pero u šaci

Ako do koga nije još doprlo, imali smo opet pičvajz na bloghaeru. Prolog: Lion Queen je ostavila kod Mosora komentar (izdvojen kao ''komentar dana'' na naslovnicu), na što sam imao vlastiti komentar, a ona ostala iznenadjena i uvredjena te reagirala urnebesnim postom, u kojem je načisto šiznula.¹

Na osvrt su me motivirale zamjerke na moj račun od strane blogera DražeNa, kojem se nije svidjelo kako sam išao diskreditirati Lion Queen (osobna diskreditacija kao temelj za dijalog, naravno da ne; ne komentiraš tezu, ideju, ... no krećeš u diskreditaciju izvora izrečenoga; time kako si krenuo, krenuo si u klasično diskreditiranje osobne nekonzistencije; nema reference na tezu, no je osoba u fokusu, s izraženim naglaskom na njeno omalovažavanje). U P.S.-u me moli za objašnjenje još i ovoga: Ne mali broj komentatora se ovdje iživljavao nad autoricom, baš kao i nad nekim komentatorima.

DražeNova je agenda naglašeno pozitivna (i konstruktivna): Po meni, i LQ, baš kao i ti, zaslužujete poštovanje i priliku da kažete što mislite, ali osobni animozitet je čisto gubljenje energije, vremena i dobre volje. Zastupnik je tek svačijeg prava da kaže bez da bude napadan. Slično je branila i Križar, uz HUG veliki za LQ: I kad se ne slažem s tobom ( i drugima) branit ću upravo to tvoje pravo( i nihovo) da izneseš svoje mišljenje. Najlegitimnija stvar na svijetu, zar ne? Tko bi se mogao ne složiti s postulatom koji brani svačije pravo da kaže bez da bude napadnut i prozivan? Nitko, rajt? Možda neka zadnja budala, rastavljena od pameti. Iz te pozicije, DražeN apelira na mene da nećemo bog zna što postići omalovažavanjem, a kamoli vrijeđanjem, diskreditiranje, diskvalificiranjem. Ima i određena očekivanja: Ono što bi mene zadovoljilo s tvoje stresne je isprika domaćinu, tj. domaćici, autorici bloga, neovisno o svim njenim promašajima (...) Daj, možeš ti bolje, i korektnije, eto, to mislim. Odgovorio sam mu, no nije imalo efekta: zavrtio je samo još jednom istu ploču: Osjećao sam da ružno napadaš LQ i to mi je zasmetalo. Nju nisam amnestirao od pogrešne teze posta. (...) Još se jednom pokazalo da se ružno na ružno lijepi, pa je tako i komentiranje ovog posta odmah krenulo u tom otužnom pravcu. Većina nas koji smo u tome sudjelovali nemamo se baš čime pohvaliti, pa ni ti. (...) Neovisno o točnosti prosudbe, kada ljudima spominješ izvitoperenost, lažljivost, podvaljivanje, falsificiranje, licemjerje, zlobu, zloću, patologiju, opsesiju, paranoju, nedostatak inteligencije, … gađaš taštinu.

Opa! Svašta mi je nabrojao. Reklo bi se da sam ja to iz čista mira išao očepiti po osobi Lion Queen? Pa onda i još neke. Baš sam lak na obaraču za nepotrebno i ružno naružiti ljude, kao nekakav sudac za vješala. Ali zašto da govorimo napamet ako ne moramo? U tome i jest ljepota dokumentiranosti (što je, inače, ovo od čega se LQ osjetila ugroženom). Idemo kratka retrospektiva, pa da baš vidimo konkretno, taksativno: za
- osobnu diskreditaciju,
- omalovažavanje,
- vrijeđanje,
- diskvalificiranje,
- izvitoperenost,
- lažljivost,
- podvaljivanje,
- licemjerje,
- zlobu,
- zloću,
- patologiju,
- opsesiju,
- paranoju,
- nedostatak inteligencije.

—

Prvo i osnovno što se saznaje iz pregleda dokumentiranog je da ipak nisam ja taj koji je išao začinjati veliku tribinu sramoćenja LQ. Učinila je to sama, prenesavši moj komentar ostavljen kod Mosora (te ga falše izdramatiziravši i ispatetiziravši). Elem, tek sam ostavio običan komentar na tom random blogu na kojem je, po random osnovi, svoj ostavila LQ; kao što se na ovom servisu čini na tisuće puta svakoga dana. Ambicija mi nije bila ofenziva u kojoj će LQ biti razvlačena pred čitavim općinstvom, nego – u tom užem kontekstu Mosorovog bloga – prosto odgovoriti na nešto što je napisala. Razotkrivanje, oslovljavanje mistifikacijskog karaktera njenog zaziva (utoliko više što izdvojenog kao komentar dana); da LQ u njemu poslužuje muda pod bubrege, to je bila poanta. Čega ima u ovoj mojoj inicijalnoj gesti što bi se dalo okvalificirati nekim od pojmova u vezi kojih me DražeN optužio da optužujem? Posrijedi je identificiranje licemjerja i konfabulacije, svakako. Posredno onda i diskreditiranje, pošto se po uhvaćenosti u licemjerju i konfabuliranju ostaje samim time (u ovoj ili onoj mjeri) diskreditiranim. No, da pitanje postuliramo drugačije: što bi se moglo naći od onoga ''ružnog napadanja''? Za to bi bilo potrebno ''ružnim napadanjem'' proglasiti sam čin mog prepoznavanja i imenovanja LQ-ine konfabulacije (srodno kao Tuđman kad je preispitivanje sumnjivog porijekla privatne imovine proglašavao ''mržnjom svega hrvatskog''). Ostavimo zasad na tome, modalno.

