pero u šaci

Ako kod ikoga datum rođenja odgovara prirodi i programu, onda odgovara kod Kundere.

U Polaganosti sam sebe čini sporednim likom romana (kao autora koji piše taj isti roman). Žena ga podsjeća na riječi kojima ga je majka uvijek opominjala: ''Milanku, prestani se šaliti. Nitko te neće razumjeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.''

Ovo bi bilo uputnije, i valjda puno efektnije, plasirati za dva i pol mjeseca: da i na datumu posta stoji prvi april. Objavljujem ga ipak danas, zbog druge prigodnosti, daleko nabijenije smislom. U masmedijima je danas održan ''dan tišine'' u spomen stradalih šarlijevaca – a kako ja ne spadam u masmedije, pridružit ću mu se poričući ga: tako što ću razvezati. U suprotnome, da nije bilo toga što je bilo, pričekao bih s objavom do aprila – ili možda ni ne bih nikada, pošto sam to sve već po raznim mjestima imao dosad (primarno ovdje, već davno^_1). Kompilirati na jednom mjestu dobiva smisao u svjetlu pariškog incidenta.

Stvar je u tome da Kundera, primarno romanopisac, ne zaostaje ni kao teoretičar – dijelom u esejima, a dijelom i baš onda kada je romanopisac. Zadnje što sam na temu objavio je Dva tipa smijeha, koji se dotiče dva starija romana.

Onaj s kojim se prvotno proslavio: Šala. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno osmijeh kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi je odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu i donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku.

U Knjizi smijeha i zaborava Kundera se nadovezuje malom fenomenologijom smijeha: primjećuje zbrku koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ – ''smijeh'' – za dvije vrlo različite stvari:
1) smijeh demona: smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na loše stanje ili laž, da je car gol, prokazuje trulost države danske;
2) smijeh anđela: radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.

Ako primijenimo terminologiju: Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam.

Tu je ključan pojam: agélasti. Stari Rabelaisov neologizam: tip ljudi kojih se užasavao i zbog kojih je htio odustati od pisanja. Najkraće rečeno: agélasti, to su oni koji se ne mogu smijati – jer šala vrijeđa njihova osjećanja. Ali ne bilo koja, nego ona ideološka kojima se nadahnjuju – kada je riječ o patetiziranoj ideologiji. Razumiju jedino ''ples u krugu'', smijeh anđela; nesposobni trpjeti smijeh demona. Pojam Rabelaisov, ali tek ga je Kundera postulirao kao teorijski koncept, širom svojih eseja ga koristi.

U Umjetnosti romana agresivnu tupost agélasta proglašava glavnom prijetnjom koja bi mogla uništiti duh romana, Cervantesovo, Rabelaisovo i Sterneovo naslijeđe romanesknog humora (nadahnuto ''božjim smijehom''). Budući da nikada nisu čuli Božji smijeh, agélasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi moraju misliti jednako i da su oni sami upravo ono što misle da jesu.

U Zavjesi govori o tome kako ima ljudi koje cijeni, radi njihove inteligencije i poštenja, štoviše divi im se, ali ih svejedno nadaleko izbjegava, jer se s njima osjeća nelagodno: cenzuriram svoje riječi da me ne bi krivo shvatili, da ne bih djelovao cinično, da ih ne bih povrijedio nekom olako izrečenom riječju. A i ne bi, kaže, želio poput Yoricka završiti. Sterneov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''. Toj vrsti govnara, kakva je onomad i na Rabelaisa bacala teološke anateme, nije (tvrdi Kundera) pritom bilo samo do konkretne dogme, nego je to jedan dublji mentalni obrazac u njima. Bilo je to estetsko neslaganje koje ih je nadilazilo: neslaganje s neozbiljnošću koje dolazi iz utrobe; gnjev zbog skandala neumjesnoga smijeha. Ovo razilaženje nije do nekog rubnog etičkog stava, navučenog na sebe kao što se oblači kaput, nego spada u samu srž ličnosti. Kako bi čovjek osjetljiv na nešto, uvredljiv, zabrinut, kojemu ''nije smiješno'', koji traži ''zaštitu dostojanstva'', mogao podnijeti onoga kojemu ''ništa nije sveto'' i toj istoj stvari odbija pridati dužno poštovanje i čak se sprda s tim? Jer ako su agélasti skloni u svakoj šali vidjeti svetogrđe, to je stoga što svaka šala i jest svetogrđe. Zatim se još pita dokle seže prostor svetinja i svetoga: Je li ograničeno samo na hram? Ili se njegovo područje prostire i dalje od toga, pripaja li sebi i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo?

U Iznevjerenim oporukama prisjeća se vremena kada je tek preselio u Francusku; neki profesor doktor ginekologije ga je pozvao na simpozij o umjetnoj oplodnji zato što mu se svidio Oproštajni valcer, u kojem glasoviti ginekolog Skreta liječi neplodnost parova mističnom metodom – ispostavlja se na kraju, tako što ženama ubrizgava vlastitu spermu (u slučajevima kad shvati da je problem u muškarcu, koji to naravno odbija priznati). Kundera je počašćen i obradovan pozivom, jer je novi u zemlji i godi mu čuti pohvale. Međutim mu je francuski doktor stao ozbiljno govoriti o tome kako donacija sperme mora biti motivirana trostrukom ljubavlju: a) prema jajnoj stanici koja želi biti oplođena; b) prema vlastitoj individualnosti koja će se replicirati; c) prema paru koji pati. Ali dozvolit će si i da mu uputi jedan prigovor: nije u romanu dovoljno snažno izrazio moralnu ljepotu darivanja sjemena. I eto nemogućnosti sporazumijevanja – jer jebe se Kunderi živo i za patos ove trostruke ljubavi i za moralnu ljepotu davanja sjemena. Kad je pisao roman, sve mu je prije nego takvo što bilo na duši – i nije samo do sjemena, nego uopće do propagiranja Moralne Ljepote nečega. On se s motivima oplodnje zajebavao, u svrhu pisanja što boljeg romana, kao jedine svrhe, a što je ginekologu pri čitanju promaklo. Branim se: roman je komičan! Moj doktor je šaljivdžija!^_2 Ne treba sve shvaćati tako ozbiljno! Znači da vaše romane ne treba uzimati ozbiljno?, reče nepovjerljivo. Zbunjen sam, zatim sam odjednom shvatio: ništa nije teže od pokušaja da se objasni humor.

Primjer ginekologa odlično dojašnjava što suštinski znači biti agélast. Najmekaj, pojam se obično veže uz fundamentalizme koji opću svetinju rade od ovih ili onih konzervativnih ideala (neke teologije ili zastave). No, to nije potpuna definicija, to su samo izrazito paroksistična očitovanja. Primijetimo da ginekolog nije konzervativnih shvaćanja; naprotiv, zalaže se baš za liberalnu vrijednost. Ali je agélast. Zato jer mu ''nije smiješno'' – pa se ukočio, uslijed zagriženosti oko nečega što si je prometnuo u sakrosanktni ideal, čemu više ne prilazi normalnim ljudskim hodom nego kao oltaru, hodočasnički, sljedbenički, s nekom mantrom na usnama. E, to je definicija.