivdžija!_2 Ne treba sve shvaćati tako ozbiljno! Znači da vaše romane ne treba uzimati ozbiljno?, reče nepovjerljivo. Zbunjen sam, zatim sam odjednom shvatio: ništa nije teže od pokušaja da se objasni humor. Primjer ginekologa odlično dojašnjava što suštinski znači biti agélast. Najmekaj, pojam se obično veže uz fundamentalizme koji opću svetinju rade od ovih ili onih konzervativnih ideala (neke teologije ili zastave). No, to nije potpuna definicija, to su samo izrazito paroksistična očitovanja. Primijetimo da ginekolog nije konzervativnih shvaćanja; naprotiv, zalaže se baš za liberalnu vrijednost. Ali je agélast. Zato jer mu ''nije smiješno'' – pa se ukočio, uslijed zagriženosti oko nečega što si je prometnuo u sakrosanktni ideal, čemu više ne prilazi normalnim ljudskim hodom nego kao oltaru, hodočasnički, sljedbenički, s nekom mantrom na usnama. E, to je definicija.
|
tj. s metlom u guzici (kao mentalnom osobinom). (MODESTI BLEJZ 15.01.2015. 20:20)
- ne naći nešto smiješnim,
- uvrijediti se na to što nisi našao smiješnim (a posrijedi je humor na račun patetizirane ideologije),
- plasirati svoju uvrijeđenost ismijanošću neke ideje kao argument za tezu da se time ne smije šaliti (skroz-naskroz falična ideja, naravno).
Tek drugi moment - uvrijeđenosti - je ono što agelasta čini agelastom.
Tek treći moment - kada dolazi, sterneijanskim rječnikom, do ''osvete agelasta'' zbog uvrijeđenosti - je ono što je sporno.
Postaviti pitanje ovako kako si ga ti postavio je promašeno postuliranje. Pod pretpostavkom - nagađam, ne tvrdim - da si ga pritom postavio s nakanom polemiziranja u okviru trećeg momenta (recimo da zastupajući tezu kako se ne bi smjelo šaliti i rugati s nekom patetiziranom ideologijom ako to koga vrijeđa), a pitanje postavljajući na razini prvog momenta, radilo bi se i o nepošteno postavljenom pitanju. (pero u šaci 17.01.2015. 13:30)
Pa i nije baš tako. Evo dvije rečenice iz posta: ''Najkraće rečeno: agelasti, to su oni koji se ne mogu smijati - jer šala vrijeđa njihova osjećanja. Ali ne bilo koja, nego ona ideološka kojima se nadahnjuju - kada je riječ o patetiziranoj ideologiji.''
Već je ovime, dakle, tema posta definirana kao drugi moment, različito od samo toga da se nešto ne nalazi smiješnim. Tu je, zatim, kristalno jasno i treći moment: Ludvikov progon zbog poruge/uvrede partijske agelastije; anatema na Rabelaisa, eksplicitno citiran Sterneov pojam ''osveta agelasta'', te konačno moja izveta ''posveta'' posta kao prigodnog uz pariški masakr - da je o tome. A što je općepoznata tema pariškog masakra? Zapitanost mora li nekome nešto biti smiješno zato što je smiješno drugome (naravno da ne mora)? Ne, već kristalno jasno: ''osveta agelasta''.
Trebaš li se ispričavati na pitanju ja neću govoriti umjesto tebe, to možeš jedino sam znati. O čemu ovisi? O tome jesi li inače stava kako smijanje islamu od strane CH nije okej te da ima pravo onaj tko traži da se ne ruga njegovim svetinjama (patetiziranoj ideologiji) - pa si, ispravno prepoznavši da postom zastupam suprotan stav, htio o tome polemizirati sa mnom. U takvom slučaju sa svojom polemikom nisi istupio otvoreno, nego zapakiravši je u nešto drugo, truističnije, sugestivnije, plurium interrogationum da-ne navlakušu, unaprijed neodgovorivu niječno, dakle - s obzirom na svoj zadnji smisao - u nepošteno postulirano pitanje, za kakvo bi se i imao što ispričavati. Rekoh ipak da samo nagađam, ne tvrdim. Druga mogućnost je da nisi takvog stava i nije ti namjera bila izokola polemizirati o tome - u tom slučaju samo nisi baš najbolje čitao post, te pokazao radikalno neskuživanje što tematizira. Pri toj drugoj mogućnosti nema potrebe da se ispričavaš; božemoj, dogodi se u brzini.
Neću prejudicirati, sam odaberi što je bilo od toga. (pero u šaci 18.01.2015. 00:47)
Griješiš po dvije osnove, J.
1) Riječ je o ruganju ideologijama, ne ljudima. Zašto mi onda razgovaramo o tome kako se neki čovjek smije drugom (i da bi trebao radije sebi)? Halo, tema nije ruganje osobe A osobi B, nego osobe A određenom skupu ideja. Mogu se jedino još ponavljati: da je i to - osim što je evidentno u Charlie Hebdo slučaju - naglašeno i ovdje, već u postu, i to kurzivom, a onda još više puta i u komentarima gore: posrijedi je humor na račun patetizirane ideologije (dakle, kada šala vrijeđa osjećanja, ali ne bilo koja, nego ideološka - svetinje).
2) Primijetio sam, da, da se sve više u vezi CH djelatnosti nameće jedan krivi narativ ne zdesna (kao prirodnih protivnika sekularističke satire) nego slijeva - iz jednog specifičnog akademskog lijevog klišeja - čak ne samo kod nas, nego smo bombardirani time i iz turbo političko korektnog svijeta. Narativ koji će joj smisao tumačiti u napadu na slabije (štoviše, rasistički etno/konfesionalno zasnovano: na islamsku manjinu u Francuskoj, odnosno orijentalnu drugorednost civilizacije iz kuta zapadnjačkog etnocentrizma). To i ti činiš: počinješ pričati o ''nama''. Tko smo za tebe ti ''mi'' (zastupanje kojih bespravno umećeš i Charlie Hebdo satiri u usta)? Ciljaš na ''nas'' kao civilizaciju, tehnološki nadmoćnu (''bijelog čovjeka'', ''bogati zapad''), koja ide tumačiti orijentalnoj kako je glupa. Cijeli narativ počiva na ovoj neosnovanoj pretpostavki: da se, kad se recimo karikira Muhameda, govori u ime zapadne civilizacije kontra one islamske. Koja glupost! To nije na razini civilizacija. Posrijedi je sekularistička agenda, koja napada - religiju. Ne islamsku, nego bilo koju, a u okviru islamske ono što je baš religijsko u njoj, ne kulturalni aspekt, ne pripadanje konfesiji, obilježju kolektivnog identiteta kao takvog. Kako pak kod napadnutih religija - ili bi se čak dalo prosto u singularu, kao jednoj religiji, jer najčešće je riječ o trilogiji abrahamskog puritanizma (koja još uključuje kršćanstvo i judaizam) - teokratska posezanja, kao ultimativni oblik sistemskog nasilja, predstavljaju njihov neodvojivi dio, nešto iz same puritanske jezgre tih teologija, njihov ih bitno teokratski karakter onda i čini nečime što nije ''down'', nego vrlo vrlo ''up'', što predstavlja oblik moći gore na vlasti koja hoće da nas guzi, pardonmajfrenč - kad već parlamo frenč. Već kod nas s katoličkom crkvom i njenom pretenzijom na poziciju društvenog omniautoriteta, a kamoli ovo što imamo u otvorenim islamskim teokracijama, sa šerijatskim zakonom. Posrijedi je, ukratko, priča o sekularizmu kontra religijskih infiltiriranja gdje im nije mjesto, točnije sistemskog teokratskog nasilja, ovdje ondje bilo gdje u svijetu, u okviru bilo koje civilizacije. Plasiranje narativa po kojem bi se radilo o međukulturalnoj razini, zastupanju jedne civilizacije protiv druge (kao famoznog Drugog), nametanje je krive priče - i ukazuje na zabrinjavajuću sposobnost neprepoznavanja univerzalne sekularističke teme. (Premda, kažem, ne slučajno ni individualno nego smo već pomalo bombardirani tom glupošću akademskog multikulturalizma hiper političke korektnosti na stupnju akumulacije na kojem prelazi u fetišizam samog pojma; u pitanju je čak žargon. Ali baš zato planiram nešto sustavnije napisati o tome.) (pero u šaci 18.01.2015. 09:48)
Ne znam, ili ne umijem ili sam slabog riječitog kapaciteta, pojasniti da se ne izrugujem njegovom svetinjom, s njegovom vjerom u bilo što i bilo koga (ako je potreba pomoći ću mu da i hram izgradi). Ja jednostavno želim imati ista prava i slobodu ne vjerovati u to njegovo bilo što i bilo koga. Zapravo se izrugujem objedi i napadima kako tim svojim pravom i tom svojom slobodom vrijeđam i ugrožavam prvenstveno njegovu vjeru i svetinju, a time onda naravno i njega. Dakle njegovo pravo i sloboda su apsolutni i neupitni, čime sva druga i drugačija prava i slobode ne samo da su relativizirani nego ih se stavlja van zakona (svjetonazorskog naravno)... (alkion 18.01.2015. 15:32)
1. Rečenica "… jer ako su agélasti skloni u svakoj šali vidjeti svetogrđe, to je stoga što svaka šala i jest svetogrđe…" ne radi nikakvu distinkciju između šala uperenih prema idelogijama i šala uperenih prema ljudima. Njome se dapače apostrofira da s v a k a šala jest svetogrđe. K tome, da ne bi bilo zabune, i sam citiraš Kunderu koji o dosegu svetosti (nisam eto čitao Zavjesu, mea culpa, ali budem, moram…) kaže "Je li ograničeno samo na hram? Ili se njegovo područje prostire i dalje od toga, pripaja li sebi i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo?"