Uglavnom, stvar se preselila kod LQ, a ja sam tamo, do DražeNovog prijekora, imao još točno 5 obraćanja (antagonistima). Idemo razmotriti i njih, svakog pojedino.

Prvi je reakcija, uz dozu ironije, na suludost paranoične optužbe za ''špijuniranje'' (putem Arhiviranja & Pamćenja sadržaja njenog bloga) uz koju je LQ pretočila svoj odgovor u post. Pokazujem kako za pronaći joj stari post, oko čega se unezvjerila, nije bila potrebna OZNA nego tek google i minimum elementarne inteligencije. Ovaj se komentar ne sastoji, može se otići pa vidjeti, od ama baš ničega drugoga. Od vidova ruženja može se istaći da sam s podsmijehom tretirao LQ-inu paranoju. Kako čovjek mora reagirati kada ga se zaspe komedijom apsurda da ne bi bio nekorektan – biti čestito ozbiljan?

Drugi je komentar skretanje pažnje Mekonu i Stefaniju da prije nego što si posve daju oduška u spekulacijama o Patologiji & Opsesiji (implicirano: mojoj) koja, kao, stoji iza toga da netko stvara arhive ili ''DUGO i SVAŠTA pamti'' (što je već po sebi non sequitur), malo bolje provjere – a sve imaju dostupno – je li uopće riječ o Arhiviranju & Pamćenju. Znam, DraŽ, kriv sam. Mea culpa. Ne bi baš stajalo da sam nekome imputirao Patologiju & Opsesiju, kako si naveo, ali kada su oni mene spopali imputiranjem mi napamet Patologije & Opsesije, ja sam si dozvolio bezobrazluk predstaviti ih, zamisli kako, onima koji spopadaju imputiranjem napamet Patologije & Opsesije.

U trećem se opet obraćam LQ, zato što se i sama nastavila praviti blesavom (ili možda i nepatvoreno bivajući blesavom, ne znam, neka svatko prosudi za sebe) – podmećući kao temu i predmet spora pitanje Arhiviranja & Pamćenja, unatoč tome što u svom prvom javljanju već jesam objasnio zašto nikakvo arhiviranje niti pamćenje nije bilo potrebno. A pošto baš taj paranoični dio posta o Arhiviranju & Pamćenju predstavlja premisu za patetični dio posta – po kojem moja gesta razotkrivanja predstavlja ''sumrak demokracije'' i totalitarni mrak, utjerivanje dobrim desničarima straha u kosti (a valjda i mržnju svega hrvatskog) – njeno inzistiranje na priči o Arhiviranju & Pamćenju, kao i onoj da sam tobože proskribirao podržavanje HDZ-a kao takvo, proglašavam svim onim epitetima lišenosti integriteta koji su DražeNu zaškripali (da je u pitanju falsificiranje, lažljivost, podvaljivanje). Za DražeNa, posrijedi je s moje strane ''ružno napadanje LQ''. Pravo mu i budi! Kultura komunikacije prije svega! Razumije se da svakoj poštenoj preciozi osjećaj za finoću najviše vrijeđa nazivanje stvari pravim imenom. Kad Lavlja Kraljica izađe bez gaća na ulicu, sve se noseći da je u kraljičinom novom ruhu, ako ja viknem da je kraljica bez gaća – proponentu Kulture Komunikacije će glavni problem biti moj povik. Kad Lavlja Kraljica napravi evidentnu podvalu, ako ja viknem da je to podvala, proponentu Kulture Komunikacije će prvi impuls biti sablazniti se da kako ja to tako, napadam i ružno pričam o njoj. I da se netko posere nasred salona (oh, kakav neodgojen, vulgaran rječnik!), proponent Kulture Komunikacije bi naprosto morao reagirati – upirući, naravno, prstom ne u ovoga što se posro nego u onoga koji bi to konstatirao i govnetu rekao govno. Jer nije li ružno da tako razgovaramo?

