pero u šaci

Prenosim komentar jednog našeg desničarskog/libertarijanskog kolumnista i korifeja, kojim advocira članak svoga kolege, drugog desničara i libertarijanca (članak, inače, zapanjujuće stupidne centralne teze, koja kritiku/uvredu ideologije eksplicitno poistovjećuje s vrijeđanjem ljudi, satiru fundamentalističkih svetinja s pogrdama tipa nigger):


—

Prvo što valja primijetiti. Ima pozicija koje se deklariraju kontra Charliejeve islamofobne satire, ali tako da im nije sporan sam njen sekularizam. Čitaju u njoj, recimo, rasizam (pri čemu im se, u brkanju pojmova različitih razina koji se samo dijelom preklapaju, islamofobija poistovjećuje s rasizmom i imperijalističkim etnocentrizmom). Elem, ovo nije takva pozicija, premda Charlie Hebdo optužuju za isto – civilizacijsku netoleranciju, govor mržnje, identifikaciju neprijatelja kao muslimana uopće (također citat). Shvatit ćemo razliku ako primijetimo po kojoj osnovi to pak ovi čine: posve onkraj pitanja može li se pronaći neke intrinzično rasističke elemente. Oni ih ni ne traže, jer im ni ne trebaju; kad bi ih i bilo, bili bi im dopunski, redundantni, jer izvodi im se to sve već iz sekularizma samoga. Naime, ''militantnog sekularizma''; taj duh militantnog sekularizma je nanio više zla čovječanstvu od bilo kojeg vjerskog fanatizma, počevši od genocida protiv katolika u Vandeji, pa do Hitlerovih i Staljinovih čistki i preodgajanja ''vjerski zatucanih'' i nedovoljno prosvijećenih. I kao točka na i: počelo je već paljenje muslimanskih vjerskih objekata po Evropi.

—

To je retorika rastavljena od pameti, već na razini dvije riječi, same te sintagme ''militantni sekularizam'' (u konotaciji s kojom je se plasira).

Zamjena teza se sastoji u podmetanju netrpeljivosti prema samoj činjenici nečije vjere kao sastojka sekularizma – pa kao, militantan je, hoće preobraćivati, rušiti crkve i bla-bla. To je netočno. Definicija sekularizma je inzistiranje na sekularnosti političkog života, ili drugim riječima, inzistiranje na tome da se nijedna religija ne promeće u ''državnu religiju'', s infiltracijom u politiku i pretenzijama na poziciju društvenog omniautoriteta, sve do krojenja zakona. Protiv, dakle, u političkom aspektu, odvođenja zemlje u teokratskom smjeru. A ne protiv čina vjerovanja kao takvog.

Sekularizam može biti više ili manje ''militantan'' u smislu manje ili veće nepopustljivosti u inzistiranju na slovu građanskih prava, odnosno ustava, pri čemu se zahtjevi svode na njegov osnovni aksiom. Ni manje ni više od toga. Treba dodatno razmisliti o toj činjenici (stavit ću i u kapitale): SEKULARIZAM TRAŽI TEK ONO ŠTO JE PRVI AKSIOM REPUBLIKE (HRVATSKE), TJ. NJENOG (halo, sama riječ kaže) SEKULARNOG USTAVA. Da legislativa i društvene prakse u građanskoj demokraciji ne smiju biti taocem određene religije i njenog moralnog koda (ma koliko bila većinska u ukupnoj stratifikaciji stanovništa). Ne, dakle, traženje da vjernici prestanu vjerovati i sami živjeti prema svojim vrijednostima, nego traženje da vjernici ne nameću svoj način života – i svoje u vjeru ugrađene mjere vrijednosti – za općeobavezujuće norme.


Beremo razliku? Nemam ja ništa protiv da vjernik, primjerice, odbija umjetnu oplodnju, ako mu vjera brani. Riječ mu neću reći. Ali ako vjersko politikanstvo pokuša nametnuti opću zabranu umjetne oplodnje, kao općevažeći zakon, pobunit ću se i pozvati na prosti fakt da RH nije ustanovljena kao teokracija, već ustavna demokracija (te njena temeljna sekularna konstituiranost ne može biti predmetom ''izravne demokracije'', preglasavanja). To je sekularizam. I samo to.