Iz toga bi se svakako dalo zaključiti da je svetogrđe i šala uperena protiv ličnosti, pojedinca; recimo ti meni kažeš "imaš dugi nos" - svetogrđe. Valjda zato što je meni sveta stvar dostojanstvo mog nosa… "Above his Toby ruff he carries a nose!--ah, good my lords, what a nose is his!"… Ne znam, nisam ja tako načitan i duboko uvjeren u ispravnost tih teza, samo polemiziram sa tezom o ograničenosti šale na ideologiju: pa postoji li čovjek koji ne biva u nekom kontekstu društva, čak i sam Kaspar Hauser (jer da nije društva u koje je ušetao, ne bi za njega nikada ni znali, wofďŠ), i nije li taj kontekst društva - ideologija, kolektivna svijest u ma kojem obliku… moram priznati da tada ne vidim oštru crtu između vrijeđanja pojedinca i ideologije. Nema pojedinca koji nije pripadnik neke ideologije/kolektivne svijesti, ako ništa drugo - ideologije o nepripadanju niti jednoj drugoj…
2. Šalješ mi link o razlikovanju ideologija i ljudi time da ideologije nemaju prava, a ljudi imaju. Slažem se (prisjetilo me one Staljinove izreke: nema čovjeka, nema problema); volio bih samo nadometnuti na tom mjestu: naličje svakog prava jest odgovornost. Pri tome vjerojatno misliš na subjektivna prava pojedinca stečena temeljem nekog, je li, procesa društvenog dozrijevanja. Ta prava ne može se sagledavati izolirano, kao zasebne i svijetle članke nekih konvencija, već u ukupnosti pravnog poretka (i da, žalosnog pitanja stupnja njegove oživotvorenosti u praksi…) koji svakom tom pravu kao njegov pandan daje i određenu odgovornost… princip tolerancije i jest - ne čini drugome ono što ne želiš da i sam tebi čini… sve ovo naravno da ne govorim da bih opravdao ubojice, nego …
3. Teoretski gledano, postoje tri osnovna oblika odgovornosti
a) moralna - to je ovaj sklizak teren na kojem se ne možemo naći
b) kaznena - poznaje samo princip "ili si kriv, ili nisi", dakle - ili si ostvario biće unaprijed propisanog kažnjivog djela, ili nisi, a tek je pitanje razmjera kazne da li će ti kao olakotna okolnost biti priznato da si bio potaknut, izazvan…
c) građanska - poznaje tzv. institut "doprinosa" pa se taj razmjer izražava u npr. postocima - oštećenik je doprinio nastanku štete u nekom razmjeru…
Dakle, poredak kao princip uzima da ne može jednako na bilo koji način da tako kažem "kažnjen" biti štetnik na isti način za ubojstvo (u konkretnom slučaju) slučajno zatečenog prolaznika i unaprijed isplanirane mete u redakciji… pri tome nevažno neće biti niti to što je - nedvojbeno, je li - Charlijev princip djelovanja uključivao i profit, zaradu, plaću - dakle - ne samo gologuzo jurodivsko vikanje trgovima, nego poziciju tople građanske redakcije i trgovanja vrijednostima… ponavljam opet: ne pričam ovo nipošto zato da opravdam ubojice, nego zato da polemiziram sa potrebom sakrifikacije žrtve, to je ono što se traži od nas ako bismo uzviknuli da smo Charlie, zar ne?…
Možemo raspravljati o tome jesu li to "klasni" propisi, ali ja osim za onaj slučaj čeličnoplavih očiju iz 1928.g. ili ove na Haškom tribunalu ne poznajem optuženika koji bi poricao legitimitet suda ďŠ … ne radi se o inteligenciji, nego o stupnju uvjerenja u to što govoriš…
4. na kraju, ali ne i manje važno - ovo grupiranje "mi" i "oni", "naši" i "vaši" nije proizvoljno, kako sam kažeš ima i tradiciju na zapadu, čak (umjesto moje ranije iznijete perspektive odozgo-odozdo s kojom ne polemiziraš) bazira se na nekakvom razlikovanju desno-lijevo, dapače - krstiš ga glupošću; nisam znao da sam upao u tako birano društvo… ďŠ e vidiš, ma koliko se ti trudio biti čist, neuprljan, neopredijeljen… za one tamo uvijek, jer po prirodi stvari nisi iz njihove optike "naš" biti ćeš "njihov" i nema ti pomoći… možeš napisati sto postova i hodati okolo sa natpisom "ja sam ničiji" ali to će ostati tako; ljudi su - čim se približe situacije fizičke sile - nužno bića koja opstaju i pripadaju čoporima…
Prije svega, ne možemo ne pripadati našem čoporu a služiti se internetom, centralnim grijanjem, strujom, pelenama, akumulatorima… lijepo je negdje Mulisch napisao da će svaki radikalizam nestati kada njegov potencijalni podanik dobije led tv i frižider (nije li to i bila ideja vodilja pokretača proljetnih islamskih revolucija diljem Mediterana prije par godina…?)… moj čopor (a vjerojatno je isti taj i tvoj, nemoj se naljutiti), uz m (j. 19.01.2015. 08:54)
"S v a k a šala je svetogrđe" - nema distinkcije ideologije i čovjeka (npr. dugi nos, Cyrano…), čak i Kundera (nisam čitao, mea culpa) navodi pitanje gdje su granice? Da li se čovjeka može promatrati izvan konteksta društva/kolektivne svijesti/ideologije? Dakle, šaliti se, znači - rugati se sa svetim, zato se smijemo, bez iznimke? Bez svetosti nema šale? A i sam kažeš da je dopušteno da nekome nešto jest smiješno, a drugome nije, valjda u tome i jest bit uvažavanja različitosti? ispada da je ipak snažniji i pošteniji onaj koji se prvo smije sebi, a tek poslije drugome?
Ideologije nemaju prava, a ja ću skromno: niti odgovornosti… nemojmo zaboraviti na odgovornosti kada pišemo o pravima…
Odgovornost:1. moralna - ne možemo se naći (a ne može se ne primijetiti da Charlie nije jurodivska skupina gologuzih bukača na trgovima, nego institucija kojoj je ipak svrha zarada); 2. kaznena - ili si kriv ili nisi, ostvario si ponašanjem biće unaprijed propisanog kažnjivog djela ili nisi; ipak - postoje olakotne i otegotne okolnosti; 3. građanska odgovornost - pojam "doprinosa" u razmjeru - hoće reći - neće biti jednakim aršinom i visinom "kažnjen" odnosno osuđen na naknadu štete ubojica "slučajnog prolaznika" i ubojica "člana redakcije"… to su, dakle, plodovi ovog što zazivaš kada se pozivaš na pojedince i njihova prava - ona ne postoje izvan poretka i činjenice da su u njemu više-manje a)propisana b)ostvarena…
Podjele "mi"-"vi" - kada želiš biti ničiji, budi uvjeren da si uvijek iz optike "drugih" - "njihov", možeš nositi tablu "ničiji sam" ali to će njima biti upozorenje da nisi "naš", dakle "njihov" si… ja sam pokušao optiku prebaciti na odozgo-odozdo u prošlom komentaru, ne znajući u kakvom uglednom društvo desno-lijevo ću se naći… ďŠ jer zajednica nedvojbeno funkcionira u čoporima čim se namiriše dramatska situacija sile… e sad ide ovaj dio koji mi nije progutao…:
Moj čopor (a vjerojatno je isti taj i tvoj, nemoj se naljutiti), uz manje-više neka odstupanja, sredinom drugog tisućljeća iz pohlepe nadilazi čopor ovih čiji sada potomci pucaju, organizira kolonijalni sustav pljačke i svjetske trgovine i postaje golom silom vladajuća svjetska snaga… e sad, nakon što smo petsto godina pljačkali i namicali (i premda čak ovaj manji čoporčić u kojem već jesmo u tome i nije nešto omastio brk, već je i sam često bio žrtvom rubnih obračuna) sada smo najednom veliki demokrate, egalitarci i humanisti, pa sjedeći na tom ćupu sa zlatom vičemo: svi smo jednaki, vlasništvo je sveto… što misliš, kako to izgleda ovome koji na splavi pluta tjednima gladan i gol da bi spasio živu glavu? po čistom marksističkom tumačenju (prvo baza, pa onda svijest) trebat će mu - ako je stvarno jednak nama - petsto godina da izađe iz labirinata svojih ideologija (koje su sada baš točno matematički valjda negdje na razini onoga gdje je u spomenuto vrijeme npr. bio Torquemada) a ako smo sretniji pa bude inteligentniji - manje… mislim da je u kompliciranoj slici Zapada naprosto deplasirano uspoređivati sada vladajuću ideologiju sa islamom… bijeli čovjek ne priznaje nikakav autoritet osim autoriteta bogatstva i eventualno sile… nema tog pravila koje neće pogaziti radi ovih kumira …
E sad, tome svemu ja bih se trebao smijati prije nego li nesavršenosti svog čopora; pa nisi li upravo ti još davno ovdje ustanovio princip: pometi prvo pred svojim vratima?
Mislim da je, neka mi bude dopušteno, ova civilizacija promašila ceo fudbal sada kada drugima viče: ništa nije sveto, dopustite nam da umremo u toj spoznaji; pa što bismo sada drugo i mogli više napraviti… itekako je bledolikim ljudima nešto sveto, a to je da njima nema ko kaj pričati, nego je važna relacija biti-imati, samo im to ne smiješ nabiti na nos; kada smo počeli davati pohlepi da nas nosi valovima oceana povijesti uspostavljajući taj new order, zaboravili smo na to da se sa bajunetima može sve, ali se na njima ne može sjediti… presiromašni smo sada, svijeća je dogorjela do noktiju, možemo samo sa upaljenim lampašima hodati svojim mračnim trgovima kao da stupamo svi zajedno po groblju: previše nam stvari treba a da bismo bili spokojni i sretni, jer laoceovski pristup istinski rijetko kada je bio dio našeg habitusa… poz:) (j. 19.01.2015. 09:35)
Iako je točno da će u jednom širem zahvatu čak i takva šala, tematski nevezana, svojom baznom fiziognomijom - samim time što je to duhom i tijelom smijeh - biti protivna duhu agelastije. Tu bi se recimo dalo spomenuti lik opata Jorgea iz Imena ruže, koji baca anatemu na smijeh kao takav (oslovljavao sam ga nešto i citirao ovdje).
Poanta je u stavu koji polaže pretenziju na posjedovanje zadnjih istina - odnosno, Istine s velikim I - te definiciji humora kao postavljanja koje poriče tu mogućnost. Svetogrdni moment se, dakle, ne sastoji tek u napadu na neku određenu ideju ili dogmu koju se uzima za Istinu (svetu, intaktnu, nedodirljivu), nego u negaciji same mogućnosti da bi takvog čega moglo uopće biti. To je ono zašto kažem da se radi o nespojivosti na razini samih srži ličnosti: s jedne strane oni koji mogu živjeti jedino ako su posjednici Istine, s druge oni koji se smiju samoj ideji da bi bilo Istine.
Kunderini eseji prvenstveno su eseji o teoriji i povijesti romana - da je on nastao iz ''duha humora'', kojeg definira upravo kao antitezu i subverziju agelastije. Zajednički nazivnik Šale i Don Quijotea: nitko ne posjeduje Istinu; autor se ne očituje apodiktički - Cervantes nam ne kaže: treba biti kao Quijote, a ne kao Sancho, niti obratno. To je za Kunderu taj ''duh humora'' iz kojeg je rođena umjetnost romana - kao područje na kojem je dokinuta vlast brzog i normativnog moralizma; duh nespojiv s onima koji pale lomače na osnovu pseudo-znanja da je Istina kod njih.
A pitanje je li prostor svetoga ograničen samo na hram ili pripaja sebi i neke laičke vrijednosti ne odnosi se, zaboga, na istupanje s terena (humora na račun) ideologija, nego na situacije kada se od tih laičkih vrijednosti također čini ideologiju i svetinju, s nekom bullshit retorikom, ukočenim stavom i klečanjem na koljenima. U postu je dan Kunderin primjer ginekologa; mi bismo mogli dati i primjer našeg patriotizma uzdignutog do tabua i svetinje, zaštićene Istine (imamo čak i zakladu za to!) o Svetom Čistom Domovinskom Ratu, itd..
(Ovo ti je odgovor na ono što si označio pod 1, ostalo ću naknadno.) (pero u šaci 20.01.2015. 09:16)
da, u pogledu istine podsjetilo me na to da tekovina borbe sa gore spomenutim "materijalnim" granicama (imperativ objektivne istine) i jest definicija o tome da je ista sklad između naših predodžbi i pojava u vanjskom svijetu; dakle - kapa dolje onima koji berkleyevski pomalo šaljivo vele kako džaba svijetu postojanje ako nema nas koji bi ga spoznavali... ali bukvalizam!? pa u tome i jest ljepota... fiat iustitia, pereat mundo... ja bih upravo da razgovaramo o šalama kao takvim a ne samo o ideologijama; zapravo - odgovorno tvrdim: svako branjenje ljepote i dostojanstva dugog nosa i nije drugo do li jedna egzemplarna ideologija... odnosno: ispred svake šale stoji ideologija koju ruši, zar ne? čemu je razlikovati od službenih bijelih, crnih i plavih knjiga... koliko je samo boraca za istinu ginulo po krčmama radi dugih noseva i plavuša, nije to šala...