Četvrtim komentarom reagiram i na ponavljanje moralne panike oko tobožnjeg Pamćenja također i od strane Odmak. Njoj je dotad već jasno da nije bilo Arhiviranja te da sam izguglao što me zanimalo, ali iz nekog razloga misli da se izguglati može jedino s ciljanim imanjem na umu baš tog posta, ako si ga pet godina Pamtio – a ima nečeg zlogukog u tom vađenju starih postova, mora da sam vrlo dobro istreniran u tom pravcu, te nju to osobno plaši, jer mržnja je vražja stvar. Nasuprot pitanja kulture komunikacije, u dodiru s njom eksplodira pitanje poštenja komunikacije. Ni po muke da se Odmak zadržala na svom kognitivnom podbačaju, umjesto što je u nastavku stala iz mog tobožnjeg Pamćenja projicirati ovu ''mržnju'' i hajku, da ona stvarno ne zna zašto ''tzv lijevi'' to rade, naoružani su prezirom i mržnjom koja se ničim neda opravdati. U daljnjem koraku je iz mog čina izvela odricanje dobrim desničarima ma i bazičnih građanskih prava, kaznenu odgovornost zbog samog onoga što misle i usporedila s torturama iz komunizma.^_2 Od DražeNovih stavki po kojima ''ružno napadam'', primjećujem joj stoga također podmetanje, istovrsno LQ-inom, plus nešto što je DražeN propustio uvrstiti (osim ako nije baš to imao na umu pod ''zlobom'' i ''zloćom''): karakterističnu vrstu podmuklosti, s kakvom sam se u kontaktu s njom već ne jednom sretao. Sastoji se u eksplicitnom i naglašavanom predstavljanju sebe kobajagi objektiviranom, pomiriteljskom stranom, koja svakoga uvažava i nastoji razumjeti, dijalektički sintetičkom u odnosu na tezu i antitezu – premda uvijek i beziznimno usred pristajanja objeručke uz desničarsku tezu! U sprezi s također napadno isticanim pasivno-agresivnim tikom, kojim podvaljuje nasuprotnicima (k'o fol jednoj od dvije strane koje obje tretira nepristrano) njihovo nepravedno mučiteljstvo pred licem njene pravedničke raspetosti. Zbog ovakvih kao ja, tih ''tzv lijevih'', koji mrze i progone, joj je otac bio godinama u zatvoru i bez posla, a ona završila istraumatizirana (dobro sam i ovakva kako mi je bilo), što ne propušta projekcijski podvući, ucijepljujući korelaciju u temu u kojoj je nema.³

Peti komentar upućen je Foto-Toci, kao još jednom slučaju bulažnjenja o mom Opsesivnom praćenju LQ i pseudopsihologiziranja o Patologijama koje iz toga neminovno proizlaze. Čega je bilo od stavki koje DražeNa smetaju u onome što sam mu povratno prikačio? Ništa specijalno, istakao sam tek evidentno: da govori napamet, tj. da mu kritička metoda ne smeta puno u bacanju dijagnoza na neviđeno – neviđeno blamirajući jedino samoga sebe – te da je to sasvim u skladu s njegovom već mnogo puta potvrđenom operativnom razinom. Je li to ono što je sporno – ''omalovažio'' sam ga? U redu, nitko ove moje riječi neće zamijeniti za izraze dubokog poštovanja. Pravo je pitanje: otkud uopće ideja da bih bio dužan poštovanje nekome tko na samom licu mjesta, povrh toga što i stoput prije, dokazuje da ga ne zavređuje? (I k tome sam prvi nastupa, osim glupo, i agresivno u bezobrazluku.)

Aha, razumijem. Najveći su trn u oku DražeNu, ono čemu je u kontekstu čitave tribine najviše našao za shodno lupiti kritiku, tek moji argumenti poslani na onoga tko me napadne bez njih?

—

Ali to me sjetilo na jedan drugi pičvajz na bloghaeru, prije 2+ godine, kada sam, u sklopu šireg zahvata, izradio i skicu fenomena koji je predmet ovog posta. A, slučajno ili ne, i koordinate i akteri su bili manje-više isti: Modesti je očitala određene malignosti u ustima LQ, a Odmak je, čak morajući priznati ustanovljeno (taman sve kao DražeN ovdje) najspornijim ipak našla ne LQ-inu svinjariju, već što je Modesti to bez pardona izreferirala.

Napala tako jedna drugu (pogađajte koja koju) putem one najjeftinije moguće diskvalificije: ako je kritična prema nekim stvarima, da u ovoj zemlji ne valjaju, onda to, nema druge, može biti samo zato što je ''mrzitelj svega hrvatskog''. U drugim vijestima, paralelnima, Odmak je potvrđivala kako nije zadovoljna svime u zemlji, ni blizu, s ljutnjom i indignacijom odbacujući makar i pomisao (predrasudu prema njoj!) da bi ona, samo zato što je desničarka, šutjela o onome što ne valja. Ne, ona neće šutjeti i ne šuti! (Između ostaloga, njenim riječima: Misliš da ja zato jer sam hrvatskog roda aboliram zločin ustaša ili zločine koji su počinjeni sad u domovinskom ratu?) Time već imamo sve potrebne faktore za izvesti jednadžbu do kraja: ne može vrijediti LQ-ina logika po kojoj samo mrzitelj Hrvatske može biti kritičan (očito mogu i oni koji potvrđeno nisu mrzitelji). Ali ako ne može vrijediti logika po kojoj je napala Modesti, onda znači da ju je napala neosnovano i glupo. A napasti nekoga tim žešće koliko neosnovanije i gluplje, nedvojbeno je vrhunski bezobrazluk i svinjarija. I to nije moje mišljenje, nego eo ipso proizlazi iz samog onoga što reče Odmak. Na to je Modesti – nebiranim riječima – objasnila LQ upravo isto to, ništa drugo; svinjariji rekla svinjarija. Uključili smo se i Wall i ja, davši svoje priloge na temu proponenata ideje da treba šutjeti/lagati ''za Hrvatsku''. Na način istovjetan onome kako se, vidimo, i Odmak slagala da nipošto ne treba šutjeti/lagati – i pri čemu bi joj, dakle, uzalud bilo poricati da se doista radi o svinjariji s LQ-ine strane. No, Odmak je svejedno drugačijeg doživljaja od Walla i mene: ne izriče LQ primjedbu o tome (niti uopće ikakvu); izriče umjesto toga primjedbu Modesti, sva zgrožena njenim – da se vratimo na leksik iz recentnog pičvajza – ''ružnim napadanjem LQ''. Tu se sada vraćamo i na retoričko pitanje od gore, koje smo ostavili u modalnoj formi: za govoriti tu o ''ružnom napadanju'', potrebno je tako etiketirati sam čin prepoznavanja i imenovanja svinjarije kao svinjarije. Što bi, međutim, predstavljalo skaredan izvod. Pa hoćemo li? Odmak očito jest.