U redu, ja pritom mogu biti i militantan, i doista jesam, o još kako, te se nikada ne umaram svakom onome koga zateknem u teokratskom posezanju natrljati nos bespravnošću tog posezanja – ako nikako drugačije, silom ga prinuditi da odbije s onime za čime se polakomio. Kada ovaj desničarski diskurs upotrebljava pojam ''militantni sekularizam'', on međutim podvaljuje nešto drugo: temeljnu netrpeljivost prema slobodi vjernika da vjeruju, sve do evo genocidnih čistki, u izvrtanju kojim nedopuštanje pervertiranja vjerskog društvenog statusa u teokratsku uzurpaciju konfabulira kao represiju prema vjeri i samom pravu na vjerovanje; obranu od silovanja kao inicijalno silovanje.^_1

—

Tko je pratio, možda će primijetiti veliku srodnost ovoga, čak i na razini rečeničnih konstrukcija koje upotrebljavam, s primjerima iz nedavnog posta Kultura Komunikacije (ili Missillusioninog posta). Zato što to najstrože i je taj obrazac.

Kaže još korifej: Prije smo vjerovali da imamo sukob religija, a da je sekularizam i distanca prema religijama super stvar, koja promiče toleranciju. Sada dolazimo u situaciju u kojoj sekularizam više ne znači promicanje tolerancije (ja sumnjam da je on tu ulogu ikad i igrao, ali to je manje važno sad), već postaje jedna od strana u sukobu. Time se radikalizira upravo onaj centar, koji je bio izvan sukoba i jedini garant tolerancije i nekakve normalnosti i suživota.

Izvitoperenost ovakvog umovanja najbolje ćemo shvatiti ako sukus prikažemo kroz parabolu (analognu u principu onoj kakvom sam u Kulturi Komunikacije pokušao dočarati izvitoperenost DražeNovog umovanja). Prolazi naš korifej kroz neko selo i ugleda skupinu ljudi. Najveći i najdeblji, s crvenim šeširom, poredao je ostale i bičuje ih, dok se oni vidno dobrovoljno namještaju. Ostatak sela gleda to u čudu, vrti glavom, ali što će, ovi svi pristaju na to, i što onda da im rade, nastavljaju gledati svoja posla. Odmah do leži drugo selo. U njemu ista priča: skupina ljudi, najkrupniji, sa zelenim šeširom, bičuje ostale koji na to dobrovoljno pristaju. Njih dva pritom iz sveg grla viču jedan na drugog, bijesni, zajapureni, koji je od njih onaj jedan i jedini pravi, licencirani bičevalac flagelanata, je li ispravna boja crvena ili zelena. Ostatak i tog drugog sela vrti glavom u čudu, ali što će, nastavlja gledati svoja posla. A tako i naš korifej, nema se tu što, produži dalje svojim poslom. Sljedećeg tjedna naiđe on opet kroz ista sela. I opet ova dvojica – bičuju. Samo uz jednu bitnu razliku: sad ne više samo dobrovoljne flagelante, nego su i jedan i drugi, svaki u svom selu, istjerali iz kuće i sve ostale, koji im pokušavaju pobjeći, ne žele da ih se bičuje, nisu dali pristanak, ali ova dvojica ih vijaju i svako malo dohvate nekoga preko leđa (ne prestajući urlati jedan na drugoga koji je onaj jedan jedini, pravi silovatelj). Najednom se jedan među prisilno lemanima okrene, izvije i šutne siledžiju u cjevanicu, pokuša mu i istrgnuti bič iz ruke, a također usput munuvši koliko je stigao pod rebra i drugog siledžiju. E, tu se našem korifeju razbudi čulo za pravdu! Što, pitate, što je poduzeo? Je li i on kojeg od bičevateljskih bullyja odvalio malo po cjevanici? Je li dao ruke pobunjeniku? Ma jok, stao je radije vikati na njega da kakav je to način, da smo prije vjerovali kako imamo sukob siledžija, dok ostali neinvolvirani zadržavaju distancu (premda on sumnja da je ikad to stvarno tako bilo) – a sad dolazimo u situaciju u kojoj postaju jedna od strana u sukobu. Pa kako su takva stoka da idu biti strana u sukobu (dok ih se vija bičem)! Pa što će sad biti sa selom? Time se radikalizira onaj njegov dosad neutralni dio, koji je bio jedini garant tolerancije i nekakve normalnosti i suživota. Evo ti po nosu, ti jedan radikalizatoru koji narušavaš i to malo normalnosti proizlazeće iz nemiješanja u to da vas se bičuje. A i primijećen je, znaš, onaj podli bubotak pod rebra također siledžiji iz drugog sela, sa zelenim šeširom, ti dakle evidentno nemaš nimalo tolerancije prema njima tamo, problem je u toj tvojoj identifikaciji neprijatelja kao ljudi iz zelenog sela uopće!