Kunderi je na žulj stala jedna ideologija moćna i fizički teško savladiva na kratak rok, ali da su ga recimo nipodaštavali kao nekog kinika i da je iste stvari talambasao iz bačve bi li meta njegova napada bila drugačija? a ta meta, to je – usudio bih se definirati – univerzalni recept života; vjeruj u to i to, veseli se kada se drugi vesele, radi što i drugi, ne iskači, ne strši, ne misli dapače – nije zdravo... zato se uvijek veselim kada kod tebe čitam o Čehovu i kabanicama; „svijet je pun ljudi koji znaju šta treba da rade...“
kada vidim borce za istinu onda se sjetim dvije stvari: da postoji zadovoljstvo istinom koju prihvaćaju, njihova borba ne bi imala smisla niti bi je bilo, pa dakle samo njihovo postojanje znači pretpostavku relativiziranja istine i postojanja onih koji to čine; monopol na istinu naravno da nema nitko osim čini mi se moskovske Pravde, jer druge istine nikada nije niti bilo ili se nitko barem tako nije zvao; drugo – u pravilu se radi o ljudima koji su pretrpjeli neku traumu i to je za mene ono što je granica (moje) šale; prizor nesrtnih i traumatiziranih ljudi meni tjera na oči suze a ne smijeh i ja si tu ne mogu pomoći; pazi – ja ne proglašavam svoje recepte univerzalnim, samo bih volio da meni netko ne čini ono što me rastužuje: npr. da mi netko odsiječe nogu, ne bih volio da se smiju mom batrljku... tu dolazimo i do Charliea: svoj toj larmi držim da nekako nema mjesta; smrt će biti nešto sasma ljudsko – ko kad mašina stane i stoji, ni makac – tišina i kvit...
sad, reći ćeš: što je sa prisvajanjem legitimiteta većeg od drugih... e pa ne znam, nisam prošao te traume, imao sam sreće u životu, sve je u životu stvar mjere... je li postojalo društvo u kojem nije bilo pretorijanca... naravno da to ne znači da se protiv nejednakosti pristupa kopanji ne treba zalagati, ali vidiš – ja ti ne volim tu dihotomiju desno/lijevo; nekako mi je ograničena, staromodna, neprilagođena; puno mi je vjernija (istinitija :)) podjela gore-dolje u kojoj ja uvijek nekako dodjem dolje, a iz te opcije krunsko je razmnišljanje Štefa Loborca: vrag ga dal kak je nekomu nogu i ruku ftrgnulo, a nekomu bormeš i glavu; budem se ja podvukel pod svoj slamnati krov i zapućkao lulu brezovaču, pa kaj bu – bu... (j. 20.01.2015. 20:18)
Homofobija, to je nešto fašističko. Diskriminiranje žena po spolnoj osnovi - to je seksizam. Vrijeđanje ili diskriminiranje npr. Srba zato što su Srbi, crnaca zato što su crnci ili Cigana zato što su Cigani - to je rasizam. Također: pripadnika neke vjere zato što su te vjere. (UN-ova konvencija o rasizmu pod taj pojam stavlja naciju, vjeru i ostala kolektivna identitetska obilježja.) Podvala je, međutim, u pitanju kada se kritika/satira neke religije (npr. islama) predstavlja kao da ide u red ovih pojava, šovinističkih. I zato plakat: tu je da doslovno nacrta - onima kojima to inače možda nije jasno - kako primjerice tretiranje muslimana po rasističkom ključu (zato što pripadaju muslimanskoj rasi/kulturi/vjeri) nije isto što i kritika/satira islama - da to dvoje treba diferencirati. Ili ti možda misliš da ne treba - čak i nakon što ti je nacrtano?
Ako, kao što kažeš, ne vidiš ''oštru crtu između vrijeđanja pojedinca i ideologije'' - onda nije problem u oštrini te crte nego u tvom vidu. Jer da, kažeš, ''nema pojedinca koji nije pripadnik neke ideologije/kolektivne svijesti''? Kakve to ima veze? Ti ljudi možda pripadaju islamskoj konfesiji, kao kolektivnom identitetskom obilježju, ali to ne znači da kada se zazire od islamske teologije ili smijehom napada islamsku teologiju, da se zazire od njih ili smijehom napada njih, kao ljude, zbog samog toga što pripadaju nekoj konfesiji ili kulturi, ili da bi im se odricalo pravo i sloboda da joj pripadaju. Kao što pod samim plakatom lijepo i stoji: ''islamofobija'' u ovom smislu, sprdanja religiji, ide u red sa sprdanjem nacističkoj doktrini, komunizmu ili, ne znam, libertarijanskoj školi, a ne sprdanjem gayevima, ženama, Srbima, crncima, muslimanima. A to se neprestano pokušava zamagliti bulažnjenjem (tipa Doninog) o ruganju islamu kao ''govoru mržnje'', ''ruganju različitima'', ''uskrati tuđe slobode'' i sl.
Ako ja, primjerice, kritiziram i izrugujem katoličanstvo (a sam taj tzv. ''Bog'' njihov zna da činim to na pasja kola), to ne znači da mi je na duši generalizirano omalovaženje i diskriminacija svih članova kolektiviteta kojem je katoličanstvo identitetsko obilježje (i onda, aha, ako naiđem na kakvog katolika, držat ću ga manje vrijednim zbog same činjenice da pripada katolicima, ima da ga kinjim). Konačno, i sam spadam u jednu od stratifikacija katoličkog spektra: nisam praktični vjernik, ali vođen sam u tim tamo nekim njihovim knjigama, primio sam skoro sve sakramente. Bilo bi apsurdno reći da sam rasist prema katolicima s kulturološke strane - ''etnocentrističke'' ili ''konfesijskocentrističke'' - zar ne?
Sve potpuno isto vrijedi i ako denominacija u pitanju nije katoličanstvo nego islam. (pero u šaci 21.01.2015. 11:16)
&
''(umjesto moje ranije iznijete perspektive odozgo-odozdo s kojom ne polemiziraš) bazira se na nekakvom razlikovanju desno-lijevo, dapače - krstiš ga glupošću; nisam znao da sam upao u tako birano društvo''
Ne polemiziram? J., što je s onim mjestom na kojem upravo ispravljam tvoje pretpostavljanje o tome što je gore, što dolje? ''Kako pak kod napadnutih religija (...) teokratska posezanja, kao ultimativni oblik sistemskog nasilja, predstavljaju njihov neodvojivi dio, nešto iz same puritanske jezgre tih teologija, njihov ih bitno teokratski karakter onda i čini nečime što nije 'down', nego vrlo vrlo 'up', što predstavlja oblik moći gore na vlasti koja hoće da nas guzi''.
Hajde da za ljubav hipotetike postuliramo dvije moguće osnove grupiranja (iako već jesam, ali vidim da nisi bio povezao).
Prvi ključ grupiranja: A) zapadna civilizacija (uključuje zapadne teokrate i zapadne sekulariste s iste strane barikade), vs. B) ''muslimanska'' civilizacija (uključuje islamističke teokrate i tamošnje sekulariste s iste strane barikade).
Drugi ključ grupiranja: A) teokratsko uzurpiranje (zapadni i islamistički teokrati s iste strane), vs. B) sekularizam (ovdašnji i tamošnji sekularisti s iste strane).
Ako primijenimo prvi ključ grupiranja, radit će se o napadu zapadne civilizacije na ''muslimansku'', a kako zapadnu uvažavamo kao jaču, dominantniju u svijetu, radit će se o napadu odozgo, prema down. I tada će ruganje biti nešto ružno. (Sloterdijanskim leksikom: drskost i prljavost svinje, cinizam.)
Ako primijenimo drugi ključ grupiranja, radit će se o napadu sekularizma na teokratski fundamentalizam, a kako isti predstavlja kardinalno sistemsko nasilje te moć na vlasti, radit će se o napadu odozdo, prema up. I tada će ruganje biti nešto zdravo i ljekovito. (Sloterdijanskim leksikom: drskost i prljavost psa, kinizam.)
Ali kako mi da znamo je li u našem slučaju ispravan ključ prvi ili ključ drugi? Evo što predlažeš: ''kada želiš biti ničiji, budi uvjeren da si uvijek iz optike 'drugih' - 'njihov', možeš nositi tablu 'ničiji sam' ali to će njima biti upozorenje da nisi 'naš', dakle 'njihov' si'''. Dakle: ispravan je prvi ključ - zato što to tako izgleda samim islamistima, jer oni to tako vide.
J., otkud to kao mjerodavan rakurs? Ako sudimo o nečijem postupku, i želimo shvatiti iz koje su pozicije nešto činili, onda valjda ne mjerkamo kako može netko drugi to percipirati, nego pod povećalo stavljamo sam karakter tog činjenja. Pa kakav je bio karakter CH satire? E, to je mjerodavan rakurs: u ime čega su govorili napadajući islam - u ime zapadne civilizacije ili u ime sekularizma? Oni su notorni sekularisti, o tome je malo što uopće potrebno i govoriti. Očigledno je da nisu ismijavali samo islam, nego istom mjerom i kršćanstvo, judaizam, itd. - ismijavajući u svim tim slučajevima jedno te isto.
Ali pustimo čak i CH. Jer ovo zapravo nije do njih. Recimo da su oni konkretno i podbacili, da ništa ne valjaju i našao bi im sto prigovora i primjera devijacije. U redu, diskurs kao Donin (posvuda je), pa i tvoj, ne napada kao ''govor mržnje'' tek devijaciju, nego načelno: čim se karikira Muhameda itd., dakle, već samu mogućnost sekularističke satire islama. Prvi ključ podrazumijevaš zato što ti drugi uopće kao koncept ne ide u glavu (i zato sam i rekao da takav diskurs ''ukazuje na zabrinjavajuću sposobnost neprepoznavanja univerzalne sekularističke teme''). Buniš se što sam nešto okrstio glupošću - a kako hoćeš da okrstim gestu koja ne samo da neosnovano stavlja nekome u usta nastupanje u ime zapadne civilizacije, nego to i čini uslijed vlastite apriorne agende, opterećenosti njome, pa nikakav drugačiji karakter nastupanja uopće nije u stanju pretpostaviti, a možda ni pojmiti?
Taj diskurs projekcijskog učitavanja šovinističkog etnocentrizma u samu ideju sekularističke satire islama, primijenjivan je i zdesna i slijeva - s razlikom u tome da kad zdesna, onda podržavajući tobožnji šovinizam Hebdoa, a kad slijeva onda osuđujući tobožnji šovinizam. Ne sviđa ti se biti smješten u ovaj diskurs? Pa nemoj se meni žaliti - sebi se žali, i radije se ne priklanjaj diskursu ako ne želiš spadati pod njega.
A to što zazivaš dihotomiju odozgo-odozdo umjesto ove lijevo-desno (dok se radi o dihotomijama koje su-postoje) još je jedan pokazatelj da nisi uopće skapirao moje ukazivanje na to kako brkaš ključeve grupiranja. Nisam ja ignorirao tvoje inzistiranje na odozgo/odozdo, nego sam ga obrnuo, tj. vratio na noge nakon izvrnutosti na glavu. Sekularistička satira nastupa upravo odozdo, ne odozgo. E, a onda, među onima koji nameću krivu priču - po kojoj da nastupa odozgo, tj. u međucivilizacijskom ključu - ima onih kojih to čine iz desnog i onih, kao ti, koji iz lijevog diskursa. (pero u šaci 21.01.2015. 14:46)
No, i to je sekundarno, a misterij je zašto uopće ulaziš u pitanje odgovornosti onih koji su ubili, kada je naša tema nešto drugo: potezanje odgovornosti ubijenih, stavljanje njih na tapetu - i to već na načelnoj razini, problematiziranja legitimiteta bilo kakvog karikiranja Muhameda i generalno religijskih, ideologijskih svetinja. To je ono oko čega se sporimo, sve otkako si istupio s tezom da se radi o šalama ''odozgo''.
Nastavljaš nekakvim mjerenjem stupnja odgovornosti i krivnje za masakr... Što treba značiti ovo licitiranje s time da CH nije radio besplatno? Radiš li ti besplatno? Kakve to veze ima s bilo čim? Ili time da uopće nisu jurcali po trgovima, kolporterski, već djelovali iz ''pozicije tople građanske redakcije''? Već na ovom mjestu me tjeraš da tvoj upis držim dalje u rukama s već povećim podozrenjem... ili čak slutnjom izglednog gađenja... Bilo bi monstruozno reći kako je nekoga više ili manje šteta, veći ili manji zločin ubiti, ovisno o tome zarađuje li za život I koliko je toplo tamo gdje radi. Računam stoga da valjda ne tvrdiš to - kako bi zbog toga što su karikature crtali za novac i ne smrzavali se pritom gologuzi, krivnja i odgovornost ubojica bila manja? Jer u tom slučaju će ovo biti zadnja riječ koju ćemo ti i ja prozboriti. Ne, evo naglašavaš: ''ne pričam ovo nipošto zato da opravdam ubojice''… Ajde de. Ali, gledam opet, što je ovo... kao da ipak nešto baš takvo tvrdiš... čitam i razragačujem oči: pa da, ti o tome kao o olakotnoj okolnosti, u sklopu lamentiranja o ''institutu 'doprinosa'''. I čak o tome kako ne može biti jednakom mjerom kažnjen štetnik za ubojstvo ''slučajno zatečenog prolaznika i unaprijed isplanirane mete u redakciji''. Ha? Šta pričaš ti, čovječe? Zašto bi olakotnije bilo ubojstvo ciljane žrtve u redakciji nego random na ulici? I onda: ''oštećenik je doprinio nastanku štete u nekom razmjeru'', pa ovisno o tome. Otkud ideja to spominjati u predmetnom kontekstu? Kako su to, molim te, oštećenici doprinijeli u ovom slučaju? Ili kako još kažeš: razmjer kazne ovisit će o tome hoće li kao olakotna okolnosti biti priznata potaknutost, izazvanost. Ovo što govoriš su takve svinjarije da pas s maslom ne bi polizao.