Visoka vrijednost na koju se pozvala: Kultura Komunikacije.

Prispijevši na bojno polje u kojem s jedne strane naviru istinski zloćudni stavovi (kao onaj da su konc-logori kolaterala, poziv na linč političkih protivnika i slične splačine iz nepresušnog repertoara LQ), a s druge nazivanje tih stavova pravim imenom, tj. istinski zloćudnima, ona nalazi za shodno, k'o prstom u govno, ubosti krivicu ovog drugog (?!) (na ime demokratske rasprave, odnosno staloženosti i uvažavanja, jer da svatko treba imati pravo reći svoje bez da virtualno padaju glave zbog ideologija; mora se dati i onima s drugačijim mišljenjima živjeti i govoriti). Prije svega se, ističe ona, mora pristojno razgovarati o svemu inače imamo linč verbalni ili čak i fizički jer je to vrlo blizu jedno drugome (te potpuno deplasirano prepričava neki film u kojem su čovjeka zatukli, pa tek onda pitali). Stvarno, Odmakice? Da sutra dođe neki Karadžićev i Mladićev veliki fan i stane besprizorno objašnjavati kako su Srebreničani samo dobili što su i zaslužili, tebe, dakle, ne bi on zgrozio, već naprotiv, oni koji bi mu odvratili da je poremećen? Jer, ipak, na taj način bi krčmarski razgovarali, a najvažnije je – i jedino važno! – razgovarati decentno, s mjerom, a sugovornika uvažavati, dati i njemu s drugačijim mišljenjem živjeti i govoriti. Što god govorio, jel' tako? Privid nepristrane objektivnosti, uz inzistiranje samo na apstraktnoj kulturi dijaloga, e da bi se tim bolje držalo tercu ovoj strani, našijenskoj, kojoj ju srce vuče. (Kaže: mnogi su i zlonamjerni i puno im smeta ova država, domovina ili što već jest, možda prisilno boravište. Identificira se sa svima onima koji ''hrvatski dišu'', dajući po prstima Wallu, jer da ih odmah smjesti u ustaše. Na LQ nije imala nikakvih primjedbi.) Kad joj Modesti doslovno nacrta zašto joj takva intelektualna nepoštenost i neprincipijelno ljigavljenje uopće nije neka fora (smeta ti obdukcija zla jer nije ugodna, a na zlo šutiš), kakvu je repliku Odmak imala na to? Kontrargument neki? Ma jok, mlatnula ih svojom tipičnom crvenom haringom i zbrisala pod suknju prekoncepcije, retoričkim pitanjem: zar je možda zloćin reći: Ja sam Hrvatica?

Jedna je igrala prljavo, druga to identificirala, s prokazivanjem (= ''osobnim dikreditiranjem'', rekao bi možda DražeN) da se radi o prljavoj igri. Kakva je pritom bila kultura komunikacije? Bez puno uvažavanja, s obje strane. Ali Odmak se u svemu hvata samo za Kulturu Komunikacije (promećući je u nešto što počinje velikim slovima), bez osvrtanja na sam ovaj meritum sukoba, bez ijedne riječi primjedbe onoj koja igra prljavo, bez ikakve ograde sa svoje strane, bez određivanja, ali zato račun za ''krčmarstvo'' rasprave ispostavivši pravo na Modestinu adresu, i k tome isključivo njenu! Čisti navijački žar, ali uz pravljenje izraza lica tobožnje racionalnosti, nepristranosti, sinteze, objektiviranosti – i zato podmukliji, jer ne otvorenih karata. A onda i nakon što smo joj i Wall i Modesti i ja stavili prst na mistifikacijsku narav takvog postavljanja (te se i ne može reći kako je možda nije percipirala), svejedno nije mogla ili nije htjela pojmiti što govorimo.