—

Kad sam preklani posjetio Sarajevo, događalo mi se da sjednem u birtiju samo da bih saznao kako ne mogu popiti nego bezalkoholni sokić, jer da je birtija ''vjerska'' (kakve god logike bilo u tome da čak i javna birtija bude ''vjerska'', a tko će što piti propisano za svakoga bez razlike). Te puritanske vjerske vrijednosti ja – budimo s time načisto – ne poštujem, antipatične su mi, suprotne svemu iza čega stojim, nalazim ih nakaradnima i rado ću im se narugati gdje god stignem. Da, neka padne riječ, islamofob sam bez premca (s obzirom da religijofob opće prakse).

Samo evo sad još jedna informacija: osobno sam imao iskustvo u kojem sam se kao konj naradio u službi izgradnje jednog islamskog vjerskog objekta. Pa kako sad, ako islamofob? Jesam se to samo kurvao, radeći za lovu nešto što inače napadam i poričem? Nije li to kontradiktorno? Nije, ne. To su osnove građanske demokracije. I upravo u kapiranju zašto nije kontradiktorno krije se i ključ kapiranja zašto je optužba sekularizma na ime ''identifikacije neprijatelja kao muslimana uopće'' – tek glupo klevetanje. Kvaka je u tome što tu uopće znači – napadati i poricati. U kom smislu ja napadam i poričem? Ne poštujući osobno taj vrijednosni kod i tu teologiju (te zadržavajući svoj vlastiti vrijednosni sud o islamu, kao i pravo da bude izrazito nepovoljan, lišen respekta), poštujem ipak činjenicu da oni koji vjeruju imaju također svako pravo vjerovati po svom osobnom nahođenju, što god žele, kao privatnoj stvari. To njihovo pravo ja ne poričem niti napadam, ni pod razno, ni u ludilu. (Gledam na njih otprilike kao u onoj paraboli što je ostatak sela gledao ovu skupinu koja se bičuje: vrteći glavom, ali što da im se radi, ako ih to veseli, neka se bičuju. Različiti ljudi nalaze zadovoljstvo u različitim stvarima; o silovanju bi se radilo tek u momentu kada bi prešlo u dohvaćanje bičem i onih koji to ne žele, uvođenju obavezne bičevanosti, kao općeg zakona.) Božemoj, neka ljudi vjeruju, neka klanjaju; a ja ću još, kad izraze plan i program da bi imali džamiju za u njoj klanjati, nemati apsolutno nikakav problem – što je i jedino normalno – odraditi što je moje da je i imaju. Samo, kad bi mi se islamska zajednica, umjesto tek vjerovanja za svoj račun u svojoj džamiji, pokušala nametati odredbama s pretenzijama na društveni omniautoritet i krojenje javnog sekularnog života, npr. protiv dopuštenosti umjetne oplodnje ili, da dodam i nešto specifično islamsko, opće zabrane svinjetine i alkohola, e onda bih postao jako militantan, tjerajući ih da odstupe (kao što i nastupam spram svih vjerskih zajednica koje to eventualno čine). I to je sva poanta i opseg sekularizma. Nije mu uopće domena u ovome na temelju čega predmetni diskurs poduzima svoje falše upiranje prstom.

—

Nesporazum potječe otuda što desne glave naprosto nisu u stanju razumjeti ovu distinkciju. Činjenica da sekularističko napadanje islama od strane Charlie Hebdo (jer, ponovimo, optužnica se ne temelji na nečemu povrh, eventualno nađenom, nego baš ide na konto samog Charliejevog sekularizma) difamiraju kao netoleranciju i čak zaziv na genocid, znak je nečega vrlo delikatnog: nije im jasna mogućnost drugačijeg napadanja islama ako ne genocidnog.

Kako to da im nije jasna? Pa u biti i nije tako težak koncept, zar ne?

I ono što upada odmah u oči kao ironija: pa zar ne optužuje desnica tu druge upravo za ono što joj je samoj specijalitet?


—

Ali s tim u vezi, još je bilo jednog aspekta koji me dopadao u sklopu rada za Islamsku zajednicu: događalo se sve skupa u atmosferi popratnog ''događanja naroda'' – što bučno izvikavanog, što borbene pripravnosti davane do znanja – koje je jedino valjalo nabijati nakurac. Događalo se po klasičnom šovinističkom obrascu (vrlo sličnom onome što imamo i u Francuskoj), u kojem rulja nije željela ''musliće'' i ''balije'' u svom susjedstvu – pružajući otpor izgradnji džamije (ali istovremeno protiv zvona katoličkih crkvi posijanih posvuda nemajući ništa protiv, naprotiv).