Aha, znači u tome je kvaka: pitanje odgovornosti ubojica je ničim izazvano stiglo na stol jer u tvojoj glavi povlači za sobom pitanje legitimiteta ruganja s islamskim svetinjama - naime, ako bi vrijedilo da ubojicama pripadaju olakotnosti u vidu doprinosa same žrtve, potaknutosti, izazvanosti i sl., vrijedilo bi to uslijed proizlaženja iz objektivno smanjenog legitimiteta geste ruganja.
Jedino što bi te moglo izvaditi iz svinjskosti ove egzegeze je ako si to ne kao svoj stav o slučaju, nego izlažući kako bi slučaj bio tretiran u očima ''poretka''. (Istina je i da imaš jednu rečenicu koja bi se dala shvatiti na taj način: kad mi kažeš ''to su, dakle, plodovi ovog što zazivaš kada se pozivaš na pojedince i njihova prava''. Premda je i to neko skroz off čitanje poante plakata; gore sam objasnio što je zapravo poanta.)
Tvoja pretpostavka da bi ''poredak'' stvar vidio i tretirao tako kako si prikazao je neosnovana: nijedan ozbiljan sud ne bi tako sudio, jer izvod je invalidan već na razini temeljne logike. Vjerujem ja da su se oni osjetili potaknutima, izazvanima, uvrijeđenima. To je jedno, konstatirati prisutnost navedenih emocija, ali kakva je to nastrana ideja priznati im ih, uvažiti, kao nešto prihvatljivo, dati im legitimitet? Ako nisi čitao, linkao sam (evo opet ću, samo za tebe): poanta je upravo u tome da je njihova tobožnja ''izazvanost'' potpuno bespravna, pošto im uvrijeđenost nema pokrića u uskraćenoj njihovoj slobodi vjerovanja, štovanja svetinje, nego im je tek uskraćeno da oni oduzimaju tu slobodu drugima, vlastitog vrednovanja, hoće li štovati ili ne. To je principijelno ekvivalent situacije u kojoj osoba A (''fundamentalist'') ide ulicom i ljude onesvješćuje pa ih veže lancima, a kad ga osoba B (''sekularist'') uhvati za ruku i spriječi u tome, A stane kmečati kako je uvrijeđen što mu B nije dao da ga zaveže. Uzmimo da ga A potom iz uvrijeđenosti i nasmrt propuca. Tvoja optika bi stala na tome da konstatira kako je A, ubijajući ga, bio uvrijeđen, dakle potaknut, izazvan? To je ono što mi kažeš? I da bi im nadležni ''poredak'' uvažio tu uvrijeđenost zbog uskraćenosti prava da uskraćuju slobodu - kao olakotnu okolnost? Hahaha. (pero u šaci 21.01.2015. 23:21)
S tim u vidu postaje čak nevažno koliko jesi ili koliko nisi ono stvarno kao svoj stav, jer razumije se da će mi, čak i ako nisi, netko tko je do te mjere u stanju krivo spajati i izvoditi - biti radikalno nezanimljiv sugovornik. (pero u šaci 22.01.2015. 01:46)
Ili ono kako ti se pomiješalo u neprepoznavanju da dihotomije odozdo/odozgo i lijevo/desno nisu međusobno isključujuće i konkurentske, nego je potonja u ovom kontekstu poddihotomija prve - onda kad se uzima ključ grupiranja po kojem je posrijedi ruganje odozgo. Pa i samo to uporno držanje krivog ključa grupiranja, unatoč podastrtosti ti višekratno pred nosom zašto je kriv.
A tek zadnji komentar. Koji apsurdi - navodiš ''borbu perima'' protiv borbe oružjima, i onda iz toga izvučeš - problem u peru?! Jer da ne bi trebalo voditi borbu, nego ljubav. ''Vi ćete pucati puškama? Ok, mi ćemo perima, tako da ispadnete tukani.'' J.-ova mudrost: ako netko na tebe mecima, krivo je usprotiviti se... sad nebitno što perom, a ne mecima, jer borba je borba, treba pokazati dobru volju. To potenciranje istosti da se i s jedne i druge strane radi o borbi, uz depotenciranje razlike između borbe mecima i borbe perom... ne znam što bih ti rekao. Bogo bogo (vrtim glavom kako dugo nisam). U pitanju je teže-kenjatorska pia desideria; prepunjena cinizmom u tom mućenju razlike između pera i metka. To su ta tvoja mala seratorstva u ime vrlo velikih ideala, na bazi praznog apela: da Mi - i opet to Mi kao zapadna civilizacija (sic!) - ne znamo ništa bolje nego Vas (Drugu civilizaciju) ubadati zločestim perom, ''ne moramo se mi brinuti o vama kao što ne bi sigurno niti vi o nama’’. I to, naravno, nebrinjenje stavljeno na dušu onih koji vitlaju jedino perom (i to u ime ni u kakve - ne znam više kako da ti to nacrtam - civilizacije) dok ih ovi začepljuju, zastrašuju, siluju, ubijaju. Rezultat ne-borbe i brinjenja (dobre volje) ne bi bila ljubav, nego popuštanje zastrašivanju i kapitulacija pred terorom.
Ili, citiraš jednu moju rečenicu, pa nastaviš s ''dakle'', ali izvodeći zaključak koji uopće nije ono što sam tom rečenicom rekao. Naravno da imaju pravo da im nešto bude svetinja koliko god to žele, o tome ih doista treba pitati - i na to se odnosilo da zadržavaju svoju slobodu. Ali ne zadržavaju slobodu određivati nama drugima, nevjernicima, moramo li ili ne i mi poštovati njihove svetinje - i o tome ih se nema što pitati. To je kao da naš B iz prethodne parabolice odrekne A-u pravo da mu nalijepi selotejp preko usta, s tim što mu kaže ''eno tebi tvoja sloboda da si, već kako želiš, usta držiš zalijepljenima ili ne'', a A mu na to replicira da ''dakle'' se i njega nešto pita o tome smije li B sa svojih odlijepiti selotejp (umjesto što se samo ''cereka'' pretenziji da mu ga lijepi). (Halo!???) Misliš da će biti B-ova dužnost ne ''cerekati'' se tada takvoj tvojoj ideji? Ili da ''odašilje poruke bližnjemu'', da ''brine'' za tog A-a dok ga ovaj pokušava silovati, začepiti?
E, stvarno, tako netko da bude full of shit - nemoš vjerovat. U praznim pseudo-mudrosnim apelima, za koje ti je potrebno prvo tendenciozno zažmiriti na jedno oko da bi ih mogao deklamirati.
Jedino što ti nije u zavadi s logikom je podvlačenje da talibane nije baš ''pametno'' razdraživati, u smislu da može biti vrlo opasno. Ali i to na način da izrekneš kao prigovor ne talibanima, nego opet karikaturistima - identificirajući njihovu ('k'o fol) ''pojednostavljenost'' razmišljanja, kao ono što je generator opasnosti (umjesto zadržavanja uzroka na samom talibanskom ponašanju).
Ma beži, bre.
J., ako nemaš s čime pametnijim doći, molit ću te da mi ne dosađuješ ovakvom bujicom jezivih gluposti.
Pa i primijetio sam u zadnje vrijeme da se nekako bolje nego sa mnom uspijevaš sporazumjeti s personama kao Dona i LQ - načas me tu uhvatila zatečenost, jer nisam imao dojam takav o tebi (ne znam zašto), no ovime što si sve tu navaljao pokazalo se da je stvar sasvim logična - to je to, da, to je tvoje društvo, cirka po mjeri ti: Dona, LQ i sl. Svakako te podstičem da se više družiš s onima koji ti leže, a što manje sa mnom - mene zamaraš i tjeraš na jalovo, bespotrebno gubljenje vremena u raspletanju nebuloznih priča.
Požalio sam što se nisam poslušao da već nakon onakvog inicijalnog komentara, s onako postuliranim pitanjem, odbijem svaki daljnji dijalog s tobom. Često puta je nečija jedna jedina rečenica dovoljna da nam sve kaže što nam je o tom nekome potreba znati. (pero u šaci 22.01.2015. 01:50)
NEPRILAGOĐEN - kako koji
MODESTI - to je to
ALKION - ne bih se složio da ne znaš i ne umiješ: ta meni ovdje si izvrsno, dostajalo bi ti samo to isto ponavljati (a onime ''ako je potreba pomoći ću mu da i hram izgradi'' si i ne znajući anticipirao nešto iz najavljenog posta; ja, naime, baš to već jesam) (pero u šaci 22.01.2015. 09:50)
Ad hominem bi bio da sam tvoje tvrdnje prosto zaobišao, diskvalificiravši ih, tobože argumentativno, po neargumentativnoj osnovi - na temelju nečega eksternoga o tvojoj osobi. Dakle, u lažnom predstavljanju, podvaljivanju ''napada na osobu'' kao pseudo-argumenta.
Kao što vidiš, izgubljeno vrijeme se baš i sastoji u tome da sam se, naprotiv, bavio tvojim argumentima, da ih nisam zaobišao. I ako kažem da su mizerni, onda sam za svako slovo na koje se to odnosi pokazao zašto su mizerni, razmatrajući njih same - argumentima ih dezavuirajući (ne trebajući nikakve dodatne pseudo-argumente).
Ti si već valjda deseti na blogu koji, kad mu kažem nelaskavu ocjenu njegovog performiranja, odvrati da kako ja to tako - ''ad hominemom'' (dodatno potvrđujući zavrjeđivanje svoje nelaskave ocjene). Jer ignorant misli da je to ad hominem čim se nekoga ''vrijeđa'', ''ruži'', ''ismijava'' i sl.
Dajte, ljudi, ne koristite riječi kojima ne razumijete značenje, već mi je stvarno dojadilo. Uvijek isto.
Nisam iz nečega o tebi nevezanog, onkraj samog ovoga što si napisao, izvlačio kvalifikacije o napisanom (to bi bio ad hominem), već obratno: iz onoga što si i kako pisao, izvukao sam određen zaključak o tebi (ali ne tvojoj osobi onkraj same stvari, nego upravo i isključivo o tvojoj razini u raspravi.
Jesam li ti pobrojao stavku po stavku sve nebuloze i/ili papazjanije koje si naredao? Eno sve pa proučavaj. Evo ti i ključni defekt s tvojim vidom: zašto kao problem ne predstavljaš to što bombardiraš nebulozama i/ili papazjanijama, nego to što sam ih ja pobrojao? Ali, da, to je taj princip, kao i temi spora; dobro veliš, to je to što cijelo vrijeme govoriš: glavni problem je, naravno, u tome da se talibana nacrta kao talibana. (pero u šaci 22.01.2015. 14:34)
A u svim ostalim komentarima, kvraguc probaj ih pozornije isčitavati, nigdje nije tvoja osobnost stavljena u prvi plan. Vjerujem, a i iz njegovih komentara se može zaključiti da se međusobno ne poznajete. Dapače u prvom planu su argumentirani stavovi isključivo o tome zašto tvoji stavovi u onom obliku i onako izneseni ne "drže vodu". Dakle evidentno je da se diskusija vodila između vas dva i samo u tom nekom iskrivljenom tumačenju , ali nigdje ja s Percetove strane nisam isčitao raspravu ad hominem, koju mu ti pokušavaš podvaliti. Između ostalog, doduše nevezano tek samo za ovo podmetanje, Perce ti gore i kaže:
" to je to, da, to je tvoje društvo, cirka po mjeri ti: Dona, LQ i sl"
Nadalje, u svim tvojim gornjim komentarima, moj osobni dojam je da pokušavaš popraviti krov kuće rušeći joj temelje.
Pokušat ću to primjerom jer nažalost nemam niti tu elokvenciju, niti inteligenciju, a ponajmanje tu količinu znanja poput Diogeneša.