Tip situacije u kojoj apel na Kulturu Komunikacije služi kao šifra za nemoć poštenja u komunikaciji; kao, Modestinim riječima, puštanje magle, promišljeno skretanje s teme, za uteći se kada se – iz emotivne prekoncepcije i opredijeljenosti za nešto dubiozno – zapada u kognitivnu disonancu u kojoj se s jedne strane ne želi ili ne može kontra Srca, a s druge uviđa teškoća branjenja Srčanih otkucaja zaglavjelih u nekoj dubiozi iz kakve ih se putem argumentiranja već više stvarno ne da vaditi. Jedino što preostaje je mistifikacija, zamućenje, pa i nije nimalo za čuditi da ih najviše boli i vrijeđa upravo svako vraćanje stvari nazad u nazvanost pravim imenom.⁴

—

Ali to me sjetilo na još jedan pičvajz, manjeg opsega, lanjski, ovaj put kod Prangera, a ponovljeni element je što se i taj odigrao (primarno) kao polemika između DražeNa i mene. Povodom vukovarskih ataka čekićem na ćirilične ploče. Naslov ''Razbijajući ploče, ruše stupove'' dovoljno kaže o kutu iz kojeg je dan Prangerov post. DraŽ se prvi javio za riječ i odmah stao kenjkati u goreopisanom stilu: valjalo bi prvo raspraviti, a onda i dogovoriti, pa to i poštivati, čemu ishitreni potez. Jer nametanje ploča, kao i njihovo razbijanje, rezultat je identičnog obrasca netolerancije, i pokušaja nametanja volje na temelju pretpostavljeno povlaštene pozicije. I opet sve po obrascu: kuži on da je razbijanje ploča pogrešno, ali to su, eto, emocije, i štoviše, stoga je to ljudski razumljivije i prihvatljivije, ma koliko u biti bilo neispravno (dočim inzistiranje na pločama označava kao ''nametanje'' koje provode sileđije vođeni pukim interesom). Kad sam ga podsjetio kako se radi o Ustavu RH, a ne nekoj tamo ''pretpostavljeno povlaštenoj poziciji'', laća se ''argumenta'' imanja osjećaja za ljude te replicira u deplasiranom ironijskom ključu: branimo Ustav RH po svaku cijenu, i odnosimo se prema svima koji zapravo traže samo malo pažnje kao prema bićima niže vrste, jer eto, ustav sili daje neupitnu osnovu za takvu poziciju. I još mi je imao za poručiti, slično kao neki dan, navlas istom (i očito za njega strukturnom) retorikom: Ne sviđa mi se način tvog iznošenja stava, iako protiv samog stava i njegovog iznošenja nemam ništa.

Koji traže ''samo malo pažnje''? Baš hercig oznaka za inicijalno siledžijstvo koje svoj zahtjev za izuzećem od zakona (''mjesto posebnog pijeteta'') ispostavlja u svrhu egzorcizma ćirilice kao simboličkog egzorcizma srpstva (dakle, u vidu jedne šovinističke, kanibalske agresije, za koju si utvaraju da im na konto ratne traume pripada pravo). Jesmo dobro shvatili DražeNovu ideju pravednog postupanja: biti siledžija nije ispravno, ali je još puno gore ako se siledžiju silom natjera na povlačenje, jer to je onda, je li – sila, ''nametanje volje''. I tek to, kao puno gore (čekićarska akcija je ipak iz ''ljudskih emocija'' i ''traženja pažnje'', a reakcija u ime Ustava je ''puki interes''), predstavlja onu točku na kojoj treba kriknuti protiv sile i nepravde, tj. pozvati da se stane, raspravi, dogovori, poštuje. Na moju protuargumentaciju uzvratio je kako on nikoga ne brani niti pravda (kao da mu je to itko spočitnuo⁵); ne, on zagovara, pogodimo što – samo bolje manire u ophođenju, Kulturu Komunikacije. Sukus mog komentiranja je da se razumni ljudi lako dogovore, i nađu rješenja koja će biti dostatno prihvatljiva, dok sileđije sve rade koristeći silu i uvijek si nađu opravdanje za to što čine. Naravno, to mu se odnosilo na ove što bi ''silu'' provodili provodeći elementarni Ustav. Prethodno tome, dok je vladao samo inicijalni akt sile, nismo DražeNa mogli čuti s apelima da se stane, dogovori, poštuje, da zavladaju manire bolje od sile čekića.

Neka mi se dopusti jednu parabolu. Prolazi DražeN pokraj mračne uličice i vidi kako neki tip vrši akt silovanja na drugoj osobi. Ah, uzdahne naš junak, nije ovaj delikt baš najispravnije ponašanje i ne bih ga osobno preporučivao (no mora da je neka emocija posrijedi, a ako je emocija, onda je i ljudski razumljiva i prihvatljiva). Ali, ah, što se može, uzdahne DražeN tako još jednom – i već je mislio produžiti dalje svojim poslom, kad se najednom pojavi treća osoba koja grubo odgurne ovoga što siluje. E, tu se DražeNu razbudi bečki osjećaj za manire i ophođenje! Stane hrabro vikati na pridošlicu: ''Stanite, čovječe! Kakav je to način? Zašto se ti tako namećeš i odguruješ čovjeka s agresijom? Valjalo bi prvo raspraviti, a onda i dogovoriti, pa i poštivati, čemu ishitreni potez, to je obrazac netolerancije, ja nikoga ne branim i ne pravdam, ali razumni ljudi nađu rješenja koja će biti dostatno prihvatljiva, a samo siledžije djeluju ovako grubo, koristeći silu!''