—

U pitanju je tipični palanački mentalitet krvi i tla, ''sukoba civilizacija'' – hvatanja za svoju konfesiju i druga obilježja kolektivnog identiteta – kojem ne dolazi do svijesti da bi glavno na islamu, kao religiji, i na kršćanstvu, kao religiji, bilo ono što im je zajedničko. Punih usta ''zaštite europskih vrijednosti'' pred islamskim fundamentalizmom, europski desničar neće pritom imati na umu one vrijednosti koje stvarno predstavljaju opozit tome (humor kao nepretendiranje na posjed zadnjih odgovora o bitku, slobodu govora, ljudska i građanska prava, sekularnost političkog života itd.), nego svoju autohtonu varijaciju fundamentalizma – u ime koje, kad se već javljaju za riječ, također i sami dezavuiraju slobodu govora, kao prirodni antagonisti sekularističke satire (mrzeći Charlie Hebdo iz dna duše kada je ovaj na šašavi zub uzimao lakrdijske potencijale primjerice kršćanstva).

Desničar to tada ne apsolvira kao napad na ideju (kršćansku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego čita iskrivljeno, kao represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja svoje konfesije. Pa tako i kad sekularizam jednakim aršinom napadne islam, desnom mentalnom obzoru to neće biti jednako, već obratno, jer sam sebe ne percipira realno na planu suštine, tj. u istom dresu s islamom, već u protivničkom, prema površinskom antagonizmu. Također neće taj napad shvatiti – pošto nije sposoban pojmiti sam koncept – kao napad na ideju (islamsku teologiju), odnosno na teokratske pretenzije, nego pogađajmo kako: kao (ponavljam konstrukciju od riječi do riječi) represiju prava na vjeru, ''militantno'' nedopuštanje samog ispovijedanja tuđe konfesije, u ovom slučaju islamske; samog dakle, bivanja muslimanom.

—

Što ne znači da će nužno imati što protiv takvog shvaćanja, kada je kontra tog Drugog, vlastite kontraslike u Drugom dresu – i eno, stvarno možemo svjedočiti užganim bakljama za paliti džamije, pri čemu im je slučaj Hebdo, perverznim izvrnućem, baš mio kao legitimacija baklji.

U pozadini ćemo imati korifeje koji po sili dobrog tona i opisu radnog mjesta apeliraju na nepaljenje, toleranciju, no to nas ne treba zavarati: mentalni sklop je isti – i ti pacifistički advokati svijet gledaju kroz iste kategorije, a jedini zamislivi način napadanja Muhameda i islama im je onaj kako bi u svojoj desnosti sami napadali kada bi napadali: rasistički, šovinistički, represijom spram prava na vjeru. Princip je isti, samo što se ovi, za razliku od prijesnih im kamarada falangista s bakljama, zalažu da se to NE čini. Kao binarni kod, da-ne, on-off, nula i jedan. Tolerancija na koju apeliraju im se ograničava na nenapadanje islama uopće, jer – uslijed temeljne baždarenosti na baklje, krv i tlo – mentalno ne procesuiraju institut napada/kritike/satire koji bi, čudna li čuda, mogao uopće ne oduzimati tuđe slobode.

Finalni čin perverzije: nakon što su svi skupa, i korifeji i falanga, projicirali u sekularističku satiru svoje vlastite huntingtonovske fiksacije – učitanje koje je perverzija i falsifikat već samo po sebi – onda će još korifeji, koji proklamirano nisu za to da se projicirano provodi u djelo, za ''paljenje muslimanskih vjerskih objekata'' i ostale svinjarije od strane drugova falangista, koji projicirano provode u djelo, okriviti za to samu satiru, sam sekularizam, aktom ultimativnog cinizma, na konto bivanja bazom iz koje su ovi izveli svoju krivotvorenu projekciju!

Jednom sam već pisao o falangističkom umu: otpornost na inteligenciju pokazala se besprijekornom. Zid oklopljenosti i mrak pod kacigama. Mrak mrkli. Samo gledaš i čudiš se. Tmina. Tmica. Tma i tmuša. Beskrajna tama. Ni tračka svjetla. Neprosvijetljenost do jaja. Što je ovo, za ne povjerovati! CAPS LOCK, ZABOGA!