Zamisli mene kao velikog vjernika, a sebe kao nevjernika (ili barem nekoga tko nema isti svjetonazor poput mene) da smo se našli na pustom otoku. Dakle ovdje je, u tom trenutku, je polazište, kako ja shvatih Perceta polazište i njegove priče. Nastavak priče je: ja ti se deklariram kao veliki vjernik, pojašnjavam ti pojmove raja, pakla, boga, slobodne volje, molitve, onostarnog života...Ti se naravno meni deklariraš kao osoba koja nema ama baš nikakav ili potpuno drugačiji stav o tome. Ako nastavimo daljnji život poštivajući definiciju slobode, sve pet i sve šljaka.
Međutim ja te krenem "pilati" kako tvoja neslaganja s mojim svjetonazorom nisu u redu, kako te tamo nigdje ne čeka raj, kako će te moj Bog kazniti munjama nebeskim, bacam anatemu na tebe, proklinjem te svojim bogom...možda te i silom pokušam preobratiti ili pokrstiti (inkvizicija, spaljivanje vještica, pokrštavanje čitavih naroda)...
Dakle, ja ti kao prvo pokušavam (ponekad i uspijevam) uskratiti slobodu izbora u što, kako i hoćeš li uopće vjerovati, nadalje u svojim nastojanjima da te preobratim, nesvjesno ti utrpavam pogrešnu sliku i svog boga kao nasilnika koji će te na raznorazne načine kazniti jer ne vjeruješ kao ja. (alkion 22.01.2015. 15:04)
Znači, nisi se narugao niti meni osobno, niti mojem svjetonazoru, niti MOJOJ SVETINJI. Narugao si se mom postupanju i nastojanju da ti ugrozim slobodu izbora koju sam sebi apsolutistički (u ime nekakve vjere -fundamentalizam) prisvojio.
Naravno problem eskalira u sukob s drastičnim posljedicama jer moj maleni mozak ne može, nije sposoban ili jednostavno ne želi shvatiti kako sam ja u stvari taj koji "urušava" ugled svoje vjere. Tu, u tom momentu, moj ego biva povrijeđen i sila postaje normalnost. Nemam drugih argumenata, a priznavanje svoje gluposti ne dolazi u obzir iz čiste logike: glup čovjek ne poima da je glup. Da to poima više ne bi bio glup.
Zašto ti na početku gornjeg komentara rekoh da polaziš od sredine? Pa sve tvoje diskusije zapravo počinju od trenutka oslikavanja mog boga u ironičnom, rugajućem obliku. Očigledno zaboravljajući, ili namjerno izostavljajući sve ono što je tom oslikavanju prethodilo. Otuda možda i izvlačiš onaj komformistički poučak: "kad im to smeta, zašto onda čačkate mečku?" (parafraziram, naravno). (alkion 22.01.2015. 15:37)
https://www.youtube.com/watch?v=jUUB96c6EpY (Neverin 22.01.2015. 18:07)
NEVERIN - jes, to je ta asocijacija (i samome mi sinula, eno malo gore, ili točnije 20.01.2015. 09:16) (pero u šaci 23.01.2015. 23:31)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
petak, 09.01.2015.
Nijanse lijevog spektra
|
1
Vidim, svi nešto pričaju o tome kako je odmah u prvom krugu izbora de facto odlučen ishod i drugog. Slažem se i ja. Dvoglava Kolignja pobjeđuje sto posto!  2 Ljetos mi je ispod posta U čemu je sramota? komentatorica Sjećanja i osvrti prišila (pošto sam kritizirao, zbog nevezane stvari, nekoga inače poznatog po desnoj obojenosti) pristranost prema političkoj, kako se to kaže, ''ljevici'', imajući na umu SDP, pa čak i rahmetli druga Tita. Ma kako se ne raspišete o "ESDRPEU" kao nekad o "KRADEZEU"? Svi se sjećamo kupovanja svjedodžbi nižeg i višeg ranga iz doba multi-počasnog doktora druga Tita! Jesenas mi je ispod posta Kako ih nije sramota?! komentator Antun prišio pristranost prema političkoj, kako se to kaže, ''ljevici'', imajući na umu EPH, pa čak i jedva završenu srednju školu. A čuj, vidi se koje štivo čitaš; od tuda i tvoji bistri komentari i "vasceo" humor! Ponekad si znao biti zanimljiv, no tvoja politička boja (kao i tvojih istomišljenika) ne vidi dalje od crvene krpe... Jadno! Lou, ne kaki! Prvo, štivo koje Pero čita je naravno i tvoj i Butkovićev (ili Tomićev) omiljeni "Yutarnji", Što se tebe tiče, ukoliko prije ne "uguglaš", nećeš znati i ne znaš uopće što je to – Koncil! Usput, ne možeš (ili možda možeš?) uspoređivati tekstove piskarala s jedva završenenom srednjom školom i fakultetski obrazovanim ljudima? Uostalom, što znači: desno obojen? Ako se ne slažemo, ti si znači, lijevo obojena? Tko me prati, poznata mu je besmislenost ovih prigovora; ni pod razno ne odgovara istini da bih odobravao ili podržavao tu ''esdepehaziju'' Račana, Butkovića, Pavića, Josipovića, Milanovića, o čemu se ovdje na blogu (kao i fejs stranici bloga) može naći mnogo potvrda. Mrzak mi je čitav taj establišment tzv. ''lijevog centra'' – ne, naravno, onako kako Antunu ili Sjećanja i osvrti, kojima je mrzak zato što im previše ''lijevo obojen'', nego obratno, zato što je za moj ukus premalo ''lijevo obojen''. Ali, stvarno, što to znači biti ''lijevo obojen''? 3 Po održanom prvom krugu predsjedničkih izbora, Lion Queen, zakleta hadezeovka i podržavateljica kandidatkinje Kolinde (uslijed čega je ono doživjela, sirota, i famozno ugrožavanje s moje strane), imala je zanimljiv komentar o Ivi Josipoviću: nekako neobično blagonaklon, popustljiv, s određenom dozom simpatija. Zbog čega je odmah popila jezikovu juhu od strane tvrđe linije po tom pitanju, za koju je zampir sotona, crveni vrag – ta i naravno, s obzirom da ''lijevo obojen''.  Nije li znakovit podatak da jedan Josipović – nominalno ''lijevi'' političar – biva bliži i draži Kolindinoj panegiričarki, prononsiranoj desničarki, nego recimo meni, koji sam (stvarno jesam) ''lijevo obojen''? 4 Još se ponešto simpatičnoga rodoljubnog dogodilo netom po održanom prvom krugu izbora, samo je ovo bilo po svim novinama. U Šestanovcu je lokalni kabadahija, stanoviti Balić, naredio svima koji su mu pod komandom, facebook očitovanjem, da u ritmu marša imaju zaokružiti Kolindu, ''pogreški'' više ne smije biti, a imena rijetkih izroda koji su glasali za lignju dostaviti najkasnije do tad i tad. Na službenom facebook profilu varaždinske Mladeži HDZ-a, nezadovoljan lokalnim ishodom, reagirao je predsjednik iste, stanoviti Borovec, tiradom nevjerojatno glupom, u diskursu istovjetnom kao Sjećanja i osvrti ili Antun, reaktualizirajući mi ih (premda stoji i da ga se iza svakog drugog ćoška sreće) – diskursu kojem je Josipović problematičan time što, kao, ''Yusipović''. Oduvijek tvrdim da je Varaždin jugoslaviziran od vremena pljačke i ubijanja njegovih građana od strane šumskih bandita poslije 1945. Doteplo se u 45 godina Jugoslavije u Naš čisti hrvatski Varaždin previše jugokomunjara, JNA oficira, udbaša i orjunaša planski i kontrolirano iz Beograda. Upravo ti preživjeli jugosmradovi i njihova orjunaška ''DECA'' sad biraju Yusipovića i protiv su samostalne Hrvatske države! 5 Ali važan je i podatak da je ovaj opskuran status nacionalnom viješću učinio varaždinski Forum mladih SDP-a. Kako reče Ivica Đikić, komentirajući rezultate prvog kruga: u iduća dva tjedna nemoguće je izbrisati dojam o predsjednikovoj petogodišnjoj isključivoj posvećenosti vlastitoj popularnosti, pa makar to značilo i najniže oblike kunktatorstva i proračunatog dodvoravanja nacionalističkom mejnstrimu, i spletkarenje, i kontrolu medija, i privatne obračune umotane u nepostojeća politička načela, i neodgovorni i nejasni izborni program u formi najave redizajniranja Ustava, ako treba i narodnim referendumom... Kao što je i demonstrirao u izbornoj noći, Josipoviću preostaje samo moralističko apeliranje na birače bazirano na širenju straha od povratka kriminalnog HDZ-a na Pantovčak. Pa tko se uhvati – uhvati... U odsustvu nekog pokrića kojim bi mogao privući ''lijevo obojene'' glasače, još mu preostaje pokušati ih mobilizirati ukazivanjem na strahotu alternative, kako je, svemu tome unatoč, ona druga opcija još gora; to je sada glavna karta na koju igraju, plašeći nas scenarijem svevlađa špijunskog podzemlja Karamarka i Vase, ili tupim kanibalstvom po obrascu varaždinskog jugenda. 6 Ali samo bih dodao sa svoje strane: ne vidim u svemu ovome navedenom, zbog čega Josipovića danas, kako se to govori, birači kažnjavaju, neki njegov osobni propust. Svjedočimo točno onome što se i htjelo, kontinuitetu i programatskoj dosljednosti jedne šire političke platforme. S tim u vezi mi je naročito indikativan bio predsjednički intervju dan Novoj TV (za prošlo izdanje istovrsnih praznika kao ovih netom svršenih, bogufala). Ima u njemu jedno mjesto koje je kao razgovor gluhih. Pitanje: ''Ali Ivo Josipović je zapravo kandidat ljevice i lijevog centra?'' Josipović: ''Tako je, da. Lijevog centra i centra.'' Mnogo indikativan pomak u određenju za slot udesno, kaj ne? Lapsus? Ne! 7 Jednom sam u životu glasao na parlamentarnim izborima: za koaliciju 2000. Činilo mi se prepovijesnim čak i za mene da propustim. Quoth the raven, 'Nevermore.' Tako i bi. Nikad više. To je kao s djecom i brokulima: probao preko volje, nije mi se dopalo. Još dok se koalicija okupljala, bilo mi je jasno da to neće završiti dobro, zato što je ovaj njen dio s radikalno nezdravim odnosom prema pitanju svih pitanja – rak-rane hrvatske politike i društva sve od osamostaljenja – bio i dominantan dio (Račan-Budiša-Tomčić, plus čak jedan Tomac). Prisilio sam se nekako ipak da glasam, no nisam se puno iznenadio kad su odmah potom na sve strane stala izbijati očitovanja nepostojanja stvarne volje za demontažom tekovina tuđmanizma. Pusićka je, doduše, odbila u Saboru dići ruku za izglasavanje infamno lažljive, grubo revizionističke Deklaracije o Domovinskom ratu_1, ali ostala je jedina. Račane! Ti se foliraš kao neka ljevica – di si se sakrio? Pičkin dime, izlazi napolje. Nije ga bilo za naći, ni njega ni stranačke mašinerije, nos da bi pomolili. Spala ljevica na jedno slovo. Ali vjetrokaz kuda će politika puhati bio je jasan i bitno prije, odmah tog siječnja 2000., kada se krema od stotinjak javnih lica okupila da im se svečano dodijeli Murtićeve grafike, kao najvećim zaslužnicima tzv. demokratskih promjena. Svaki društveni poredak/režim počiva na nekim svojim ''tekovinama revolucije'', nekom vrijednosnom narativu koji se promeće u normativni, hegemonski idealizam. Tko god hoće biti netko i nešto, ima neke ambicije, napredovati po ljestvici u okviru poretka – dužan je usvojiti i prakticirati propisani politički (i kulturno-idealistički) žargon. Npr. za Juge, usta su morala biti puna ''društvenog vlasništva'', ''interesa radničke klase'', ''subjektivnih i objektivnih faktora'', ''samoupravnog organizma'', ''vanjskih i unutarnjih neprijatelja'', itd. Poslije, kad je nastupio tuđmanizam, obavezna je postala hadezeovska ruka na srcu (dok druga u narodnom džepu), lizanje oltara, psovanje srpske materi te također ''vanjski i unutarnji neprijatelji'', itd. Nakon trećesiječanjskog prevrata, na snagu je stupio ekstremni centrizam, u kojem se au courant postajalo deklamiranjem ''liberalnih vrijednosti'', ''Europe'', ''odlučnog možda'' te proklinjanjem ''ekstremista svih boja'', zdesna