—

Ali to me sjetilo na lanjska silna ''klanja'' povodom referenduma o braku, kada se čest argument čak ne obiteljaša samih, već onih na navodnoj ekvidistanci – što zastupaše tek respektiranje razlika u mišljenju (i najviše ih ljutilo ''agresivno nametanje i vrijeđanje'' slijeva) – očitovao pozivom na Toleranciju; odnosno na dosljednost protivnika referendumskog pitanja u njihovom pozivanju na Toleranciju (kao, da ne bude dvostrukog standarda). Mantra: ''Ako pozivaš na tolerantnost ne možeš sam biti netolerantan.'' ''Tolerancija je dvosmjerna ili uopće nema smisla.'' ''Lako je biti tolerantan prema sebi i sebi sličnima, problem je prema onima koji drugačije gledaju na stvari.'' U esenciji: zahtjev za produžavanjem principa Tolerancije i na gestu obiteljaške netolerantnosti, spram tog ''drugačijeg gledanja na stvari'' po kojem seksualno drugačije osobe treba trajno spriječiti od mogućnosti stjecanja određenog građanskog prava rezerviranog za ''normalne''.

Prilažem odgovarajući dio iz posta Spin godine: Agenda koja upravo ovim izrazom lica nepristrane, neutralne objektiviranosti, kojoj je samo do kulture dijaloga i tolerancije, okolo kere pa na mala vrata drži štangu mračnjacima: advocira nemanje prava da se referendumašima odrekne pravo. Kada ističe da postoje i važnije teme, ta pozicija nekim čudom uvijek kao netolerantnu dovodi u pitanje borbu protiv inicijalne netolerancije referendumaša, a nikada nju samu, premda je jasno da cijele gungule ne bi bilo da se fundamentalističke udruge nisu dosjetile iz čista mira je stvoriti. Nije to kokoš ili jaje: kronologija, što je prethodilo čemu, sve mijenja. Kako tobožnja principijelnost boraca Tolerancije biva izvrtanje, očituje se iz činjenice da se, zbog toga što im strašno smeta marginalnost teme, ipak nikada ne okomljuju na one koji su temu uopće i otvorili, činom diskriminacijske agresije, nego jedino na one koji im se potom protive. Inicijalnog bullyja, onoga koji prvotno poduzima programatski atak na prava drug(ačij)ih, puštaju bez ikakvog prigovora za agresiju i netoleranciju, to ne vide, zatvaraju oči da ne bi morali očitati u pravom imenu, ali zato onda neminovnu reakciju idu brže-bolje difamirati – čime? – baš time da je netolerantna i primjenjuje agresiju. Za izvući svu oštrinu sofističkog karaktera te apstrahizacije, dovoljno je umjesto gayeva, Hrvatska, 2013., u istu jednadžbu uvrstiti crnce, Alabama, 1955. Dakle: tko poziva na tolerantnost (spram prava Rose Parks da sjedi u prvom dijelu busa, da ne bude segregirana) ne može sam biti netolerantan (spram kukluxklanovaca koji joj to pravo odriču); tako glasi ta pseudo-mudrost. Traži se javna debata, preispitivanje stavova, uz kulturu dijaloga, o tome treba li crncima dopustiti da budu jednaki u autobusnim pravima s bijelcima – a nikako agresivno nametanje i dezavuiranje kukluxklanovaca koji misle drugačije.

Pa dabome, treba prije svega respektirati razlike u mišljenju, ne bi bilo lijepo napadati i vrijeđati jadne male kukluxklanovce samo zbog neistomišljeništva, ''drugačijeg gledanja na stvari'', tj. što drže da nemaju što obojeni biti jednaki s ''normalnima''.



Dâ se tu dati još jednu parabolu. U zgradi postoji zajedničko stražnje dvorište, 10 stanara, koje po zemljišnim knjigama pripada svim stanarima. Skupi se njih 9 i ogradi komad dvorišta, tako da ovaj jedan preostali ne može pristupiti, stave lokot. Tada taj ode po škare za željezo i na taj način – dakle, silom, agresijom prema njihovom postupku stavljanja lokota – precvika lokot. Sve to skupa gledaju s balkona susjedne zgrade naši DražeN i Odmak, i vidjevši što se zbilo snažno poviču, primjerenom građanskom solidarnošću, zgroženi dignu odatle glas protiv skarednog postupka. Što ih je zgrozilo? U čemu su vidjeli skarednost, problematičnu gestu? U tome što su ovi nasilu pokušali uskratiti jednom od stanara pristup polujavnoj površini koja je njegova koliko i njihova? Ne, jasno, na to nisu ništa protestirali, balkon im je gromoglasno šutio, nego ih je zasmetalo tek kad je došlo do pravog siledžijskog staljinizma: kada je ovaj potom precvikao lokot! TADA su zagrmjeli. Jer, jebiga, nasilno je to učinio, nije u vidu pristojnog dijaloga pitao bi li mu izvoljeli otključati, nego ga je potrgao. A DražeN i Odmak iznad svega mrze nasilje, agresivno nametanje, i uvijek su spremni na gromki apel za Kulturu Komunikacije, mirno rješavanje, toleranciju i uvažavanje svačijeg prava na postupanje.