i slijeva, s posebnim pikom na ''lijeve ekstreme'' (kao šifre za diskvalifikacijski označiti sve ono što bi sami trebali biti, a nisu). Ceremonija dodjele grafika odigrala se kao konstituiranje novog establišmenta, esdepehazijskog, na liniji od SDP-a do EPH-a, Račana do Pavića, koji se udobno zavalio u u taj (danas milanović-josipovićevski) ''lijevi centar i centar'' s kojeg nije žurba ni potreba previše nasrtljivo navaliti na stare centre moći, te se radije primjenjuje politika Kompromisa i Doziranja – da se, Ivančićevim riječima, ''razumno'' dozira količina nacionalističkih opijata što će cirkulirati u javnoj ponudi, tako da ona ''zadovolji'' i interese države i prohtjeve rulje. Vlast bi, zbog renomea krčme kojom upravlja, omiljeni nektar servirala u bocama od 0.3, dok bi se žedni ratni veterani radije nalijevali iz litrenki. Ako bude sreće u pregovorima, kucnut će se kriglama od po pola litre i mirna Bosna. Ustupci prebrojavanju snaga koje uči da smo sredina dominantno konzervativna i trenutno nacionalistička, s katekizmom koji glasi da ako se u ''katoličkoj zemlji'' misli zadržati na vlasti naprosto mora podilaziti crkvi; u zemlji svježih ratnih rana dodvoravati se Velikoj Domoljubnoj pjesmi. Ta gnjavatorska masaža, kontinuirana proizvodnja nadražaja, ishod je zajedničkog opredjeljenja da se u Hrvatskoj njeguje mitotvorni oblik državnosti i pronosi kult djevičanski čistog oslobodilačkog rata, koji se ima štovati prema uvriježenim religijskim obrascima, mahom u klečećem stavu. U svjetovnoj nadgradnji sve je još praćeno razrokim suočavanjem s prošlošću i idiotskom zamišlju prema kojoj je podivljalome nacionalizmu – umjesto da ga se razobliči i trajno skine s dnevnoga reda – moguće suprotstaviti samo njegovu ''pitomiju'' verziju. Deceniju i pol kasnije Tuđman je već deceniju i pol mrtav, ali tuđmanizam je i dalje vrlo živahan, sve je gusto od monumentalnih ''festivala'' klerofašizma, počevši od šovinističke farse (čekićari), teokratske fetve (obiteljaši), pa da nastavimo s par recentnih upalnih žarišta (kakvih uvijek ima, ove sam navodio i u prošlom postu): paravojna hunta koja je metropolu uzela za taoca (šatoraši), križarska cenzura (slučaj dr. Horvata), klero-cenzura (slučaj mons. Devčić vs. Ferić), fundamentalistička hajka (Vigilare o Xmas), itd. Pitam se, pitam – ima li kakve veze činjenica da je i danas tome tako s time što se novi liberalni establišment formirao baš takvim kakav jest? 8 22.12. 1995. Tuđman drži govor u UN-u, polemizirajući da ''nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću''. Da nije to svjetski komunizam kapitulirao pred kapitalističkim ''krajem povijesti'' nego pred drito franjama, jer da ne bi bilo raspada crvenog bloka bez ''pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije''. Ali nije nevolja sam govor, nego je u govoru imenovana ta paradigma ''pozitivnog nacionalizma'', koja se prometnula u nevolju time što ju je kompletna hrvatska politička pozornica preuzela (jer odmjenjivali su se HDZ i linija Račan-Milanović sa sindromom podilaženja). Tuđman je učinio više od samo dekade vladavine Hrvatskom: kroz deset formativnih godina mlade države nametnuo je svjetonazor, nametnuo je kompletnu političku paradigmu – koju je narod internalizirao_2 – koja će Tuđmana naslijediti i dugo potom (evo sve dosad, a dokad će ne znamo). Interesantno je, recimo, komentirao Bolković o ''bliskosti Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma'': prema unutra, to je pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, to je ovaj nesklapan argument o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović, drugim riječima, igra na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. (...) on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese braniteljske populacije po Zagrebu, ili pak nacionalne države u Europskoj Uniji, anakron, on je passe (...) Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana (...) Zoran Milanović zapravo u tom smislu ne ostavlja mjesta Karamarku: retuđmanizacija je HDZ-a izlišna, jer Hrvatska ionako nikad nije detuđmanizirana. Te: Ja ne mislim da je ZM nekakav zajapureni nacionalist, ali da zauzima poziciju koja ima svoju jasnu povijesnu i teorijsku pripravu, da se neskriveno i glasno služi tom retorikom, da je unutar cijele jedne političke tradicije hrvatske državne politike, to svakako. 9 Esdepehazijsko se repozicioniranje na ''srednju liniju'' uklopilo u duh vremena garniran općenitijom metamorfozom tradicionalne europske parlamentarne ljevice (''socijaldemokracije'') u nešto što se nazvalo ''Trećim putem''. O tome je Antun Vujić napisao tekst malo naklepan, ali koji postavlja dobra pitanja, i čiji bi sukus mogao ovako nekako glasiti: okej, SDP nije ljevica, ali što ako to nije zato što je konkretno SDP kao SDP na tom planu zakazao, nego zato što ništa drugo nije zapravo više ni moguće? Što ako u institucionalnim realnopolitičkim okvirima danas naprosto više nije izvedivo vođenje stvarne socijaldemokratske politike? Socijaldemokracija je u krizi, uzima Vujić anamnezu. A dijagnoza? Mentalno lijevi centar europskih građana zbog nečega ne vjeruje u politički lijevi centar europskih socijaldemokrata. Zašto? Zbog gubitka kredibiliteta kunktatorstvom, ili da kažemo: kapitulacijom. G. Brown i Zapatero su mirne duše podržali Barrosa na čelu Europske komisije iako su svakako znali za njegovu, blago rečeno, povezanost s financijskim i neoliberalnim interesima. Zato se sada krivca traži u ''napuhanoj'' socijalnoj državi, a ne u onima koji ispuhuju i ono što je od nje ostalo, pošto su je prethodno politički izbacili iz tračnica. ''Treći put'', čitaj: libertarijanstvo light (ali i libertarijanstvo pod maskom); sama nominalna ljevica preskočila je u protivničke redove: Refleks Blairovog i Schroederovog Trećeg puta, kojemu je bilo toliko stalo do ''nezavisnosti banaka'' da je Blair već u svom prvom izbornom programu posebno naglašavao i ''nezavisnost centralne banke UK'', nije imao ni protiv čega protestirati kad je do nezavisnog ponašanja banaka i došlo, i to na ortodoksnoj liniji shvaćanja nezavisnosti. Opća pomama za bonusima samo je metafora za ukidanje svakog socijalnog bonusa, a ''rezanje'' navodno hipertrofirane državne uprave i javnog sektora, samo je još jedan borbeni poklič za deregulacijom. Deregulacija je samo sredstvo globalne nadregulacije protiv uspostavljanja interesa svake lokalne socijalne strukture, napose nacionalne ekonomije. Ekonomija je globalna, a socijala nacionalna, ako joj što preostane. Takva politika pretvara socijaldemokrate u lijevo krilo politike štednje, koje je međutim po definiciji izlišna i besmislena pozicija, osuđena na propast. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor nije trebalo čekati. Štedjeti – na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima… To smo u identičnom obliku vidjeli kod nas i viđamo i dalje. Odlična mi je ona rečenica iz svojedobne Dežulovićeve kolumne o zapošljavanju svećenika u bolnicama: Prvopričesnici iz SDP-a nastavljaju tako put svog historijskog okajavanja, evoluirajući u veće katolike od Pape. Istina, od proleterskog pape Franje nije osobito teško biti veći katolik, ali u SDP-u su čak i manji komunisti od njega. Ne treba imati iluzija: kupovanje Crkve, kao i sva prijašnja, dolazi s tog mjesta; ono ima, kako smo rekli, ''svoju jasnu povijesnu i teorijsku pripravu'', unutar je ''cijele jedne političke tradicije hrvatske državne politike''. E, ali zato, dok će svaka muzička želja s Kaptola biti smjerno ispoštovana – jer je Kaptol moćna struktura koja u svakom trenutku ''u katoličkoj zemlji'' može napraviti nered, zazvoncati nekim ''događanjem naroda'', poljuljati ''izdajničku nenarodnu vlast'' – Milanovićevi će ministri tu servilnost kompenzirati iživljavanjem na mekšim, nezaštićenijim mjestima: ''obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima''. Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito ''rezanje'' srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija? Kako to ne predstavlja političko samoubojstvo? Nitko slijeva neće podržati takvog nekoga. Pa tko će onda? Imalo bi logike da miluje uši libertarijanaca i (ostalih) desničara, ali oni pak neće nikada za SDP, a priori, već zbog same deklarativne ''lijevosti'' i socijaldemokratske oznake. Socijaldemokrati kao puki dionici politike štednje gube povijesni politički smisao: Vujić ispravno primjećuje da se to ne može ne obiti o glavu._3 Dalje se još Vujić pita što je onda ljevici/socijaldemokraciji činiti, kakvu novu poziciju iznaći. Ali to se meni ne čini kao pravo pitanje za mozgati. Pozicija koju traži je poznata – ta koju je i oslovio kao ono što je stvorilo Europu kakvu još uvijek držimo najboljom – Europu socijalne države, ''zlatnog doba socijaldemokracije''. U redu, nije više moguća/provodiva – ali, kažem, onda se ne radi o intelektualnom pitanju (što tražimo), nego pitanju odnosa moći (zašto blairovi, schröderi, zapateri i browni diktiraju pretvorbu socijaldemokracije u ''lijevo krilo politike štednje''). I zašto onda SDP, umjesto prodavanja pod socijaldemokrate i ljevicu, samo ne kaže otvoreno: evo, ljudi, mi smo stranka ekstremnog centra? Za takve ne bih glasao, ali im ne bih ni zamjerao. Izvjesno je da aktualna partija na vlasti sebe ne imenuje pravilno. A nepošteno je što se ne radi o tome da se samo ne bi znali pravilno imenovati, nego se namjerno lažno predstavljaju (da bi pokupili glasove s upražnjenog prostora). Što krivo samorazumijevanje nije do propusta već do programa. No, još najgori aspekt je što uslijed te lažne popunjenosti, upražnjeni prostor ostaje upražnjen. Ona česta parola ''nema se za koga glasati'' ustvari se odnosi na lijevi spektar biračkog tijela._4 To nije slučajnost; onaj osjećaj koji svaki od nas ima kad bi trebao poći do izbornog mjesta (da mu se ne isplati i da nema stomaka za to, bezvoljnost, anoreksija), nije individualan nego vrlo načelan problem; formulirajmo ga: u našoj parlamentarnoj demokraciji lijevi birači nemaju za koga glasati – ne samo na nekim izborima, nego kronično, po pravilu i sistemu. 