—

Ali to me sjetilo na jednu staru fotografiju i asociralo na jedan akutni slučaj.


A na koji slučaj ciljam? Nedavno su se dva žurnalistička pizduna od karijere, Josip Jović (Slodobna Dalmacija) i Davor Ivanković (Večernji list) jako pobunila, uostalom posve opravdano, na policijsko maltretiranje razuzdane mladeži koja je po Splitu lijepila pogrdne plakate protiv Ive Josipovića (između ostalih, u zagrljenosti sa Šešeljem) – jer da se takvo što u demokratskom društvu ne radi. Prirodno, sinula im je i asocijacija na legendarnu Feralovu naslovnicu s Tuđmanom u budoarskoj zagrljenosti sa Slobom. No, to je po njih, kao dokumentirane propagandiste klasičnog tuđmanizma, istovremeno i jako nezgodna asocijacija, iz razumljivih razloga. Zar nije i Tuđman progonio Feral, i još naročito zbog te naslovnice? (Tada im je vjera bila da se ''takvo što'', koje se ''u demokratskom društvu ne radi'', odnosi ne na progon satiričkih naslovnica protiv predsjednika države (progoneći ih i sami), nego baš na njihovo izrađivanje.) Odlučili su zato držati govore na način kojim rupu u svojoj priči okreću u svoju korist, tj. upravo čineći iz nje materijal za komparativni napad na današnji režim – jer, evo, iako je bivši Feral iz broja u broj donosio krajnje uvredljive i degutantne fotomontaže predsjednika Tuđmana, svejedno nikada nisu privedeni i kažnjeni urednici (Jović), nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti procesuirani (Ivanković). Kako se radi o prijesnom revizionizmu, Ivančić je očekivano reagirao, razlaganjem u čemu se sastoji izvrnutost istine⁶, no to je ovdje za nas manje interesantno.

Nego: 'ajmo baciti još jednom pogled na sliku gore pa konstatirati da se pizdun prepoznaje po tome što mu ''uvredljiv i degutantan'' neće biti prikazani sadržaj, nego će mu ''uvredljiv i degutantan'' biti Feralov čin satire kojom se taj sadržaj naziva pravim imenom.

—

Ali to mi se asocira s akutnim slučajem doktora Horvata. Neću dužiti, bio mi je interesantan ovaj naslov, kojim je sve rečeno: Grupa ljudi može se ponašati huliganski, no reci to i – leti glava.

—

Ali to mi se asocira s akutnim slučajem zazivanja linča Olivera Frljića, s najrecentnijom u nizu anatema (na famoznu predstavu) od strane riječkog nadbiskupa mons. Devčića. Međutim, ne zaustavljajući se samo na njezinoj verbalnoj osudi, monsinjor će, ''ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode'', pozvati na ukidanje istih: ''Stoga, u ime svih povrijeđenih katoličkih vjernika, ne dovodeći u pitanje umjetničke slobode, apeliram da se takva skrnavljenja i vrijeđanja više ne ponove, pogotovo ne iz Kuće koja je po svom poslanju pozvana promicati sve ono što uzdiže i oplemenjuje.'' A ono što ne oplemenjuje treba oplameniti.

Ova tema je u suštini pitanje onog postulata po kojem je granica vlastite slobode – tuđa sloboda. Ja, evo, jako volim jesti ribu, prodao bih se za bilo što iz mora, pa i šire. I sad ja proglasim svoju ljubav spram plodova vode za svetinju. Intaktnom. Nitko ne smije reći kako mu riba smrdi i ne bi je stavio u usta ni da umire od gladi, jer to vrijeđa moje uši i protiv je proglasa da se o onome što volim ne govori uvredljivo i blasfemično, te da je to bezočan napad na moju gastronomsku slobodu.⁷

Stvarno? Ja bih tu bio onaj tko razumije granice vlastite slobode?


—

Ali to mi se asocira s akutnim slučajem liste za odstrel heretika od strane udruge Vigilare; pisala je baš i Miss neki dan o tome: Spominje se u ovom tekstu dostojnom Njuz bara (iako odavno znamo da je pervertirana stvarnost najluđa satira koju ne možemo zamisliti) agresivna sekularizacija. Spin je to koji se vrti već dvadesetak godina i koji je oličenje fundamentalističke agresije. S jedne strane imamo navodno dobroćudnu pastvu i s druge krvožedne agresivne sekulariste kojima smetaju nekakva raspela u javnim ustanovama i time se izvode alogički zaključci kako se radi o progonu dobroćudne pastve jer joj se ne da da agresivno šamara, napada i uvlači svoje vjerovanje u svaku poru društva.

Agresivna sekularizacija – o, bogo, bogo. Ovdje je uslijed dugogodišnjeg divljanja došlo do ozbiljne zamjene teza. Što vjerski simboli uopće imaju raditi u javnom prostoru? Ukoliko je država na papiru sekularna, kako može biti agresivno tražiti da se vjerski simboli zadrže u vjerskim ustanovama? Kada smo pristali na ucjenu da je poštivanje hrvatskih zakona zapravo agresija? Vjerojatno onda kada smo pristali i da nam fundamentalisti nanovo ispisuju Ustav.