10 I nije da pristup zastrašivanja baukom HDZ-a nema efekta; da evo posvjedočim samo dio onoga što sam na svoje uši čuo, kao neposrednu reakciju na vijesti iz Varaždina, Šestanovca: – kako je sada sigurnija kome dati glas; – kako joj je više dosta ovih što vazda izvlače komuniste i partizane da pljuju; – kako Ivo baš zampovski kolonizira, no ipak će izaći, jer ne može podnijeti pomisao da kokoš dobije izbore; – kako treba izaći, jer iako je i sad sjebano, zbog svega što bi kokoš još dodatno mogla sjebati; – kako je Josipovićem nezadovoljna, ali ovih se boji, uz to što ih jednostavno ne može podnijeti; – kako doduše i sada crnokošuljaši nezakonito kampiraju po ulicama, a što bi tek bilo da imaju sve instrumente vlasti; – kako je prije 5 godina dao glas Ivi, ali sad nije više htio, no nakon ovih divljaka ipak hoće, jer je Ivina ekipa pitomija, a ne voli divljake, pa čisto zbog toga, inače nema drugog razloga; – kako će za Ivu, jer dođu li ovi pobit ćemo se međusobno ili završiti u nekom Auschwitzu; – kako ne može podnijeti pomisao da gleda njihove nacerene, likujuće face; – kako je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem bolja od HDZ ciklone nježno nazvane Kolinda; – kako nitko s još malo zdrave pameti ne bi trebao moći preživjeti HDZ-ovo slavlje s Kolindom na tronu; – kako ne treba dozvoliti da nas HDZ kokošinjac, ili bolje zvjerski brlog, posve uništi; – kako bi najrađe stavija u top i Milanovića i Josipovića, a opet će glasati za njih, o tugo; – kako Josipovića bira jer mu je KRADEZEA pun kua, ne želi ih vidjeti blizu vlasti nikad više, možda za 20-30 godina kad poumiru ovi lopovi; – kako nije oduševljena Josipovićevom ''vladavinom'', ali će glasati za njega zbog straha od vremena koje bi nam inače moglo doći i nemanja ideje kako ćemo to ovaj puta platiti i preživjeti; – kako će izaći jer ga ništa ne deprimira više od pogleda na razdragane hadezeovce, pa da izbjegne nevolju izlaganja tom prizoru; – kako trebamo izaći da spriječimo bal vampira i ne budemo zrtveni jaganjci; – itd. Teško bi bilo polemizirati s užasnutošću ovih ljudi mogućnošću da osuđena zločinačka organizacija (još jednom: fucking O-SU-ĐE-NA-ZLO-ČI-NA-ČKA-OR-GA-NI-ZA-CI-JA!) ne tako dugo po osudi, nekako se opet isturivši s favoritskom kandidaturom, još jednom zajaši na vlast!!!!! (Zna li tko ima li tako nečega u ikojoj drugoj zemlji? Može li to biti?) Točno se vidi da su to mahom ljudi sluđeni spoznajom da opet i opet i opet nemaju za koga glasati – a s druge strani opet... ovi. Banda, besprizornici. 11 U čemu je ipak ironija i paradoks? Začepit će nos i, unatoč svemu, glas dati Josipoviću, uslijed užasnutosti eksplodiralim moronima (iz Varaždina, Šestanovca, tim diskursom kao kod Antuna ili Sjećanja i osvrti i drugim primjerima hadezeovskog barbarstva), dok Josipović ipak glas ne zaslužuje ne samo zbog zampirstva i drugih nevezanosti, nego još najviše baš zbog posvemašnjeg izostanka bivanja ikakvim ozbiljnijim trnom u guzici predmetnim moronima & barbarima – koji mu se već samo ritualno, po navici, obraćaju kao trnu u guzici. Zapravo bi mu trebali spomenik podići. No, da, da, i to je poznato, ali ne biva li odmah i ultmativno poricanje logike biranja manjeg zla? Jedna je stvar ako smo Josipovićem nezadovoljni jer su ga, ne znam, uhvatili kako je pijan zaspao u svinjcu, a sasvim nešto drugo ako zbog nebivanja ikakvim faktorom upravo u onome što je rezon zašto bismo ga, glede&unatoč, trebali opet birati. Ili evo i Mesić konta jednako: Nema drugog rješenja. Moraš ga podržati naprosto zato jer je sve drugo još puno gore. Dio stranaka koji podržava Grabar Kitarović je i uzrokom krize u kojoj se nalazimo, tako da one nikako ne mogu biti dio rješenja, i u tome je opasnost. Obaveze koje bi Kolinda imala prema svima takvima koji su je podržali, to Hrvatska ne može izdržati. To znači kolaps društva i države. Ali još više od Mesićevih odgovora, osvježenje u sveopćoj kenjaži kampanje su izvanredna pitanja od strane Forumove novinarke. Slažu se u svim političkim temama, uključivo oko Josipovićeve mlitavosti kao predsjednika i kompromitiranosti kunktatorstvom, osim što ostaje otvoreno pitanje treba li ga onda podržati ili ne – ona ga pritišće s problematičnostima odluke ga ga podrži, podvlači sve ono zašto je vaš favorit za predsjednika strahovito neprikladan za tu ulogu i traži ga da se očituje kako, kao netko, da krenemo samo od toga, s jasnim stavovima o razdvojenosti Crkve i države, može podržati nekog poput Josipovića kojemu baš i nisu jasna ta razgraničenja. Zatim, – da Milanović i Josipović prešutno toleriraju takve proustaške i profašističke ispade u strahu od gubitka glasova i da je na taj način neoustaštvo dobilo pravo građanstva u Hrvatskoj; – da se neofašizam rasplamsao upravo u njihovu mandatu (Mesić: a oni su to uglavnom šutke gledali, bez ozbiljnih reakcija); – da to onda znači kako nisu dorasli zadatku vođenja demokratske države (Mesić: nitko se nije usudio Crkvu vratiti tamo gdje joj je mjesto, i da je trebalo pozvati papinskog nuncija, predočiti mu sav probisvjetski karakter našeg klera te predložiti izmjenu konkordata); – da je nezajažljivost Crkve propust politike, koja dopušta da se Crkva petlja u njezine poslove, dok se Josipović baš lijepo prepoznao u foto-robotu idealnog predsjednika kojeg je dao kardinal Bozanić, očito s nakanom da mu predizborno podilazi, kao i vjernicima; – da za savjetnika već pet godina drži člana Opus Deija Stjepu Bartulicu, koji je bio predvodnik antigay-referenduma i doveo opskurnu Judith Reisman u Hrvatsku (Mesić: podbacio je u tome, jer se kao i svi, plaši Crkve); – da baš i nije odlika ozbiljnog državnika da mu Crkva diktira poteze, stavove i odluke; – da je išao svjesno svađati Srbe i rušio Pupovca, a pokušavao instalirati Džakulu za srpskog lidera (Mesić: valjda je svjestan da je tu pogriješio i da to nije smio raditi, svađati međusobno Srbe iz vlastitih osobnih financijskih interesa, to je bilo pogrešno i nepotrebno); – da je naročito državnički stav za nekoga tko je dao ubiti 50 nevinih srpskih civila, pa bio to i general HV-a, reći da je time "zabrljao", samo zato da se ne zamjeriš braniteljskoj populaciji (Mesić: naravno da to nije nimalo državnički stav i jako mu je to zasmetalo, očito je opet bilo riječ o strahu od branitelja i gubitka njihovih glasova, a bila je, k tome, i situacija, protuzakonita, kada je Josipović po povratku iz Haaga, uz generale Gotovinu i Markača primio i one generale koje sam ja iz poznatih razloga umirovio, umjesto samo njih dvojicu, čime je ovima dao legitimitet i lako moguće poticaj za sve ovo što se u međuvremenu zavaljalo); – da bi se možda trebao držati one kada je rekako kako s Josipovićem baš i nema o čemu razgovarati, jer se ne razumije u glazbu, dok se ovaj ne razumije u politiku, ili one kako je ''lako stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja'', uz zabrinutost ''jesmo li željeli i trebamo li takvog predsjednika''; – da nije li malo licemjerno, nakon što ste razmijenili teške optužbe i uvrede, da se sada vas dvojica naslikavate zajedno, itd. 12 Kao što vidimo, i Mesić se u svemu slaže zašto ga ne bi trebao podržavati, kima glavom, prati ulog i još dodaje – no, eto, ipak... No, da li stvarno ipak? Logika po kojoj je i to bolje nego da idemo unatrag s trogloditima, pogledom uprtim u retrovizor i kopanjem nekih jama, prozivanjem što je bio čiji otac i plašenjem Jugoslavijom – naizgled drži vodu. Sve dok ne shvatimo kako se tu ne radi samo o pasivnom propuštanju da se išta učini, već o aktivnom suučesništvu. Naime, otkud nama danas vjeronauk u školama i spomenik ustašama nasred Splita? Treba dublje razmisliti o činjenici da to nije maslo samo hadezeovštine, već pakta hadezeovštine i esdepehazije svaki puta kada je potonja na vlasti. Mesićev se optimizam temelji na ponavljanju kako će, kao, drugi puta pametnije Josipović i Milanović, da je uvjeren kako su sad već izvukli pouke i da će znati bolje. Ali to si može odmah križati, jer ni nisu oni to, kao što smo elaborirali, iz još neznanja, nesnalaženja, nego po programatskoj platformi, širem fenomenu nominalne socijaldemokracije koja bježi u ekstremni centar, uostalom ne samo kod nas nego po čitavoj Europi. Paktirali su s barabama i barbarima ne zato što nisu znali bolje, nego zato što su baš tako htjeli, jer im tako bolje paše, a šupci su. Mehanizam je uvijek isti: glasovi ''lijevo obojenih'', podjarivanjem njihovog straha da ne bi otišli kome gorem, već potpuno neprihvatljivim divljacima, odu njima. A onda, pošto njima, koji paktiraju, stvar efektivno ima karakter neutraliziranja glasa ''lijevo obojenog'' dijela populacije. Nećemo pretjerati ako kažemo da upravo to i jest ono što je zajednički interes Kolignje, i hadezeovštine i esdepehazije, i valjda sam smisao postojanja SDP-a, kao lažne ljevice: da usisa u sebe i onda dematerijalizira – puf, nestalo – ono što bi inače bio pritisak slijeva. (Recept koji umrežena političarska kasta danas posvuda pokušava implementirati, diljem svijeta – ovo se može pisati u enciklopedije pod obrazloženje proliferacije slijevanja bivših ljevica u ''Treći put'', koja je Vujića ostavljala s upitnikom iznad glave.) Mesić ono reče da opcija Kolinda & Co., kao uzrok krize u kojoj se nalazimo, ne može biti dio rješenja. Činjenica da ne izvlači daljnji silogizam po kojem onda ni Josipović ne može biti dio rješenja je točno ona točka od koje se više ne slažemo. Naime, i Josipović je među velikim uzrocima krize. Hoćemo li uvidjeti zjapeći apsurd rezona ''ajmo ipak Ivi/SDP-u, iako je božesačuvaj, jer vidi tek te druge'', formuliramo li stvarno stanje stvari ovako: jakog HDZ-a će biti do onda do kad će biti jakog SDP-a. Samo zato i je HDZ ovako žilav i uvijek iznova se vraća, vladajući zemljom već praktički dvije i pol decenije, što tako žilavo ima svoj SDP da mu čuva leđa; što – u zazoru, strahu i gađenju pred talibanima – uvijek iznova ljudi prelaze preko SDP-ovog prvopričesništva. Ili, da kažem to i izravnije: HDZ je (jer realno je, čak i sada kad formalno nije) tako uporno na vlasti u zemlji upravo zbog rezona onih gore navedenih, pod ruku s Mesićem, koji će ipak izaći i dati glas tzv. ''manjem zlu'' – baš iz silnog gađenja na ideju o HDZ-u na vlasti. Oh, ironijo! Ima li doista smisla logika po kojoj je svaka nepogoda koja bi nas mogla zadesiti s Josipovićem/SDP-om bolja od ciklone zvane Kolinda/HDZ – ukoliko razumijemo da ništa drugo nego nepogoda zvana Josipović/SDP i je ono što od Kolinde/HDZ-a čini neprolaznu ciklonu? 