Kao u primjerima s obranom prava na čekić, na referendum, na fetvu: ako netko tuče i siluje ljude, zar ne bi konfrontirati ga zbog toga značilo ružno napadati, osobno diskreditirati i ugrožavati njegovu slobodu i dostojanstvo?



Ali upravo predmet o kojem je Miss u postu elaborirala deskriptivno, u raspravi pod postom prezentirao se i interaktivno. Tako je posjetitelj Red bush iz svega uspio izvući i opet samo onu nabožnu floskulu o ''velikoj mržnji prema Bogu i vjerama'' u srcima i glavama onih ''koji promiču slobodu govora, slobodu djelovanja svih, pravo na različitost'' (te pronašavši se u ulozi, mada sam ne ''vjernik među vjernicima'', branitelja Vjere ''pred napadima 'demokracije'''). Zamjena teza, što reče Miss odgovarajući, da je kritika teokratskih, fundamentalističkih uzurpacija automatski ''napad na Vjeru'', da postoji nekakva represija od strane sekularista ako se vjernicima ne dozvoli da nametnu svoja pravila življenja onima koji ne vjeruju. Izvanserijskom se priglupošću izvrtanja dometnuo i posjetitelj Cy(rano) – koji, osim što po običaju ne poznaje institute točke i zareza u rečenici, utvara ovdje sebi (govoreći u ime ''nas normalnih građana'') poziciju navodne ekvidistance. Ekstremni centrizam: očituje se izjednačavanjem pružanja otpora nasilju teokratskih nezajažljivosti s ''militantnim ateizmom'' ili čak ''kmerima'', u zastupstvu iste one zamjene teza, kako mu je to sama Miss poantirala: da se svaki pokušaj obrane od vjerske agresije smatra agresijom samom. Ništa nova, ništa nova: Ta se priča vrti već tako dugo da je svi ponavljaju, a najviše vi ''normalni'' koji se ne bi šteli mešat, vi koji ste iznad lijevog i desnog, vi kojima ne smeta agresija nego obrana od agresije. I rečenica s kojom mogu završiti slučaj: imam više poštovanja za fundamentaliste nego za vas relativizatore kojima je svaka kritika fundamentalizma ujedno i fundamentalizam sam i koji se skrivate iza olfo neutralne pozicije koja to uopće nije. Eto, baš u tome je koncentriran ne samo slučaj nego čitav ovaj post!

—

Postavljanje je čovjek – trebalo bi tako parafrazirati poznatu uzrečicu.

Sigurno ste skužili da svi slučajevi imaju jedan zajednički nazivnik. Danas sam stavio ove, jučer bi to bili neki drugi, a sutra će se izroditi treći. Ovo je samo na prvi privid post o bloghaer pičvajzima. Držanje Odmak ili DražeNa (ili Cyja) dajem tek kao iscrpne ilustracije određenog obrasca postavljanja u životu spram ponašanja u stilu bande, kada je ono u skladu s hegemonskim društvenim kodom, odnosno osobnim nagnućima Srca – bilo da govorimo, od danih primjera, o prodavanju muda pod bubrege (LQ), nacionalističkoj ratnoj propagandi (opet LQ), šovinističkoj farsi (čekićari), teokratskom fašizmu (obiteljaši), igranju gospodara Dogovornog rata (Tuđman), paravojnoj hunti, zastrašivanju i cenzuri (križari iz Savske), klero-cenzuri, fetvi (mons. Devčić), teokratskom zastrašivanju i cenzuri (Vigilare) ili već bilo kojoj od prizmi kroz koje (će) se obrazac izvitoperenog postavljanja prelama(ti).

Radi se o terminu koji sam DražeNu prispodobio: za opisivati čin razotkrivanja podvale kao ''osobno diskreditiranje'' izvora podvale (ili u načelnijoj, strukturnoj varijanti: identificiranja dubioznog ponašanja kao ''ružno napadanje'' vršitelja dubioze) potreban je potpuno izvitoperen (i izvitoperujući) um. Ali nije teško pogoditi kako oni odgovaraju na to: nije problem što su izvitopereni, problem je u meni koji nemam srama to naglas izgovoriti. Kako je to samo ružno: reći izvitoperenima da su izvitopereni!

Koliko ima višekratnika
broja 12
na razdaljini od imena Emma do Emily?

Upravo sam skužio da je
glumica
Emily Watson
točno onoliko starija od mene
koliko je
glumica
Emma Watson
mlađa od mene:
malo manje od 12 godina.

Nije to nešto što bi vrijedilo samo danas,
jer i jučer je tako bilo,
a bit će i sutra,
no baš danas sam
nakupio
36 kuka na grbi,
što stvara poetičnu ekvidistancu spram
48 gospođe Em.Watson
i 24 gospođice Em.Watson
(pa sam samo danas
75% prve
i 150% potonje).

Ali jedna druga centriranost
na pola puta
čini mi se još zanimljivija:
zar se ne radi o savršenoj metafori
ovog životnog doba –
na ekvidistanci
između mladosti i sredovječnosti?