13 Đikić o stratifikaciji biračke podrške Sinčićevog pokreta, koja se pretvorila u očekivani ključ ishoda drugog kruga: radi se o pobunjenicima protiv postojećeg pravnog i društvenog poretka, o ljudima koji su toliko očajni da rješenje vide jedino u radikalnom i trenutačnom preokretu koji će im skinuti s vrata blokade, ovrhe, banke, sudove, minuse, dugove, i višegodišnje tapkanje u mraku beznađa. Josipović, a ni Grabar-Kitarović, stoga ne mogu računati na glavninu njihovih glasova. Osim toga, tom biračkom tijelu – suočenom sa svakodnevnom egzistencijalnom borbom i prožetom osjećajem nepravde i napuštenosti – svjetonazorska pitanja nisu odlučujuća: nije im zasmetalo što Sinčiću baš i ne smeta 'Za dom spremni!', ili što nema mišljenje o pravu na pobačaj... Ja bih jedino dvije ovdje zamiješane komponente ''tog biračkog tijela'' razlučio kao zasebne. Đikić, dakle, tajnu Sinčićevog uspjeha pronalazi, ispravno, u tome što mu je potpora došla kao a-svjetonazorska, a-ideološka, svodeći se na neutralnu zasićenost partijama, gdje su mu, kao Isusu Kristu na kojeg se fura, pohrlili od sistema umorni i opterećeni svih predznaka. Ključno mjesto iz članka: ljudima koji su za njega glasali nisu zasmetale (ili barem ne dovoljno da ih spriječe u davanju glasa) određene Sinčićeve svjetonazorske skarednosti; to je bio uvjet za ovih 16,4%. Nema ništa čudno da nisu zasmetale onom dijelu koji je i inače skarednih svjetonazorskih stavova, no oni sami ne bi nabrojali 293.562 glasova. Znatan dio ih je morao biti inače ''lijeve obojenosti'' – e, oni su nam ovdje interesantni. Đikićev članak je o percipiranoj okolnosti da je Sinčić ''uzeo'' glasove pretežno Josipoviću, dakle birača ''ljevice'' i ''lijevog centra'' (te izgledima da ih ovaj u drugom krugu dobije nazad). Postulirajmo, dakle, pravo pitanje: kako je moguće da je za toliko inače ''lijevo obojenih'' građana najednom postalo na jednom kandidatu potpuno nebitno što predstavlja idealno otjelovljenje Dnevno.hr-a – mišakovski lunatik, koji društvenu raspravu skreće u trash forum o chemtrailsima, ljudima-gušterima, gljivama i HAARP-u, meets naci(onal-socijali)sta?_5 Nije to čak nešto nad čime bi se trebalo iščuđavati ili zgražati, s obzirom na okolnost ''suočenosti sa svakodnevnom egzistencijalnom borbom'', s blokadama, ovrhama i očajem. Tko se tu može uzvisivati pa reći kako bi sam u sličnoj životnoj drami? Prirodno je da čovjeku koji ne zna što će danas jesti i hoće li sutra imati krov nad glavom sva svjetonazorska pitanja postaju sekundarna i da tendira gledati čisto na to tko mu eventualno može pomoći u njegovoj nevolji, kakva politika bi mogla tome pogodovati. Nije stoga neka tema kako je takav čovjek, ukoliko i inače ''lijevo obojen'', mogao imati stomaka za podržati naciste iz Živog zida (pa taman se i varao u njima, pa i ne prozirao da se radi o teatru čak i tamo gdje su socijalni)._6 Zato mi je, međutim, zapela za zub Đikićeva formulacija kojom u opisu profila Sinčićevih birača navod da se radi ''o pobunjenicima protiv postojećeg pravnog i društvenog poretka'' odvaja tek zarezom od navoda da se radi ''o ljudima koji su toliko očajni da rješenje vide jedino u radikalnom i trenutačnom preokretu'' – umjesto veznikom i – navodeći na zaključak kako se radi o samo jednoj, jedinstvenoj kategoriji. Ili barem ne dajući jasno do znanja da se ne radi – kao što se ne radi. Profil je dvokomponentan, a motiviranost pobunjeništvom protiv poretka i Kolignje je širi pojam od motiviranosti egzistencijalnim bankrotom. Postoje, naime, i druge osnove po kojima se biva protestnim protiv poretka i/ili ponuđenog izbora. Jedna od njih je i fenomen strukturne i kronične ispražnjenosti listića od kandidata za koje bi ''lijevo obojeni'' mogli glasati, čiju sam prirodu opisao u ovom tekstu. To je primjer osnove potpuno neovisne o onoj koju Đikić ističe: bila bi slučaj sve i kad uopće ne bismo u zemlji imali problem s blokiranostima, ovrhama i kopanju po kontejnerima. Kako taj svoj problem rješava lijeva izborna baza koja nema za koga glasati? Dio postupi poput Mesića i ostalih koji proglašavaju odabir ''manjeg zla'', zbog puno veće užasnutosti mogućnošću pobjede druge strane. Drugi dio se odluči za tzv. bijeli glas (ili ''protestni glas'', kojim se šalje poruku protesta). Taj opet može poprimiti razne forme: a) neizlazak, b) poništavanje listića, c) zaokruživanje opcije ''nitko od ponuđenih'' kada ona postoji, d) glas za ekstremiste, za koje se zna da nemaju šanse, e) glas za političkog anonimca/početnika, iz istog razloga. Ono što me sad zanima: koliko od ukupnog broja ''lijevo obojenih'' je glasalo za anonimca Sinčića iz tog razloga: nemajući za koga i iz zasićenosti bipartijstvom Kolignje, pa protestno? I koliki udio njihov broj predstavlja u onih 293.562? Pouzdano znam da takvih ima, jer ima ih i među ljudima koje osobno poznajem. I to je sad mjesto na kojem se aplicira Đikićevo pitanje, u neiskupljenosti više egzistencijalnom kalvarijom činjenice pristanka uz kandidata izrazitog kulturalnog desničarstva. Kako je nekome ''lijevom'', a tko ne biva upravo ovršavan, bilo moguće podržati bizarnog lika koji je okej sa ZDS, ustašama, crkvenim fundamentalizmom, te postrojen pred Klemmom? To je priličan misterij. Uskaču sami sebi u trbuh i treba reći realno: tom vrstom bijelog glasa ne čine ništa bolje od onih koji su iz zasićenja HDZ-SDP kastom 2009. izabrali Keruma za splitskog gradonačelnika (znamo kako je to završilo; ali prava tragedija je u činjenici da se odmah znalo i govorilo da će tako završiti, samo rulja nije htjela slušati). 14 Logika moronskog diskursa poput onog Antunovog ili Sjećanja i osvrti je u automatskom spajanju (moje) ''lijeve obojenosti'' s esdepehazijskom ekipom, koja im dođe kao crvena krpa, od Yutarnjeg do Yusipovića. Ne dolazi im do glave mogućnost cijepanja u samom pojmu ''ljevice''. Nemala je ironija u tome kako uzimaju zdravo za gotovo da ću ja, pošto im je poznato da sam lijevo orijentiran (dakle, također ''crveni'' u njihovim očima), esdepehaziju gotiviti upravo po onoj osnovi po kojoj esdepehaziju prezirem, i kako kao ''crvene'' ekstreme psuju poziciju koja u sazivu parlamenta(rne demokracije) uopće ne sjedi s lijeve strane (ona samo, sjedeći na ekstremnom centru, sjedi pretežno ljevije od ostatka sastava sabora, kao ''lijevo krilo politike štednje''), te koja pod pojam ljevice uopće i spada jedino svojim krivim prezentiranjem, uz prefiks pseudo, dospijevajući baš u besramnost i kompromitiranost (lažnog identiteta) tim nesjedenjem nimalo slijeva, trećeputaškim nebivanjem ni ''c'' od crvenila zbog kojega ih psuju. Hvatanje za ovu karakterističnu retoriku, koja kao pred ''crvenima'' paranoizira pred nečime što je realno nebo i zemlja u odnosu na ikakvu stvarnu lijevost, pozitivan je dokaz moronizma, spadanja u totalne bukvane, koji papagajski ponavljaju taj izvjesni recitacijski narativ, ne prepoznajući da je u pitanju besmislica, operirajući u crno-bijelom kodu u kojem postoje jedino ''komunisti'', ''jugoslaveni'', te oni ostali, koji su okej (a trećeputaši su im isto ''crveni'' zato što im se reklo da jesu, dakle jesu). Sljedeća mogućnost spadanja pod pojam ljevice je ona koja bi u institucionalnom okviru parlamenta stvarno i sjedila na lijevoj strani. Što ne znači da bi me se i s njima moglo identificirati (nemoguće čak ni u teoriji) ili podrazumijevati da imaju moju apriornu podršku (isto nemoguće), ili barem relativnu podršku, nekad, u nekom kontekstu (eventualno moguće). Čime stižemo i do sljedeće razine lijevosti, koja kaže da je se ne može svesti čak ni na same realpolitičke okvire, pošto postoje i lijeve pozicije tipa Ivančićeve, Dežulovićeve, Ferala, News bara, Frljića, ili ako se baš hoće, nekoga kao Frank Zappa – dakle, vanpolitičarska lijevost, koja sebe razumije ne samo onkraj parlamenta nego čak i onkraj revolucije; koja je naprosto rezignirana džentlmenska pozicija beznadnosti, što niti legitimizira postojeći sustav niti ga ima ambicije mijenjati, nego je tek glas (samo)obrane duha. Kojemu se, u inverziji Marxove egide, prije svega radi o tome da se svijet tumači. To je, nije već teško zaključiti, i moj moment lijeve pozicije. Je suis Charlie: da, može se i tako reći način na koji sam ''lijevo obojen'' – određenje ne samo aktualno (to je koincidencija) nego o istom trošku i još najtočnije. Ali jebe se moronima za to.
|
2. I ja sam glasao za Račanovu koaliciju 2000 prvi i zadnji put da sam povjerovao SDP-u.
3. Binarni ljudi koji vide HDZ ili SDP u nekakvoj antitetskoj civilizacijskoj opoziciji imaju tu utješnu stvar da mogu djeliti sve postojeće samo na dva faktora. Ajme miline zamisli koliko ti je egzistencija odmah lakša.
Moždane celice voljno!
Iz tog razloga ako opališ paljbu po zločinačkoj organizaciji e onda misle da si obojen u crveno i obrnuto. Moji prijatelji koje smatram neopterečinima tim svetostima domovina, zastava biraj glasaju redovito za manje zlo jer ni oni ne vide za koga bi umjesto mogli. Tako da su i oni binarni iako se zgražaju nad anahronim mentalitetom ovih s desnice.
4. SDP nema veze s komunizmom. To su neolibrali koji su prije spavanja sa slušalicama na walkmenu slušali čikašku školu. Kako je suludi Kujundžić uz sva sranja što je rekao ubo i on jednom zrno "ako je Josipović komunist ja sam Marsovac".
5. Sumnjam ja da itko od ove ekipe i zna što je biti komunist po Marxu osim što im se zacrvene oči čim vide crvenu krpu.
6. Ako već treba tjerati da se uzme škafetin, folder ili pozicija onda mi pari da je najljeviji Sinčić. A njega se boji i HDZ i SDP jer ovaj najavljuje lustraciju privatizacije u kojoj su obje stranke imale prstiće. (Neverin 10.01.2015. 10:06)
@pero, zampir i natopir, lolčina! (MODESTI BLEJZ 10.01.2015. 11:16)
Ovo je objavljeno jučer!!! :-))) (geomir 10.01.2015. 12:47)
MODESTI - :) (jel mogu malkoc i za marekovića proći?)
GORKIĆ - pa i sad su u velikoj koaliciji, sve ostalo je teatar (pero u šaci 11.01.2015. 01:16)
Podjela desno/lijevo u političkom je jeziku dvostruka i odnosi se na: a) kulturalni aspekt politike, te b) ekonomistički aspekt politike. Sinčić se nekom može učiniti ''najljeviji'' samo utoliko što je, velim - §13 - nacist, a naci(onal-socijali)zam u sebi sadrži, kao što i samo ime kaže, uz komponentu radikalno desne pozicije na kulturalnom planu, i komponentu pervertiranog oblika radikalnog socijalizma - s aromom teorije zavjere i sablasti osuvremenjene verzije ''Židova'' (=''bankaroida''/''masona''/''bilderberga'') - na ekonomističkom planu. Sinčić i Pernar su potpuno poremećene tikve, najmračnija i najnebuloznija politička pojava u ovoj zemlji od kad je ima, čak im ni Karamarko ne parira, čak je i Tuđman bio mala beba za njih u smislu mračnjaštva - i samo ih nedospjelost zasad do realne moći/vlasti isključuje iz konkurencije za najnegativniju pojavu u zemlji ikada. (pero u šaci 11.01.2015. 01:28)
Izljevi ekstremizma nadirali su sa svih strana tijekom ove utrke, a Ivo Jospiović mislio je da može pobijediti svojom svjetonazorskom kvazineutralnošću...svih ovih godina.
Pitam se nisu li moji kolege, pripadnici nacionalne manjine, glasali za predsjednika stranke s aspiracijama za kancelara i za njegovu "kokoš" zbog programatskog smanjenja prava predstavnicima nacionalnih manjina? Čak je i u tome morao koristiti pijuna.
U svakom slučaju, izlaznost, izlaznost je rat, Pero! Toliki su izašli da se ovo ne može tumačiti kao nešto drugo, samo rat. (Hlapićka 13.01.2015. 15:55)
HLAPIĆKA - bezizlaznost je bila velika (pero u šaci 14.01.2015. 08:35)
